Zabrane koncerata narodnjačke glazbe u Hrvatskoj su postale top-tema. Nije stoga nimalo čudno da je i gost HRT-ove emisije Nedjeljom u 2 bio pjevač Duško Kuliš kojemu je zabranjen koncert u Puli, zajedno s još nekim izvođačima. Kuliš je kao gost voditelja i urednika emisije Aleksandra Stankovića pokušao objasniti koja je razlika između cajki i narodne glazbe…
Ovo mu je prva zabrana koncerta otkako se bavi muzikom, a obišao je, ispričao je Stankoviću, cijeli svijet i nigdje tu vrstu iznenađenja nije doživio nego u zemlji u kojoj živi. Svira i pjeva po cijeloj Lijepoj našoj, i ne vidi u čemu je problem. Za zabranu je saznao iz medija i osjećao se, kaže, kao poslije subotnje nogometne utakmice hrvatske izabrane vrste.
-Bila je to 93. minuta utakmice, a meni se takav isti šok doživio u 63. godini, ostavilo me bez teksta jer nisam vjerovao da sam tako nešto zaslužio nakon 30 godina karijere na hrvatskoj, bosanskohercegovačkoj i srpskoj glazbenoj sceni- rezignirano će pjevač. Njegov je repertoar ljubavi, kao i njegovih, također “zabranjenih”, kolega Ane Bekute i Dragana Kojića Kebe.
Znao je čuti od posjetitelja na koncertima da se njegova glazba ne pušta na radiju, ali nikad nije čuo da postoji nekakva eksplicitna zabrana Duška Kuliša.
Nakon rata je odlučio živjeti i raditi u Splitu, u svojoj državi, što je za njegovu karijeru bio ograničavajući faktor. U Splitu je od nekih ljudi sa splitske scene dočekan, kako bi se sarajevskim žargonom reklo, kao pacijent, a ne kao netko tko je već izgradio svoje glazbeno ime i karijeru.
-Možda je krimen što sam 1987. bio autor godine u bivšoj državi, što je pjesma “Suzo moja, Suzana” proglašena pjesmom godine, a kolege iz struke, i popa i etna, proglasili su me izvođačem godine. Očito su mi- zaključuje Kuliš – napravili medvjeđu uslugu jer sam postao broj 1 nečega što više ne postoji i sad dolaskom u Hrvatsku… možda je i to razlog- razmišlja naglas pjevač.
Nekad su ga, rekao je, na carini uvijek ispitivali je li iz Hrvatske, BiH ili Srbije, a sada svi već znaju da je iz Hrvatske. Tako mu je jednom prilikom neki čovjek rekao da je bacio sve njegove kazete, a Kuliš mu veli “kupi nove”. Bilo je toga, kaže, ali zanimljivo je da nitko ne pita Duška Lokina je li iz Hrvatske, a Kuliša pitaju.
Pisao je i pjesme za Mišu Kovača, Dražena Zečića, a neki, međutim, zaziru od njega.
– Osjetio sam to nekoliko puta. Ne želim imenovati kolegicu. Ujutro smo letjeli iz Splita za Zagreb. Uzeli smo kavu i čekamo polijetanje. I čujem kako diskretno govori jednoj veličini iz Splita: “Eno ga onaj Kuliš”. Kao da sam ne znam što. A kad je službeno na snimanju, sve je dobro. Ali nisam ja čovjek kojem je to presudno. U Splitu imam predivan krug prijatelja s kojima radim i živim. Apsolutno ne osjećam taj problem što sam rođen u Kreševu, a živim u Splitu i što pjevam to što pjevam.
Takve glazbe kakvu on uglavnom izvodi nema na hrvatskim radijskim i TV postajama, jer se, smatra Kuliš, raspadom Jugoslavije dogodilo da je svatko u svojoj državi dobio svoje tvrđave kulture. Nekad je na festivalima u Splitu, Zagrebu, Opatiji… bila kombinacija svega. Danas su ostali samo veterani koji su zaduženi da spašavaju te tvrđave, ali ih je s vremenom napala erozija.
Kad je došao u Hrvatsku ponudio se Croatia Recordsu i udruženju kojem pripada, napravio je projekt mikseva koji je sjajno prošao, imao je koncert i u Splitu, a prihvatio je i predrasude da je turbofolk i cajka.
– U svakom vremenu postoji borba tradicionalne glazbe koja želi postati popularna. Imate country, fado… Nema zemlje koja nema svoj etno. Problem je što smo mi svoj etno pokušali maknuti. Kad smo se odvajali rekli smo sve što miriše na tamo, ne treba nama. A ja mirišem na tamo. Turbofolk je iskonstruirana forma, kao što je i cajka. Kad nemate rješenje i analizu onoga o čemu pričamo najlakše je reći da je nešto turbofolk ili cajka. Pa i za neke realityje se može reći da su cajke, samo druga forma. Cajka je iskonstruirana kako bi se obilježilo nešto što je nekvaliteta, prigradsko i ruralno. Ja sam prvi protiv toga, ali dajte mogućnost da ponudimo kvalitetu, pa da ljudi mogu sami procijeniti- predložio je Kuliš u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2.
Pula je bila okidač, a nakon zabrane koncerta u tamošnjim javnim prostorima, situacija se ponovila i u Osijeku. Navodno, zbog očuvanja identiteta grada i građanskih vrijednosti. To samo pokazuje, veli Kuliš, da smo mi u Hrvatskoj razvili do savršenstva naivnu nevinost, a iza tih floskula često stoji nešto vrlo sofisticirano i nažalost, opasno.
– Ako sam ja problem mediteranskom identitetu Pule, onda Pula nikakvih problema nema. Neka mi dopuste, pjevat ću ja i “O sole mio”- poručio je Kuliš.
Kao dijete je imao problema sa sluhom, a u svijet glazbe je ušao s harmonikom i ona mu je pomogla da riješi i svoj zdravstveni problem, i ponovo je mogao čuti cvrkut ptica, a onda i otkrivati tonove. Brat, koji je bio profesor klarineta, sarajevski student, najzaslužniji je što mu se otvorio taj svijet glazbe, ispričao je Duško Kuliš u Nu2.
