Ako HDZ, makar i kao relativni pobjednik, dobiva izbore treći put za redom, i to uz iznimno visoku izlaznost, to govori više o hrvatskim biračima ( građanima ) nego o HDZ-u. Dobar broj naših ljudi naprosto ne samo da ne zazire od lopova koji ih bezočno potkradaju, oni im se čak i dive, a rado bi i sami, da im HDZ dade priliku, omastili brk. To je biračko tijelo s logikom “oni kradu, ali i nama nešto dadu”. Nema kod njih nimalo kritičke svijesti prema vlasti koja je godinama generirala nebrojene afere, zataškavala ih i prikrivala, i umjesto osude, lopove iz svojih redova srčano branila. Uz toliko birača kojima je HDZ preferencija, promjene nisu moguće.
Pogotovo ne prema lijevom dijelu političkog spektra, iako je Možemo! osvojio čak 10 mjesta u novom sazivu Sabora. Hrvatska je na ovim izborima, naprotiv, skrenula u desno o čemu ne govori samo 61 mandat HDZ-a, svim aferama unatoč, nego i 14 mandata konzervativnog Domovinskog pokreta ( DP ) i 11 Mosta. Da bi HDZ sišao s vlasti morao bi im se dogoditi novi Sanader, duboki unutrašnji raskol, primjerice postizborno jačanje Ivana Anušića, na valu rekordnih preko 37,5 tisuća preferencijalnih glasova, kao budućeg šefa HDZ-a, ili afera takvih razmjera da bi i njima samima bilo neugodno glasati za svoju stranku…
Milanovićeva znakovita fb objava
I što sada? Ljevica očekuje odgovore od Zorana Milanovića koji se, iako predsjednik države, kandidirao za premijera lijevo-liberalne opcije, očigledno, u strasti za pobjedom nad Plenkovićem precjenjujući potencijal SDP-a i njegovog biračkog tijala. Desnica ( HDZ ) se nada kooperativnosti DP-a. Sve je još neizvjesno, osim činjenice da je “projekt Z” ( Zoran Milanović ) doživio poraz, makar kod birača…A što se može dogoditi u trgovačkom cjenkanju, uz brojne kompromise i ustupke, neprirodna, karikaturalna interesna partnerstva, tko zna, no, što god iz toga izniklo, ne može biti duga vijeka.
Sandra Benčić, koordinatorica platforme “Možemo!”, zadovoljna s 10 osvojenih mandata, jutro poslije u svojoj objavi na Facebooku podsjeća na ključni izborni cilj oporbe- rušenje HDZ-a s vlasti. Vjeruje da se to još može ostvariti. Kako?
Benčić poziva sve političke aktere, od ljevice do desnice, koji su se zaklinjali da im je glavni cilj uništiti koruptivnu hobotnicu, da sada budu dosljedni i da poštuju svoje birače i kažu – NE HDZ-u!
-Srušit ćemo HDZ bez da podržimo desnu Vladu. Podržat ćemo manjinsku vladu iz parlamenta- poručuje, očito krivo procjenjujući političku kulturu i vjerodostojnost aktera u hrvatskoj politici.
Možda upravo zbog razočaranosti izbornim rezultatom Rijeka pravde čiji je bio glavni brend, a ne kako neki misle zbog intenzivnog tajnog pregovaranja s lijevim i desnim političkim opcijama, Milanović se u javnosti još ne pojavljuje. Oglasio se tek znakovitom porukom na svom facebook profilu:
“Zahvaljujem svima vama, hrvatskim ljudima, koji ste u srijedu izašli na izbore za Hrvatski sabor. Određujući za datum izbora srijedu 17. travnja želio sam vas potaknuti da u što većem broju izađete na izbore jer sam smatrao i smatram da odluku o budućnosti naše Domovine morate donijeti svi vi. Velika izlaznost potvrdila je da hrvatski ljudi vole svoju zemlju, da vjeruju u nju i da žele promjenu.
