TRIS portal – Šibenik http://tris.com.hr Neovisni novinarski portal Sat, 25 Feb 2017 17:11:06 +0000 hr hourly 1 https://wordpress.org/?v=4.7.2 Podzemni susret na najvišoj razini: Predsjednica i Predsjednik sastali se u špilji http://tris.com.hr/2017/02/podzemni-susret-na-najvisooj-razini-predsjednica-i-predsjednik-sastali-se-u-spilji/ Sat, 25 Feb 2017 17:05:22 +0000 http://tris.com.hr/?p=68875

Podzemni susret na najvišoj razini (foto: predsjednica RH)

Vijest o susretu predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović s predsjednikom Republike Slovenije Borutom Pahorom otprije nekoliko dana (21. veljače) u Grgasovoj špilji u selu Otruševcu kod Samobora i Bregane, blizu hrvatsko-slovenske granice, i nije previše zapažena. Zato je mi prenosimo, radi informiranja javnosti. Dvoje visokih državnih čelnika se pritom fotografiralo usred pećine, u jeku podzemnog bilateralnog susreta na najvišoj razini, nedaleko od restorana Kod špilje. Smisao njihova druženja je bio, kako kažu na internetskim stranicama predsjednica.hr,  ‘redovita razmjena mišljenja‘.

 -Razgovarali su o globalnim sigurnosnim prijetnjama, o trenutku i budućnosti Europske unije te o stanju u europskom susjedstvu, naročito u jugoistočnoj Europi. Posebnu pozornost posvetili su sljedećim aktivnostima u sklopu zajedničke inicijative Procesa Brdo-Brijuni. Složili su se kako je u uvjetima dinamičnog međunarodnog okruženja, posebno značajno održati odlične dobrosusjedske odnose i redoviti dijalog među državama na najvišoj političkoj razini – kako se pojašnjava.
A mi ćemo ovaj visoki susret iskoristiti za pomociju te prirodne atrakcije kod Samobora, koju je prije 44 godine slučajno pronašao Josip Grgas, kopajući.

– Nalazi se na početku sela Otruševec, 5 km od Samobora. Špilja ima dvije dvorane, a visinska razlika od ulaza do dna iznosi 19 m. Špilja je dugačka oko 30 m i bogata sigama. Kroz nju je izgrađen put i postavljena električna rasvjeta. Na ulazu su vrata, a ključ je u gostionici “Špilja”, vlasnika Josipa Grgosa, koji je – kopajući kamenje za gašenje vapna – 1973. god i otkrio špilju. Bogatstvo sigama (stalaktitima i stalagmitima) pridonijelo je da Grgosova špilja – najljepša špilja sjeverozapadne Hrvatske – već 1974. god. bude proglašena zaštićenim geomorfološkim spomenikom prirode. Špilja je otvorena od uto-ned od 10-17 sati, a vođenje se organizira svaki puni sat. Cijena ulaznice: odrasli 15 kn, djeca 10 kn – kako ističu na stranicama samoborske Turističke zajednice.
]]>
Komemoracija u Dragišićima – 24. obljetnica zločina bez kazne http://tris.com.hr/2017/02/komemoracija-u-dragisicima-24-obljetnica-zlocina-bez-kazne/ Sat, 25 Feb 2017 16:32:54 +0000 http://tris.com.hr/?p=68874

Današnja komemoracija u Dragišićima (Foto: Tris/H. Pavić)

Više od dva desetljeća prošlo je od završetka rata, no još je uvijek nepoznata sudbina 1.571 nestale osobe i mjesto ukopa posmrtnih ostataka njih 422.

Polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća u u Dragišićima u zaleđu Vodica danas je obilježena 24. obljetnica pogibije hrvatskih branitelja Jakova Crvelina i Borisa Kartela, te nestanka Borisa Troskota i Borislava Periše. Tom prigodom predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Tisnog Slavko Marov upozorio je na sporost institucija u procesuiranju ratnih zločina i traženju nestalih.

