Neovisni novinarski portal
19.5.2024.
wheels on fire
Snježana Jolić

Snježana Jolić:
Iako nismo svi isti, a ni ne trebamo biti, trebalo bi da budemo svi jednaki i jednako prihvaćeni

Snježana Jolić

 Snježana Jolić, s iskustvom života u više država, nam danas donosi svoja razmišljanja…

Za početak, predstavite se…

-Zovem se Snježana Jolić, i za ovih mojih 48 godina od rođenja u Kninu na ovamo, desilo se toliko značajnih stvari, da se teško predstaviti u par rečenica. Ipak, ajde da izdvojim ono što bi vaše čitatelje negdje zanimalo. Diplomirana sam pravnica i time se bavim, mada sam završila i Magisterij na međunarodnoj politici u Beogradu, ali kako u Hrvatskoj još nisam prevela tu diplomu, i nisam se na kraju nikad ni bavila u praksi tim poslom, uvijek se predstavim samo kao pravnica. Kao što rekoh, rođena sam u Kninu, ali sam se školovala gotovo po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, jer nije postojalo inkluzivno obrazovanje za osobe s tjelesnim invaliditetom, a bila mi je potrebna i rehabilitacija, tako da sam praktički manje-više iz Knina otišla sa 6 i pol godina. Prije 3 godine sam se ponovo vratila u rodni grad, ili kako ja volim da kažem, na izvor (Krke).

Recite nam nešto više  o svom invaliditetom?

-Moja dijagnoza je Osteogenesis imperfecta, ili kako ljudi obično pojednostave na bolest staklenih kostiju. Ona spada u rijetka oboljenja, i ne svodi se samo na lako lomljive kosti, dosta je sve složenije, i naravno, ne manifestira se kod svakog na isti način.

Kod mene, osim niskog rasta i to što ne hodam, posljedice su i oslabljen sluh i u zadnjih par godina, zbog kronične opstrukcije pluća, koristim uređaj za potporu disanju noću (neinvazivnu ventilaciju pluća). Lomovi su prestali negdje u pubertetu, ali naravno, to se nikada ne može tvrditi sa sigurnošću da se neće opet dešavati.

Kakvo djetinjstvo ste imali? Da li se okolina drugačije odnosila prema vama?

Moram priznati da sam tih prvih 6 i pol godina imala zaista lijepo djetinjstvo. U obitelji i među prijateljima sam bila prihvaćena i voljena. Vjerojatno je bilo nekih “incidenata”, ali kad si dijete to i ne primijetiš. Onda je došlo vrijeme za kretanje u školu, i ja sam morala otići od svih tih znanih i dragih ljudi, pa i od roditelja 250 kilometara daleko, u Banja Luku. Tamo je Zavod za rehabilitaciju koji je imao organizirano i školovanje kao istureno na odsjeku jedne banjalučke škole. Nakon osnovne škole sam bila jednu godinu u Dubravi (Zagreb), ali je onda počeo rat, tako da sam dvije godine pauzirala sa školovanjem, te sam nastavila srednju nakon te dvije godine u Podgorici, dok sam fakultete završila u Beogradu.

Visoko obrazovana ste osoba. Jeste li se susreli s predrasudama tijekom svog obrazovanja? Koliko vam je obrazovanje bilo teško i izazovno?

Kao što rekoh, obrazovanje je donijelo i odlazak iz svega poznatog, što za malo dijete sigurno nije bilo nimalo lako. Međutim, tamo sam bila okružena drugom djecom s invaliditetom, tako da nije bilo neke razlike i jedino je ostalo da se izboriš za svoje mjesto pod suncem. Fakultet je bio prva obrazovna ustanova koju sam pohađala s ljudima bez invaliditeta.

Dugo godina ste živjeli u Srbiji, postoje li neke bitne razlike u položaju osoba s invaliditetom u Hrvatskoj i Srbiji?

Hrvatska je, za razliku od Srbije, u Europskoj uniji, i to se svakako odražava i na položaj osoba s invaliditetom. Nije pretjerana razlika, ali je uočljiva. U Hrvatskoj su prava osoba s invaliditetom šira i lakše se do njih dolazi. Na primjer, u Srbiji je puno manje pomagala na listi pomagala koje plaća država, nemate pravo na toplice svake godine i slično. S druge strane, možda griješim, ali mi se čini da su osobe s invaliditetom, a tu prvenstveno mislim na osobe s tjelesnim i senzornim invaliditetom, nekako borbenije. Vjerojatno zbog toga što imaju manje povlastica, više trebaju uložiti truda da do njih dođu.