Stranke koje su čvrsto stale na stranu borbe protiv korupcije, koje ne žele Hrvatsku zarobljenu korupcijom, kriminalom i nejednakošću pred zakonom, dobile su dvije trećine vaših glasova. Vaši glasovi obvezuju. Imate pravo očekivati i tražiti od njih – kao i od svih nas koje ste izabrali – da se drže dane riječi. Bez toga, prestajemo biti demokratsko društvo, a politika se svodi na trgovinu i na brigu samo o vlastitim interesima.
Hrvatski Ustav jasan je: mandat za sastavljanje nove Vlade može dobiti samo osoba koja dokaže da uživa potporu 76 zastupnika izabranih u Hrvatski sabor. Razgovori o sastavljanju nove saborske većine traju i svi koji sudjeluju u tim razgovorima moraju voditi računa o volji hrvatskih ljudi iskazanoj na izborima. Kao i do sada, ja ću se i u ovoj situaciji do kraja držati slova i duha hrvatskog Ustava”, napisao je.
U međuvremenu, od zatvaranja biračkih mjesta, vjerojatno se pokušava zbrojiti. Vidjeti što sada. Odustati ili pokušati glavom kroz zid. Takvom egocentriku poraz nije lako priznati. A realno, njegove šanse da posloži nekakvu parlamentarnu većinu na čijim krilima bi mogao ostvariti svoje premijerske ambicije, su minimalne. Jer bi u to kontroverzno i ideološki inkopatibilno savezništvo moralo ući puno isključivih lidera koji koaliciju uvjetuju, a potencijalne partnere ucjenjuju, i time koaliciju čine neostvarivom.
Andrej Plenković (foto Tris)
“Zli i pokvareni” Plenkoviću će itekako trebati…
Domovinski pokret koji vodi Ivan Penava, mada mnogi tvrde da mu je pravi gazda i sponzor Mario Radić, i u noći izbora nastupa nepomirljivo: SDSS ne dolazi u obzir ni u jednoj varijanti!
Doduše, na isti način Penavi i društvu je neprihvatljiva i platforma Možemo!, čime odgovaraju onima što spekuliraju kako bi se DP mogao naći, pod pritiskom Milanovića i njegovih prijateljskih odnosa s vukovarskim gradonačelnikom, u novom lijevo-liberalnom savezu. Ako je vjerovati Penavi na riječ, takva koalicija nema nikakvih izgleda.
S druge strane, Plenković će se, želi li pridobiti DP, morati odreći svojih najlojalnijih partnera, Pupovčevog SDSS-a, ili će, pak, pokušati raskoliti DP, uzeti koliko mu od njih treba i sačuvati starog, odanog saveznika. Činjenica je da Domovinski pokret nije koherentna grupacija, tu svatko vuče na svoju stranu, što se vidjelo i u izjavama Radića s jedne, i Penave s druge strane, da ne govorimo o Mislavu Kolakušiću koji nije njihov član, ali je s njihove liste izabran u Sabor, a koji je već s izlaznim anketama objavio da suradnja s HDZ-om ne dolazi u obzir i da slijede novi izbori. Kao i prije četiri godine, čini se da je DP-ova perspektiva neizbježno fragmentiranje…
Objektivno, HDZ je u puno komfornijoj situaciji od Rijeka pravde, imaju gotovo 20 mandata više od lijevog bloka, a s obzirom na prevladavajući politički mentalitet kod nas, pod šator izglednijeg vladara ovih će se dana tiskati i oni od kojih se to očekuje, ali i oni od kojih to ne bi očekivali. Most je u tome možda najmanje u prilici razočarati svoje birače, jer, čak i da sami to žele, teško da bi Plenković za njihovim partnerstvom posegnuo, s obzirom na ogroman animozitet koji gaji prema njima još iz vremena druge vlade koju je s njima neslavno formirao. Ostaju čvrsto, poput armiranog betona, veli Nikola Grmoja, u borbi protiv korupcije, vjerojatno kao snažna opozicija vlasti.