– Tu smo se još jednom okupili da bi se prisjetili događaja od prije 24 godine, da bi se sjetili dana kada su naši dečki u ovoj kući ovdje skoro šest sati odolijevali brojnijem i bolje naoružanom neprijatelju. Nanijeli su mu znatne gubitke, odradili su svoj posao kako treba, ali su nakon što su potrošili streljivo bili prisiljeni predati se. U Čistoj Maloj rafalima su pokosili Borisa Kartela, Jakova Crvelina su tukli su do smrti u Đevrskama, a Borisa Perišu i Borisa Troskota odveli su prema Benkovcu i od tada se ništa ne zna o njihovoj sudbini. Ne zna se gdje su zakopana njihova tijela. Ako je ubijanje ratnih zarobljenika ratni zločin, zašto do današnjeg dana zbog njega nitko nije odgovarao?  Zašto rodbina Borisa Periše i Borisa Troskota, ni stotina drugih nestalih, još uvijek ne mogu svoju djecu dostojno pokopati? – pitao je Marov.

]]>
Hrvatska karaula: Vojnici naprijed, civilima ulaz zabranjen! http://tris.com.hr/2017/02/hrvatska-karaula-vojnici-naprijed-civilima-ulaz-zabranjen/ Sat, 25 Feb 2017 15:25:15 +0000 http://tris.com.hr/?p=68808

Josip Đakić (Foto Rabor RH)

Hrvatska kao karaula. „Mala zemlja za veliki odmor“ kao zabačena vojna baza NATO saveza. Maskirna državica za proizvodnju vojske. Obučene da nas brani, ali i da ubije. Vojnik kao novi izvozni proizvod. Kompenzacija za fragilni turizam. Je li to vizija i ideja šefa hrvatskih veterana ( HVIDR-e) Josipa Đakića, koji samouvjereno predlaže establishmentu uvođenje privilegija za vojnu kastu koja je spremna dobrovoljno služiti ( obvezni) vojni rok? Zar neki doista Hrvatsku u perspektivi žele vidjeti takvom? Zašto? Koja je dobrobit narodu od militarizacije i sveopće privilegiranosti vojske? Idemo li smjerom ekspeditivnog rastakanja demokracije u korist preferirane vojne države? Jesmo li, dakle, odlučili zatući demokraciju u korist vojne diktature?!

Sijanje mržnje, sondiranje terena za vojni rok

Godinama se u ovoj zemlji sije mržnja, podjele i razdor među pukom, a kad smo dosegli točku usijanja i rascijepili se po crti manje-više stranačkog „domoljublja“, i konzervativne desne snage stale na jednu a liberalno lijeve na drugu stranu fronta gledajući se preko nišana, netko silno mudar dosjetio se kako bi u Hrvatsku trebalo ponovo vratiti obavezni vojni rok. I podijeliti oružje. Jačati vojni faktor. Za neke nove ratove. Eksterne i interne. Zar je u ovoj zemlji doista dramatično ponestalo pameti?! Koju izvozimo u bescjenje, računajući da je imamo napretek. Nama pamet ne treba, s glupošću se lakše vegetira…Ili neki još nisu dovoljno novca zgrnuli pa traže novu priliku da se obogate na tuđoj grbači, na grbači nove, nedužne mladosti?
Zanimljiva je ta hrvatska transformacija od osamostaljenja do današnjih dana. Prvi cilj je bio samostalna, neovisna, demokratska država. Narod je tu ideju podržao masovnom potporom na referendumu ( preko 96 posto). Ali, cijena samostalnosti i izlaska iz bivše države, plaćena je golemom žrtvom, mahom sirotinje, u krvavom ratu. Iz kojega je izašlo nekoliko stotina tisuća branitelja od kojih je nimalo zanemariv broj s poraćem odmah umirovljen. Uz pune počasti, odličja i privilegije. Jer su domovinu branili od agresora. Ma gdje bili. Važno je da su se na vrijeme registrirali…
Ergo, danas imamo uz 16 tisuća profesionalnih vojnika, i preko 500 tisuća branitelja evidentiranih u nacionalnom registru, koji je toliko pocrvenio od srama i lažnjaka da je novi ministar Tomislav Medved odlučio sakriti ga od pogleda javnosti i učiniti nedostupnim kojekakvim znatiželjnicima. To su naši veterani iz Domovinskog rata čiji se broj sustavno multiplicira i danas, iako je od rata prošlo 22 godine. Za PTSP nikad nije kasno. Pogotovo ako se njime može, i bez rada, hraniti obitelj.

