Piše: Vedrana Stočić
Rekao bi moj dragi prijatelj, osebujni estradni menađer Ivan Bubalo, “ja tako mislim, ja znam”, e, pa ja tako mislim i znam da Anita Babačić Ajduk nije smijela biti ponovno izabrana za ravnateljicu Javne ustanove Priroda koju vodi od njezina osnutka, već 15 godina. Ne sumnjam u njenu stručnost, ali favoriziranje zaštite prirodnih lokaliteta po naputku politike nije dobra referenca za nekog tko bi trebao štititi svaki kutak prirodne baštine, s posebnim naglaskom na jedinstvene prirodne fenomene, i to na svjetskoj razini, kao što je rogozničko slano jezero Zmajevo oko. Slano jezero Zmajevo oko još 2010. godine bilo je proglašeno spomenikom prirode i godinama se vrtilo na naslovnici s ostalim zaštićenim krajolicima kao što su Kanal Luka, Rijeka Krka donji i gornji tok, vodeni tok kanjona Čikola … I odjednom jezero je nestalo sa svih naslovnica i slika zaštićene baštine. Zašto?
To pitanje postavila sam ravnateljici Babačić Ajduk. Vjerujem da je pitanje zateklo i potpuno iskreno mi je odgovorila zbog pritisaka i -politike. E, pa takva osoba nije i ne može biti zaštitnik prirodne baštine!
Županijska skupština u studenom 2021. ponovno je pokrenula postupak zaštite i proglašenja slanog jezera Zmajevo oko spomenikom prirode. Prošle su tri godine i nije napravljeno ništa, a jezero nikad nije bilo ugroženije i u većoj opasnosti zbog mega apartmanskog i navodno turističkog kompleksa Medine koje je planirano tek koji metar od njegovog ruba. Ponovno su, kako izgleda, suspektni kapital i visoka politika jači od zaštite okoliša i prirodnih fenomena.
Javna ustanova Priroda Šibensko kninske županije, na čelu s ravnateljicom Anitom Babačić Ajduk, prošlog ljeta u Domu Matice hrvatske u Rogoznici organizirala je prezetntaciju rezultata projekta Istraživanje kontakta slanog rogozničkog jezera Zmajevo oko s okolnim morem. Prvi put je bila upriličena svojevrsna javna tribina na kojoj su znanstvenici s Instituta Ruđer Bošković iz Zagreba dr.sc. Marija Magaš, mag.phys.-geophys Iva Dominović Novković i dr.sc. Irena Ciglenečki-Jušić imali glavnu riječ.
Međutim, unatoč svoj sili znanstvenih podataka koji su rezultat tridesetogodišnjeg sustavnog istraživanja Instituta Ruđer Bošković s ovog reprezentativnog skupa, mnogi su otišli nezadovoljni jer nije se radilo o nikakvoj znanosti i zaštiti već o podmukloj prevari u kojoj su čak sudjelovali i priznati znanstvenici kao dr. Irena Ciglenečki Jušić. Kad se sve zbroji i oduzme, zaključak s tog skupa je bio naprosto nevjerojatan: za ugroženost Zmajevog oko krive su klimatske promjene i kupači koje po svaku cijenu treba udaljiti od nauma da skaču u jezero ( ?! )
Rogozničani znaju da jezero nije nikakvo kupalište i javna plaža, tek neki hrabri mladići dokazujući svoju junačku muškost skaču s njegovih najvećih litica i tako je to od pamtivijeka, a jezero je unatoč tome bilo tirkizno plavo, očaravajuće i puno raznolike flore i faune. U njegovu promociju i zaštitu 2012. godine uključio se i devetorostruki prvak i petorostruki viceprvak svijeta u skokovima u vodu, Kolumbijac Orlando Duque. Atraktivan skok s dvadeset metara visoke litice vrtio se na internetskim portalima diljem svijeta.
Nakon 1997. godine kada se miniralo uz rub jezera i izgradilo pet bespravnih viletina s bazenom, i to s lažnim građevinskim dozvolama, jezero je počelo umirati. Te kobne godine u jezeru je došlo do prevrtanja vodenog stupca, zbog anoksije je došlo potpunog pomora svih živih organizama. Od tada se nikada nije oporavilo, a zamućenje i pomor dešava se u pravilnim intervalima svake tri-četiri godine.
Rogozničko slano jezero proglašeno je najvećom misterijom istočne obale Jadrana. Surovi, jedinstveni okoliš Zmajevog oka, s debelim donjim slojem sumporovodika, zainteresirao je brojne domaće i strane znanstvenike, a zbog meromiktičnosti i anoksičnih uvjeta jezerske slane vode uspoređuju ga s Crnim morem, Framvaren fjordom u Norveškoj ili kraterskim jezerom Pavin u Francuskoj. Na Zmajevu oku napravljeno je nekoliko magisterija i doktorata, a dr. Donat Petricioli među prvima se pokušao izboriti za njegovu zaštitu i zaštitu podmorske špilje Zmajevo uho, preko koje je nasut umjetni otok i zauvijek je izgubljena za znanost, ali i turistički zaron.
To što se ravnateljica brani da je jezero u zaštićenoj mreži Natura 2000 ne znači ništa. Mnoga područja koja uživaju takvu zaštitu na rogozničkom, i na drugim područjima, potpuno su devastirana. Ne znači ništa ni prostorno planska zaštita, u rogozničkom PPU jezero je proglašeno posebnim rezervatom u moru, taj plan ne uvažavaju ni planovi nižeg reda, a prema Zakonu o prostornom planiranju trebali bi. Urbanistički plan uređenja Medine u kojem je jezero proglašeno tek pukom voderinom i naplavinom, potpuno je ignorirao rogoznički Prostorni plan uređenja kao plan višeg reda.
Ja tako mislim, štoviše ja znam da ne vjerujem ni Javnoj ustanovi Priroda ni županijskoj vlasti jer u tri godine na zaštiti Zmajevog oka nije napravljeno ama baš ništa .
Fotografije: Vedrana Stočić