Spekulira se, naravno, da bi i manje stranke, primjerice IDS, mogle, poput nekoć njihova dugogodišnjeg čelnika Nina Jakovčića, pružiti ruku HDZ-u i Plenkoviću, no tu mogućnost novi šef stranke Dalibor Paus, izrijekom demantira, kako veli, po 79. put.
Mandat Davora Nađija ( Fokus ) nije od posebnog značaja, ali Nađi zasad tvrdi da HDZ ne dolazi u obzir. Prema tome, koalicijski kapacitet HDZ-a iscrpljuje se s “manjincima” i eventualno Domovinskim pokretom za kojega je uoči samih izbora, na neformalnom sastanku s članovima stranke, Plenković govorio da su to zli ljudi, pokvareni, “oni nam ne trebaju”, tvrdio je. Ipak, sada će ih morati, tome unatoč, uvjeravati da je to bio samo mobilizacijski, motivacijski govor za snažnije pokretanje članstva, a ne ono što doista misli…Prljava politika!
SDP poraz ne prizanje, kao što ga vjerojatno, svim brojkama usprkos, neće priznati ni Zoran Milanović. Makar do nekog trenutka. Kao što je to učinio 2015., u sličnoj situaciji, kada se činilo da jednake šanse za formiranje vladajuće većine ima i HDZ i SDP, ali nije išlo kako je želio i očekivao pa je Milanović jednostavno- odustao. Na tome mu je posebno zamjerila kolegica iz njegove vlade HNS-ova Vesna Pusić.
Repriza 2015. (? )
Sada bi, ukoliko Plenković brzo ne okupi većinu u Saboru, mogli gledati reprizu. Milanović je iznimno nestrpljiv, neoprezan, ishitren pregovarač. Poput slona u staklarni. Uvijek polazi od toga da je rješenje u njegovim rukama ( tako je bilo i s njegovim ubacivanjem u parlamentarnu izbornu kampanju, iako je formalno i dalje šef države, čime je izgurao iz igre ne samo SDP, nego sve stranke ljevice i centra, upropastio im kampanju i ukupan fokus javnosti svojim grubim doskočicama skrenuo na sebe, koji nije bio čak ni kandidat). No, ako mu netko jači izbije argumente sile iz ruku, nije sklon uložiti dodatni napor kako bi našao bolje i efikasnije rješenje, nego radije diže ruke od svega i povlači se iz igre.
Nesporno je da je puno toga moglo biti drugačije da je Milanović, kad je već razvlastio Grbina i utrčao u centralni teren, bio drugačiji. Da je podnio ostavku, i u interesu nužnih promjena u društvu zaigrao na rizik, uz mogućnost da izgubi sve. Birači bi mu puno više vjerovali, sačuvao bi dostojanstvo predsjedničke funkcije i osobni integritet. Ali, to onda ne bi bio Zoran Milanović. Naposljetku, ovo nije bila igra ljevice, bila je ovo solistička rola šefa države koji je odlučio još jednom okušati se u meču s Plenkovićem. Frustrirali su ga porazi u srazu s njime, njegovom je egu trebala ta pobjeda. Plenkoviću, međutim, nije došao ni blizu. Ovaj ga je sustavno ignorirao i lukavo mu podmetnuo Olega Butkovića, a on ga, naoko prostodušno, izvozao s kravom Milovom. Napravio budalu od njega, prisilio ga da se spusti ispod svake razine, nekmoli razine predsjednika države. Nakon toga, Rijeke pravde gotovo da više nisu imale nikakve šanse, jer oni kojima je narcisoidnog, opasnog autokrata Plenkovića nakon dva mandata dosta, pa su se odlučili okrenuti drugoj opciji, brzo su shvatili da bi im Milanović, ovakav kakav je danas, išao im na živce, i prije isteka prve godine mandata.