Bogohulno novačenje od nenovačenih

Ima još ponešto i „spomeničara“, sudionika NOB-e, partizana iz Drugog svjetskog rata, kojima su braniteljska prava značajno reducirana, a njihova povijesna uloga u oslobađanju zemlje minimizirana i primitivno ideološki relativizirana. Ali su zato na popis uživatelja „posebnih mirovina“ dospjeli i pripadnici nekih drugih vojski iz rata 1941.-45., politički zatvorenici iz bivšeg sustava i ini nacionalni heroji i „zaslužnici“ iz propalih režima, što listu korisnika sve nemoćnijeg i opterećenijeg mirovinskog fonda čini uistinu impozantnom.
A kod svega toga, unatoč činjenici da smo već godinama punopravna članica najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu, NATO-a, koalicijski vladajući zdrug HDZ-Most veleumno najavljuje mogući povratak obaveznog služenja vojnog roka. Novačenje mladih ljudi tijekom ljeta na tri-četiri tjedna vojne obuke. Što će ovu iscrpljenu državu, nalik očerupanoj kokoši kojoj je poslije pljačkaških pohoda njezinih vitezova ostala samo gola koža, stajati 300- 500 milijuna kuna godišnje. Ali, nije beg cicija… Sve za sigurnost domovine. Sve do zadnjeg mladca koji hrvatsku pušku o ramenu može nositi. U ime čega, koga, zašto?
Upravo je bogohulno da novohrvatsko novačenje promoviraju dva nevojnika: hrvatski premijer Andrej Plenković koji se od vojske izvukao slabošću zvanom „dalmatinska fjaka“ iliti mediteranska anemija, i predsjednik Sabora Božo Petrov, kojemu je smetnja za svetu vojničku dužnost bio slab vid. No, u međuvremenu je itekako progledao…
Nije prošlo dugo, a dobili smo i aneks prijedlogu uvođenja vojnog roka za sve zdrave i sposobne. Potrudio se za to najveći među domoljubima i veteranima, HDZ-ov „senator“ Josip Đakić, koji ima formulu kako stimulirati mlade ljude na dragovoljno služenje vojske. Svi oni koji dragovoljno odsluže vojni rok imat će prednost pri zapošljavanju- patentirani je izum nezamjenjivog šefa HVIDR-e. Preciznije rečeno, svi vojno obučeni po prioritetu će se zapošljavati u državnoj službi, u državnim tvrtkama, agencijama, ustanovama, u lokalnoj i regionalnoj samoupravi. – To je najbolji model nacionalne sigurnosti- uvjeren je ovaj političko- veteranski prvotimac bez premca. Sva sreća da hrvatska mladost i pamet u ovoj novoj državnoj nomenklaturi ima prijatelje koji drže širom otvorena vrata „slobodne hrvatske države“, pa im je slobodno napustiti je kad žele, a da ih na tom putu baš nitko ne sprječava niti zaustavlja…