Snježana Jolić

Jedna ste od rijetkih osoba s invaliditetom koja je imala priliku raditi. Koji posao ste radili? Je li vam bilo teško pronaći posao i kako ste se snašli u poslovnom svijetu?

Ja radim još uvijek i ne mislim prestati raditi dok god budem mogla. Posao nije samo plaća, posao je potpuno jedan drugi način života. U Srbiji sam nekako usporedo radila posao za koji sam se školovala, ali sam i bila aktivna u pokretu organizacija osoba s invaliditetom, ali sam se i politički angažirala, opet najviše u svrhu napredovanja stupnja i kvalitete života osoba s invaliditetom. Inače, profesionalno sam radila u sudu i u ministarstvima. Trenutačno radim u Kninu u Udruzi osoba s invaliditetom “Sveti Bartolomej”.

Zapošljavanje osoba s invaliditetom je gorući problem. Kako općenito gledate na problematiku zapošljavanja osoba s invaliditetom? Jesu li politike koje sada imamo promašene i kako riješiti taj problem?

Gledajte, problem zapošljavanje ne potiče od kraja već od početka školovanja. Sjećam se, prije nego što sam i krenula u školu, vjerojatno i iz razloga kako bi mi olakšali odvajanje, roditelji su mi govorili kako ću ja jednom završiti fakultet i biti uspješna i cijenjena. To me nekako vodilo kroz život i poticalo u napredovanju. Na žalost, to osobama s invaliditetom ni sustav, ni država ni okolina najčešće ne govore. Na kraju onda i same osobe s invaliditetom više nemaju samopouzdanja ni želje za napredovanjem. Iako danas imamo inkluzivno obrazovanje na papiru, ono u praksi služi najčešće samo kao forma. Država mora uložiti više truda i volje da od osoba s invaliditetom napravi korisne članove društva, a ne socijalne slučajeve koji će čekati socijalna davanja i povlastice kako bi mogli voditi iole pristojan život. 

S druge strane, ni poslodavci nisu pretjerano motivirani, ali nisu ni dovoljno informirani koje bi na primjer sve pogodnosti mogli ostvariti ukoliko zaposle osobu s invaliditetom. Ljudi su i puni predrasuda, i mnogi misle da bi im osobe s invaliditetom kao djelatnici bili samo teret i smetali. Dok god postoji zakonska opcija da se plaćaju penali umjesto da se neko zaposli, mislim da će se ta opcija plaćanja više koristiti. Međutim, pokazalo se, da ukoliko pružite osobi s invaliditetom šansu da radi, daće i više od maksimuma, i često biti i bolji djelatnik od većine, ili bar u istoj razini.

Osim problema zapošljavanja osoba s invaliditetom, koji su po vama najveći problemi s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju? Kako općenito gledate na položaj osoba s invaliditetom u današnjem društvu?

Kompleksno je to pitanje, ali pokušat ću dati neki kratki odgovor. Sudjelovala sam na zadnjim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj kao kandidatkinja na listi Akcije za promjene Marka Jelića, i prije početka kampanje, postavila sam pitanje u Facebook grupi osoba s invaliditetom, gdje su uglavnom ljudi iz Hrvatske, koji su to po njima najveći problemi u Hrvatskoj za osobe s invaliditetom. Većina je navela zapošljavanje i nepristupačnost ustanova. Međutim, po mom mišljenju, osobe s invaliditetom su zakinute u većini svakodnevnog života, i to najčešće bez svoje krivice. Kad pogledate, koliko je turističkog kapaciteta pristupačno osobama s invaliditetom? Koliko je omogućeno visoko obrazovanje, koliko osoba s invaliditetom zasniva obitelji i stvara potomstvo? Koliko je mladih s invaliditetom u izlascima, putovanjima, sportu…? Koliko osoba s invaliditetom ima samostalan život? Svuda nailazimo na prepreke, predrasude i probleme. I onda dolazimo u situaciju da, u istoj toj grupi, kada sam još ranije postavila pitanje, što ih čini sretnima, bar deset ljudi je napisalo “ništa”. Zar nije tužno da postoji dobar dio osoba s invaliditetom bez imalo samopouzdanja, koji više prolaze kroz život nego što žive.