Grbin i ostavka
Nitko u ovim izborima nije riskirao kao Peđa Grbin. Doživio je neku vrst dobrovoljne autodestrukcije. Sklonio se Milanoviću da bi on mogao igrati po svojim pravilima, ali sa SDP-ovim članstvom i logistikom. Očekujući nemoguće. Izgubio je i ono malo autoriteta predsjednika SDP-a, ali i izbore. Zasad je priznao samo da “rezultati sigurno nisu onakvi kakve smo svi mi očekivali”, ali je istodobno i sebe i svoje saveznike tješio kako su građani pokazali da ih dvije trećine želi promjenu…” Slaba je to utjeha. Jer, građani su tu promjenu vidjeli i glasajući za Domovinski pokret, Most…dakle, stranke desnice.
Grbin, ukoliko se ne dogodi čudo pa Milanović na silu spoji nespojivo kako bi dokazao da nije poražen, neće imati puno izbora. Njegova ostavka bi već morala biti na stolu. Ispostavilo se da nije postigao ništa više od Bernardića ( zapravo, tek jedan mandat više ), a to doista nije referentna vrijednost na koju bi se pozivao. SDP čekaju teški dani. Stranka će se morati prestrojiti, preispitati, obaviti temeljitu introspekciju bez guranja problema pod tepih kako to oni inače redovito rade. Nešto bitno moraju promijeniti kako ne bi zapali u letargiju koja će ih uspavati i učiniti ih politički potpuno nezanimljivim i potpuno impotentnim.
Bujrum…
Dobra strana ovih izbora je visoka izlaznost građana na izbore, preko 62 posto birača je ovog puta odlučilo sudjelovati i kreirati vlast koja će im iduće četiri godine definirati život i sudbinu. Dobro je i što su nestali oni koji su politiku vidjeli kao ispušni ventil, koji su preferirali borbu “sam protiv svih”, poput Karoline Vidović Krišto, a u političkom smislu više ništa ne znače ni Socijaldemokrati koji nisu prešli izborni prag kao ni Krišto i ići im je u političku mirovinu, čime su napokon razbijene sve njihove pravedničke iluzije kojima su se branili nakon razlaza sa matičnim SDP-om. Šteta je zbog Frontine pesnice, Katarine Peović, što više neće biti u zastupničkim klupama, jer neovisno od toga slagali se s njom ili ne, mora se priznati da je bila često vrlo artikulirana, osobito kad je riječ o radničkim pravima, da nije kalkulirala u svojim opservacijama nego je koristila riječi s punim, jasnim značenjem, što bi se nekoć reklo- znala je reći i popu pop, i bobu bob.
Za zdravlje nacije bilo bi dobro da se postizborna agonija završi što prije, da se svi skupa pogledamo u ogledalo i prihvatimo činjenicu da smo nezrelo društvo, nespremno za velike promjene. Jer, kako to najbolje, najslikovitije reče Fred Matić, “očekivao sam da će se građani odlučiti za građansku opciju, ali odlučili su podržati lopove i ozakoniti lopovluk i krađu”. Može im, kazao je, samo poželjeti da im Bog bude na pomoći, jer ako ovo toleriraju, a očito toleriraju, što bi rekli Bosanci- bujrum.
“Ljudi noću plaču zbog djece u Njemačkoj i Irskoj, a preko dana glasaju za HDZ. Znanost to zove Stockholmskim sindromom” rekao je SDP-ov Matić, prognozirajući da će se uskoro i po kruh ići s plavom iskaznicom HDZ-a, što svome djetetu neće priuštiti, nastojat će, izjavio je, da ono ne ostane u Hrvatskoj, jer budućnosti tu za njega nema.
A ne uspije li skrpati nekakvu većinu za vladu koju bi htio voditi, ni za Milanovića više vjerojatno nema političke budućnosti u Hrvatskoj. Imao je prilike, nije ih iskoristio. Štoviše, svojom prgavom, narcističkom naravi ih je upropastio i sa sobom povukao na dno i SDP.