Četiri generacije vojnika na platnom spisku

Bit će tu nekih praktičnih problema koje će spretna i demokratski neosjetljiva vlast znati eskivirati. Recimo, kako kod četiri generacije vojnika koji pretendiraju ostvariti svoje ( nasljedne) privilegije kod zapošljavanja definirati budžet i „red prvenstva“. O.k., partizani ne igraju, em što su stari, em što se njihova djeca i unuci u atmosferi negacije tekovina antifašizma iskreno boje i reći da su potomci boraca NOB-e i pokreta otpora. Uostalom, kod nas se odnos prema povijesti, ne samo nacionalnoj nego i svjetskoj, formulira na specifičan, originalan način, pa kad se cijeli miroljubivi svijet ponosi svojim sudioništvom u antifašističkoj koaliciji koja je tijekom Drugog svjetskog rata porazila fašizam i nacizam, mi se toga sramimo, od te činjenice bježimo k’o vrag od tamjana. Naša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, jednako kao i njezini stranački kolege u Vladi, na čelu s Plenkovićem, do danas se nisu jasno i artikulirano odredili prema HOS-ovim pločama s ustaškim pozdravom „za dom spremni“ , koje su u Hrvatskoj dobile prešutno „pravo građanstva“. U recentnom intervjuu na Novoj TV, predsjednica smjerno podvlači, braneći se od grijeha nečinjenja glede reustašizacije Hrvatske, kako nikom, ali baš nikom, neće dopustiti da izjednačava Drugi svjetski rat i Domovinski rat. Što li to znači? Da je Drugi bio zločinački, poražavajući i protuhrvatski, a Domovinski oslobodilački i pobjedonosni, junački? Nisu li se u oba rata hrvatski građani borili protiv agresora za slobodu svoje zemlje, gradova, sela, domova, obitelji? Nisu li oba oslobodilačka i pobjednička? Nažalost, i oba zločinima uprljana…
Ako bude po Đakićevom, problema nema: Budžet će se već nekako skrpati. Radnika je sve manje, uostalom, kao i stanovnika, jedva 4 milijuna, a trend se nastavlja, sve zbog „slobode“ da za jednokratnu kartu do Irske prodamo sve što smo generacijama stjecali… A vojne privilegije će se dijeliti po „kalendaru“. – Pod jednakim uvjetima prioritet ima branitelj, dijete poginulog branitelja, invalid, tako i onaj koji je odslužio vojni rok- i gdje je tu problem, čudi se Đakić, prvi među hrvatskim veteranima koji su naplatili svaki dan svoga odsluženog vojnog roka.
Problem je u tome što bi po takvim prioritetima imali konzekventnu militarizaciju državnog sustava u koji bi se pripuštali samo oni s vojnom legitimacijom, a svima ostalima bi bio „ulaz zabranjen“. Niti je takvo privilegiranje demokratsko, a niti je ustavno. Hrvatska je zajamčila svojim građanima jednakost pred zakonom, jednake šanse uz jednake reference, ravnopravnost i slobodu izbora. Istina, tako to stoji u našem Ustavu, koji nije Biblija, ali to ne znači da radi onih koji gaze zakone ove zemlje moramo kapitulirati i mi koji ih poštujemo. Bio bi to put koji vodi ravno u kaos. A nismo mu daleko…

Kad moć nije u znanju nego u goloj sili…

Sva sreća na onim malobrojnim dragovoljcima i veteranima Domovinskog rata koji misle drukčije i spremni su to glasno reći. Poput Vesne Grgić ili Tome Egredžije ili Leona Lučeva, koji više nisu ni mogli ni htjeli šutjeti dok su braniteljske udruge i njihovi reprezentativci diktirali tempo (ne)demokratskih promjena u ovoj maloj zemlji za velike prevare. Sva sreća da su svojim gromkim prosvjedom povukli crtu između plaćenika i poštenih dragovoljaca koji su , ne očekujući ni plaću ni privilegije pošli u obranu zemlje računajući da je to stvar ustavne obveze i duga prema svojoj zemlji, svome gradu i svojoj obitelji. Takvi ljudi ne lobiraju za novačenje nove mladosti svjesni kako je njih ta demagogija stajala njihove vlastite. Štoviše, i Vesna i Tomo i Leon i njihovi istomišljenici, sasvim odgovorno i iskreno im savjetuju da oružje ne uzimaju u ruke, napose ne radi lažnih domoljubnih agitatora. Koji ponovo računaju na tuđu žrtvu za svoju korist.
U zemlji vojnih preferenci, gdje sunce izlazi i zalazi po satu „domoljubne elite“ koja besprizorno diktira uvjete „rata i mira“ na hrvatskim ulicama, ucjenjuje i prijeti, etiketira i difamira, linčuje neistomišljenike i ruši „nepodobne“ nomenklature, nema prosperiteta za slobodnomisleće. U ovoj karauli koju bi neki rado pretvorili u vojni logor kojim bi upravljali egzaltirani domoljubni profesionalci, ne bi bilo mjesta ni za Plenkovića ni za Petrova. Na tu je sitnicu , izgleda, zaboravio Đakić. Ili drži da se na njih zakoni ove zemlje, ma koliko bizarni i anakroni bili, ionako ne odnose…
Ovdje se i za mjesto predsjednika uprave u prehrambenoj industrijskoj kompaniji pita ministra obrane, umirovljenog generala, koji se aktivirao kao nezamjenjiva akvizicija vladajućeg ešalona pravovjernih e da bi svoje bivše suborce, časnike i dočasnike, upravo po tom vojnom kriteriju i referencama, gurao na civilne pozicije. U Hrvatskoj danas branitelji odlučuju jednako i o kulturi, i o medijima, o filmu i gospodarstvu, iako apsolutno nekompetentni. Ali tko te pita za kompetencije, onima koji su stvarali hrvatsku državu to i ne treba. Tako bar misle oni među njima koji su je zamislili na svoju sliku i priliku, da bi služila samo njima, a ne svima.
I još mi pored svega oduzimaju pravo da se s njima ne slažem. Da im proturječim, da njihov agresivni, primitivni voluntarizma s prezirom odbacim i da otvoreno pred sobom i svojim narodom kažem kako ovakvu Hrvatsku sigurno nisam ni slutila, a kamoli sanjala…

