Nedavna izjava Komisije Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax o predstojećim parlamentarnim izborima bila je savršena prigoda da se u hrvatskom društvu otvori rasprava o odnosu države i Crkve, o tome što država jest ili bi trebala biti, ali i o tome što Crkva jest ili bi trebala biti. Prilika je, naravno, kao i svaki put do sada, propuštena. Navedena izjava je sama po sebi nebitna, tu nema ništa spektakularno, još jednom je ponovljeno sve ono što i sami znamo: biskupi su iznimno zainteresirani da ovu državu vode političari od kojih će Crkva imati korist, prvenstveno materijalnu. Cinično je da Katolička crkva, u kojoj ne postoji ni najmanja mogućnost usvajanja i prihvaćanja demokracije, javno iskazuje brigu za demokraciju. Ta briga je lažna, potpuno neautentična jer drugačija i ne može biti.
Teologija oslobođenja
No, ovo ne znači da hrvatski biskupi ne mogu ništa govoriti o politici – mogu i moraju. Biskupi imaju puno pravo govoriti o kršenju Ustava, ali samo onda ako se ugrožava pravo na slobodu vjeroispovijesti. Budući da to pravo nitko osim biskupa i kojekakvih biskupskih komisija ne ugrožava, biskupima bi bilo mudro, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog dvije sitnice, jedna je katolički nauk, a druga je poznata kao sekularizacija, da u političkoj kampanji, izravno ili neizravno, ne sudjeluju. Izlazak na birališta nije vjernički čin, na birališta ne izlaze vjernici nego građani. Da je Crkvi stalo do demokracije i sama bi se demokratizirala. A da biskupi građane žele pretvoriti u vjernike, to je jasno – građani odlučuju o sudbini države dok vjernici slušaju od drugih, pa i od biskupa, kakva im je sudbina.
Što biskupi misle o politici, i to kada je kampanja već počela, savršeno me ne zanima. Zanima me zašto hrvatski biskupi politiku ne promatraju katoličkim očima, odnosno, zašto hrvatski biskupi šute kada bi trebali gromko progovoriti. Budući da se na čelu zemaljske Crkve nalazi papa Franjo, opisat ću odnos Crkve prema politici terminologijom teologije oslobođenja, jer se upravo u ovom ozračju, na svu sreću, formirao sadašnji papa. Teologiju oslobođenja politike zanimaju samo ukoliko one kreiraju nešto što se naziva povijesna smrt. Povijesna smrt označava smrt ljudi koji su umrli a da nisu trebali umrijeti, to su ljudi koji su stradali zbog nečijih političkih odluka. Naše politike, naši politički izbori stvaraju povijesni svijet. O tome kakav je taj svijet ovisi hoćemo li neke ljude osuditi na smrt, na povijesnu smrt.
Politike siromaštava odnosno politike koje osiromašuju građane, siromašne odvode u smrt. Oni bi, da nisu siromašni, i dalje živjeli, ali, budući da im je siromaštvo oduzelo elementarne mogućnosti biološkog opstanka, oni umiru. Razlozi zbog kojeg siromašni umiru, nalaze se u politikama i povijesnom svijetu koji nastaje iz tih politika. Crkva je pozvana da progovara o ovoj temi, ona je dužna o ovome govoriti. Koliki broj ljudi je privatizacijska pljačka, a nju je provela stranka kojoj u ovoj, ali ne samo ovoj, kampanji vjerno sufliraju hrvatski biskupi, zbog siromaštva uslijed ostanka bez posla, odvela u smrt? Znaju li to biskupi? Je li ih proganjala njihova smrt? Proganja li ih ta smrt danas? Jesu li svakodnevno ustajali protiv ove povijesne smrti odnosno, da upotrijebim pravi pojam, je li ih pogodila ova planirana, željena i bezočna povijesna egzekucija?
Razapeti narod Božji
Teologija oslobođenja u siromasima vidi razapeti narod Božji. Siromašni se nalaze na križu, siromašne je povijesni svijet i politike iz kojih taj povijesni svijet nastaje, razapeo na križ. I u Hrvatskoj se nalazi razapeti narod Božji, ali biskupi to nisu vidjeli u nedavnoj prošlosti, bili su oduševljeni ‘ostvarenjem vjekovnog sna o samostalnoj državi’, oni to ne vide ni danas i sva je prilika da im ovo razapinjanje neće biti u fokusu ni u skoroj budućnosti. Dok politike u Hrvatskoj razapinju građane, biskupi će s provoditeljima tih istih politika dogovarati načine kako povećati popis crkvenih nekretnina.
Crkva je o ovom razapinjanju bila dužna govoriti, jer je i sama, po tom razapetom narodu Božjem, bila razapeta. Dok se istinska, Kristova Crkva nalazila na križu, dok je ta Crkva umirala povijesnom smrću, a to je, ponavljam još jednom, smrt koje u nekim drugim, pravednijim i humanijim okolnostima, ne bi bilo, politička Crkva je skrbila o nekretninama i svoti koja će joj biti isplaćena iz državnog i lokalnih proračuna. Biskupi su profesionalni povjesničari ove povijesti. Oni, baš kao svi profesionalni povjesničari, žive od svoga znanja. Naši biskupi žive od znanja povijesti, ali i od izdaje onih o kojima šute, od izdaje onih koje je ta povijest pretvorila u razapeti narod Božji.
Ubijene žene su umrle na križu, one bi, da je povijest bila drugačija, danas bile žive, ali nisu imale tu sreću, povijest i biskupi im nisu bili skloni. Ubijena djeca su umrla povijesnom smrću. Migranti umiru povijesnom smrću, baš kao i žrtve trgovine ljudima. Ljudi umiru povijesnom smrću, umiru i u Hrvatskoj, a hrvatski biskupi šute. Povijesnom smrću se umire u ratovima, a kako se, uz nekoliko izuzetaka, hrvatski biskupi odnose prema prošlom ratu? Ljube ruke osuđenim povijesnim ubojicama jer su i sami povijesno-duhovne ubojice, oni rehabilitiraju zločince jer su i sami povijesni zločinci. Povijesne ubojice, neovisno nalaze li se u vojnoj odori, diplomatskom odijelu ili crkvenoj halji, međusobno se podržavaju jer se nalaze na istom zadatku – izvršavaju povijesne egzekucije.
Crkva je pozvana, ona je dužna i ona mora, samo ukoliko je Crkva, progovarati o ljudima koji umiru povijesnom smrću, ona se, budući da je glas tih ljudi koje se ne vidi i ne čuje, mora zalagati za te razapete ljude, ona s njima mora suosjećati, ona s njima mora umirati jer sa svakom povijesnom smrću, bilo kada i bilo gdje, neovisno umire li vjernik ili nevjernik, umire i sam Krist. Biskupi, dakle, mogu i moraju govoriti o politikama povijesne smrti, ali o tome hrvatski biskupi ne govore, ta smrt ih previše ne dira, oni su svaku povijesnu smrt preživjeli, Krist nije, on je umirao sa svakim, zbog povijesnih razloga, ubijenim čovjekom. Živim za dan kada će hrvatski biskupi, zastupajući razapeti narod Božji u Hrvatskoj, napokon izreći kršćanski sud o politici. Što misle o kršenju Ustava samo je njima i njihovim političkim blizancima bitno, ali što misle o kršenju povijesnih prava, a to je pravo da ljudi ne umiru povijesnom smrću, bitno je Kristu i razapetom narodu Božjem.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