Da li su, po vama,  osobe s invaliditetom danas manje diskriminirane nego prije ili sve samo privid?

Svakako da je manje. Iako postoji još puno predrasuda, nerazumijevanja i diskriminacije, bilo bi suludo da se ona ne smanjuje. Valjda bi trebali civilizacijski da napredujemo, a ne propadamo.

Poznati ste kao borac za prava osoba s invaliditetom. Mislite li da se osobe s invaliditetom dovoljno bore za svoja prava? I što najviše zamjerate zajednici osoba s invaliditetom?

Pa već na par mjesta spomenuh da su osobe s invaliditetom – ne sve – ali dobar postotak, nekako postale apatične i nemaju neku želju i volju za borbom. Zadovoljavaju se mrvicama  i misle da više i ne zaslužuju. Ne kažem da su postale takve iz hira, puno je problema, prepreka i nerazumijevanja čak i od najbližih, ali ako ne pomognemo sami sebi, teško je očekivati to od drugih. Vjerojatno se mnogi neće složiti sa mnom, ali osobe s invaliditetom moraju shvatiti da socijalna davanja po osnovu invaliditeta nisu namijenjena za izdržavanje već kao vid potpore. Pri tome, ta sredstva nisu ni dostatna za sve one troškove za koje su namijenjeni. 

Koja je najveća diskriminacija koju ste doživjeli kao osoba s invaliditetom?

Vidite, ja sam žena s invaliditetom, a to znači i dvostruku diskriminaciju. Uzmite samo da ja kao žena ne mogu otići normalno na ginekološki pregled jer svaka ambulanta nema podesivi sto. Bilo je i slučajeva diskriminacije dok sam tražila prvo zaposlenje u struci. Bilo je i dok sam studirala u vidu arhitektonskih prepreka, ali sam zbog jednog slučaja diskriminacije podigla tužbu i dobila spor. Naime, u Srbiji postoji Zakon protiv diskriminacije osoba s invaliditetom, i na osnovu tog zakona sam podigla tužbu protiv bivšeg JAT-a. Trajao je spor 6 godina, ali smo moja odvjetnica i ja bile uporne i na kraju zadovoljile pravdu.

Što vam najteže pada kao osobi s invaliditetom?

Licemjerje. Znate, obratite se nekoj ustanovi ili odgovornoj osobi po nekom problemu, i oni vas “potapšu po ramenu” ali niti razumiju, niti imaju želju da vas razumiju. Ne trebaju oni meni obećati da će oboriti prepreke na nogostupima nego da to i urade. Također bih jako, jako voljela da se cjelokupna zajednica osoba s invaliditetom više aktivira i pokrene.

Imate li neke hobije?  Kako provodite slobodno vrijeme?

Malo je slobodnog vremena, ali volim da otputujem, a sada kad imam osobnu asistenticu, sve češće i skitamo…

Moram priznati i da sam postala ovisna o društvenim mrežama i nekim igricama na telefonu, ali trudim se da što više vremena provodim vani. Volim i dobru knjigu, mada sve manje imam koncentracije za duga čitanja. Volim i dobru predstavu, a sad kad dođe toplo vrijeme, često sam na moru. To je prednost života u Dalmaciji. Moram priznati da sam naročito sretna što polako jača usluga osobne asistencije, i iako još mora puno toga da se učini , pozivam osobe s invaliditetom da se bore za svoju neovisnost življenja. 

Za kraj, što bi voljeli da ljudi znaju o invaliditetu da bi ga bolje razumjeli?

Uvijek kažem… ne znam ni ja koji problemi muče, na primjer: beskućnike. Ali ako vidim beskućnika, posebno ako mi traži neki vid pomoći da živi boljim životom, a u mogućnosti sam, pokušat ću pomoći. Isto tako, razumijem da ljudi ne razumiju što znači biti osoba s invaliditetom i živjeti takav život, da ukoliko dođu u komunikaciju i bilo koji vid odnosa, ne okreću glavu i ne stvaraju predrasude, već da ih bolje upoznaju. Osobe s invaliditetom su osobe kao bilo koja druga, i nemaju nikakve posebne potrebe. Iako nismo svi isti, a ni ne trebamo biti, trebalo bi da budemo svi jednaki i jednako prihvaćeni.

Snježana Jolić

 

Tags:

VEZANE VIJESTI