]]>
EU-projekti nove vlasti: Muzej pumpa na rivi, ekskluzivni zahod u buti, izmještanje troske za 15 metara… http://tris.com.hr/2017/02/eu-projekti-nove-vlasti-muzej-pumpa-na-rivi-ekskluzivni-zahod-u-buti-izmjestanje-troske-za-15-metara/ Sat, 25 Feb 2017 08:01:50 +0000 http://tris.com.hr/?p=68851

Gradski dužnosnici nakon preuzimanja vlasti (foto TRIS/H. Pavić)

U Šibeniku više ništa nije isto. Nepunih sedam dana nakon što je gradonačelnik Šibenika dr. Ž. Burić predao vlast novoj maskiranoj vlasti ispred šibenske Gradske vijećnice, grad je ekspresno izmjenio svoje lice – na gore. Na Poljani su naprasno zaustavljeni bageri i rovokopači i pile za asfalt, a gotovo sve rupetine i provalije u središtu grada su preko noći zatrpane, bez da je itko o tome išta pitao građane Šibenika. Zgroženi i zbunjeni Šibenčani sada više nemaju niti dojam da se u gradu nešto radi prije izbora, kao što su to imali do nedavne smjene vlasti.

-Vjerujem da ćete se dobro brinuti o najljepšem i najstarijem hrvatskom gradu, baš onako kako on to i zaslužuje. Neka ovo bude grad sreće, ljubavi i veselja. Vi to možete, zato ste tu. Predajem vam ove ključeve grada s punim povjerenjem, Šibenik je vaš – kazao je pomalo naivno dr. Željko Burić prilikom primopredaje vlasti novom maskiranom gradonačelniku dr. Beljku Žuriću.
Pokazalo se kako to nije bio dobar potez bivše vlasti. Građani Šibenika s pravom su nezadovoljni jer ih sad više nitko iz gradske vlasti svakodnevno ne obavještava kako žive u najljepšem gradu na svijetu koji svakodnevno s pojavom novih EU projekata ostvaruje neki novi višestoljetni san. Osim toga, u gradu se ne događa ništa, nova vlast uopće ne brine za kuturne sadržaje: nema ni koncerata, ni kina, a jedva da ima i kazališta, rogobore građani. Gradske ulice su navečer prazne, a po grmlju u centru grada se viđaju i otpaci i smeće. U posljednjih sedam dana nisu čak niti otvoreni nikakvi novi radovi u gradu, niti je zakrčena neka nova gradska prometnica, pa sada Šibenčani od Vidika do Meteriza mogu stići puno brže, već za 35 minuta, što jasno svjedoči o transparentnom neradu nove vlasti.
Navedeni i brojni drugi problemi bili su povod da konktaktiramo nekoga od nove gradske vlasti kako bi šibenska javnost znala što ih čeka u narednom razdoblju. Sva naša nastojanja da dođemo do gradonačelnika ili nekog od dvojice dogradonačelnika su propala. Iz gradske uprave nam je samo kratko poručeno da nije pristojno pitati gdje su i što vlasti rade za vrijeme radnog vremena jer je to ‘njihova privatna stvar’. Ipak, iz mnogoljudnog gradonačelnikova ureda za odnose s javnošću su nam na intervju poslali svojeg službenika za odnose s javnošću koji nam se nije htio predstaviti, jer je želio ostati anoniman.

Manijel Dileta i Pikica Nendžer

Pokušali smo stupiti u kontakt i s dogradonačelnicima Manijelom Diletom i Pikicom Rendžerom ali…
Nendžerom, ne Rendžerom…
Dendžerom?
– Ne nego Nendžerom. Pikicom Nendžerom. Izvolite pitajte. Ja ću nastojati odgovoriti na sva vaša pitanja.

 

Bivši gradonačelnik Željko Burić tijekom maškara 2014. godine (foto TRIS)

 Eto… prvi tjedan nakon preuzimanja vlasti u gradu, u Šibeniku sve kao da je stalo… ne radi se. Ljudi su očajni. Žive u neizvjesnosti. Više nisu sigurni hoće li uopće uskoro biti održani lokalni izbori. Bageri su puno tiši, nema prašine, buke, kaosa… a i manje su prometne gužve po gradu. Već tjedan dana nismo čuli ništa o nekom novom projektu koji će za sve nas u Krešimirovom gradu donijeti novo buđenje iz dugotrajnog nikad dosanjanog sna… Što se događa? Javnost ima pravo znati.
– Kao prvo, pozdravio bi sve vaše slušatelje i građane Šibenika u ime gradonačelnika i njegova tima, koji svim Šibenčanima čestitaju predstojeće uskrsne blagdane i Dan domovinske zahvalnosti. Onda bi vas demantirao. Nije istina da se ništa ne radi. Eno dolje kraj katedrale investitori grade neki hotel i apartmane od betona, a zatvorili su i onu rupu na rivi.
Ali ta rupa, kako vi kažete… To je buta… zapravo jedna od šibenskih znamenitosti. Njima su posvećeni i dijelovi nekih knjiga.To je atak na povijesnu baštinu, kako neki zamjeraju...
– Prvo pitanje, pa rupa. Zašto je ta rupa važna? Ta rupa koju spominjete je u stvari javni zahod. Tamo svi pišaju. Osim toga, rupa se nalazi u zgradi koju je investitor kupio. Bi li vi kupili kuću u kojoj je tuđa rupa u koju neki nepoznati ljudi vrše nuždu? Osim toga, ta rupa ima i gospodarski potencijal. Kako je ionako služila za javni WC, nakon što povučemo sredstva iz EU fondova za sanitarni razvoj kupujemo vodokotliće i pločice te navedenu rupu preuređujemo u skladu s konzervatorskim smjernicama. Prema projektu Bikole Našića bit će pretvorena u ekskluzivni tradicionalni povijesni šibenski ribarsko-težački zahod, dakako uz nešto više cijene naplate za korištenje WC-a budući da se radi o jednoj od najatraktivnijih gradskih atrakcija i lokacija. Posjetitelji zahoda će moći i skinuti neku aplikaciju za mobitel…

Projekt: Muzej ‘Pumpa na rivi’

 Što je sa sveučilištem i kampusom u vojarni Palacin. Od toga se odustalo?
– Kakvim krampusom?
 Vratimo se prometnim gužvama u gradu. Šibenčani se žale da više nisu tako nesnosne. Zbog čega je do toga došlo?
– Mogu vam samo otkriti da Šibenčani mogu biti mirni – uskoro možete očekivati još nesnosnije gužve po gradu, s dolaskom turističke sezone. Gradski prometni stručnjaci rade na prometnom koridoru koji bi zaobišao gradilišta, te bi prometovanje s istočnog na zapadni dio grada još produljio. Evo, ekskluzivno za vas: predviđa se gradnja zaobilaznice Ražine-Skradin-Meterize…
Čim ste vi preuzeli vlast, istoga dana, srušena je zgrada bivše Revije na rivi? Je li se to poklopilo slučajno?
– Je.

 

Uskoro kraj loše vlasti? (foto TRIS)

Ali ni vi niste srušili bezinsku postaju Ina-MOL na atraktivnom dijelu rive… Dio javnosti, pa i vi koji ste zada bili u oporbi, zamjerio je bivšoj vlasti što ta ‘pumpa’ nije uklonjena…
– Gledajte, svaka vlast donosi neke svoje nove… svježe ideje. Tako i mi. Dvojili smo između dva projekta. Prvi je bio da pumpu srušimo još prošle nedjelje, a u ponedjeljak tamo sredstvima iz EU fondova za ruralni razvoj postavimo kip bana Josipa Jelačića na konju kao istaknutog domoljuba koji se borio protiv mađarske hegemonije. Onda smo se ipak odlučili za dugoročno isplativije rješenje: sredstvima iz EU fondova za zaštitu okoliša ćemo tamo urediti muzej fosilnih goriva Zašto baš muzej? Zato što u svijetu nezaustavljivo napuštaju koncept korištenja nafte i benzna, te se okreću suncu i vjetru. Pumpe poput ovih se više neće moći sretati tako lako, pogotovo ne na tako atraktivnoj lokaciji, prvi red do mora. Zašto onda da ne iskoristimo takvu mogućnost te uz minimalna ulaganja, bez prevelikih izmjena u prostoru, omogućimo turistima koji budu dolazili u Šibenik još jedan ekskluzivni sadržaj: obilazak muzejskog postava benzinske crpke. Usput bi zadržali radna mjesta: Inini djelatnici bi ostali u istim povijesnim Ininim odorama, a otvorili bi još jedno radno mjesto prodavača ulaznica. Time bi smanjili nezaposlenost u Šibeniku, a turist bi nakon što kupi ulaznicu mogao obići muzej, preuzeti neku aplikaciju za mobitel, kupiti kao suvenir litru, dvije plavog dizela ili bezolovnog benzina i nastaviti obilazak šibenske gradske povijesne jezgre, prošetati se do novotovorenog zahoda u onoj rupi… Naime, upravo takvih sadržaja nedostaje, budući da je Muzej grada Šibenika uglavnom zatvoren.

Stoljetni san o poslu stoljeća

Što je s prostorom bivšeg TEF-a. Što vaša vlast planira s tim potencijalno najatraktivnijim gradskim prostorom?
– Prostor TEF-a je i dalje tamo, a ova vlast je tu tek nekoliko dana, dopustite da se malo upoznamo sa zatečenim stanjem. Postoje planovi da se dodatno uposle bageri i građevinski sektor, koji je trenutačno slabije zaposlen jer su prestali radovi na Poljani. Uz pomoć strogo namjenskih sredstava iz EU fondova za potporu građevinskom sektoru, postoji projekt vrijedan 39 milijuna eura da se brda troske premjeste na drugo mjesto, 15 metara dalje prema sjeveroistoku. U planu je i Muzej troske, te aplikacije za mobitel…
Ali što će se time dobiti? Koja je korist od tog projekta za Šibenčane?
– Kako to mislite? Pa zar se izmještanje troske ne planira već desetljećima? Kao što ćete vidjeti, mi smo prva vlast koja taj problem shvaća ozbiljno.

 

Od prošlih vlasti niste preuzeli praksu takozvanih ‘hodajućih kolegija’. Zašto?

 

– Evo… dajte nam malo vremena. Kolege i ja ćemo te stvari rješavati u hodu…
Zamjeraju vam i da vaša predizborna obećanja o priređivanju bolje i raskošnije karnevalske povorke u gradu, poput one riječke, također do sada niste ispunjavali, te da vaš posao zapravo odrade tete iz vrtića i predškolci…
– To su konstrukcije, politikantstvo, blaćenje i jeftino prikupljanje političkih bodova. Napada nas se prokušanim metodama bez razloga. I to po već poznatom scenariju po nalogu zna se koga rade Antišibenčani i Zadronostalgičari, oni kojima je mrsko sve šibensko. Osim travarice. Uostalom, na mlađima svijet ostaje.
 Što je s čuvenim ‘poslom stoljeća’ na Obonjanu?
– Za svaki posao stoljeća, složit ćete se, a tako mu i samo ime kaže, potrebna su stoljeća. Stoljeća  snova. I to generacija Šibenčana koji su sanjali neki stoljetni san. Uostalom, nikad nije precizirano o kojem se stoljeću radi. S dobrim projektima ne treba žuriti. Vrijeme će pokazati. A vrijeme je na našoj strani. 
I za kraj: otkrijte nam kakav rezultat očekujete na predstojećim lokalnim izborima?
– Dobar.
Hvala vam na ovom razgovoru.
– Hvala vama.

Program? (foto TRIS)

]]>
Albanskom novinaru prijeti kazna od 110 tisuća eura zbog klevete: Vlast ne podržava istraživačke tekstove o slučajevima korupcije http://tris.com.hr/2017/02/albanskom-novinaru-prijeti-kazna-od-110-tisuca-eura-zbog-klevete-vlast-ne-podrzava-istrazivacke-tekstove-o-slucajevima-korupcije/ Sat, 25 Feb 2017 07:33:48 +0000 http://tris.com.hr/?p=68856 Prije nekoliko dana održano je saslušanje u slučaju tužbe za klevetu protiv istraživačkog novinara Artana Rame zbog teksta objavljenog na Facebook stranici Públicus portala, piše Fairpress.

Artan Rama (Foto: Facebook)

Naime, dioničari albanske građevinske tvrtke Edil Al-It podnijeli su još 17. studenog prošle godine tužbu za klevetu protiv Rame zbog teksta u kojem je Rama pisao o uključenosti spomenute tvrtke u ilegalne radnje prilikom sudjelovanja u obnovi državne opere u Tirani. U tužbi se navodi da je tekst naštetio ugledu tvrtke te su zatražili od novinara da im plati odštetu u iznosu od 110 tisuća eura.
U spornoj objavi Rama navodi da je saznao da je jedan od pobjednika licitacije u javnom nadmetanju imao neispunjene porezne obveze prema državi, a prema albanskom nacionalnom pravu, tvrtke s poreznim dugovima ne mogu imati korist od javnih ponuda. Rama je svoje tvrdnje temeljio na dokumentu u kojem je vidljivo da tvrtka  Edil Al-It ima porezne dugove, a koji sadrži logotip Ministarstva financija Albanije i potpis državnog službenika. Tvrtka je dovela u pitanje dokument, istaknuvši kako nema pečat.
Za komentar se Fairpress obratio tuženom novinaru Públicusa, Artanu Rami koji je istaknuo da je situacija komplicirana, posebice s obzirom na visoku stopu korupcije u zemlji te na odnos vlasti spram novinara i novinarki koji pišu istraživačke priče:
Radilo se o tekstu o javnoj ponudi za sanaciju zgrade državne opere. Prilikom izvještavanja o zakonskim nepravilnostima unutar postupaka nabave koje su se ticale tvrtke koja je dobila natječaj, napisao sam, između ostalog: “Skrivena iza gradnje, u ime javnog dobra, klijentelistička manjina krade albanske poreze!” To su te riječi zbog kojih me predstavnik tvrtke tuži  i traži od mene da platim 110.000 eura. Postoje indikatori koji ukazuju na visoku razinu korupcije u Albaniji, a vlast ne podržava istraživačke članke o tome. Novinarima i novinarkama prijete tužbe na sudu, a ponekad su predmet prijetnji! Financiranja ovakvog izvještavanja su nepostojeća ili kontrolirana.
Públicus tek odnedavno postoji samo u online izdanju, nakon što je njihov TV-program ukinut krajem prošle godine. Program je ukinut prije prikazivanja emisije koja se trebala baviti pitanjem umiješanosti gradonačelnika Tirane u poslovanje tvornice za reciklažu u kojoj je umro 17-godišnji radnik. Demokratska stranka je tada navela da je emisija ukinuta na izravan zahtjev gradonačelnika.

 

]]>