Neovisni novinarski portal
29.10.2020.
KULTURA / SCENA
In memoriam: Arsen Dedić, zadnji od poštovanih

In memoriam:
Arsen Dedić, zadnji od poštovanih

Šibenik, Hrvatska i regija izgubili su zadnjeg od velikih pjesnika ljubavi.

arsen

Arsen Dedić

Kasnim, nije dobro. Ne kasnim samo Arsenu, kasnim i Gabi i Matiji. Dvadeset minuta.
– Kasniš! Mi smo na odlasku.
– To je zbog košulje, peglao sam je, pa…
– Dobro, dobro, a čujem i iz Šibenika si… Dobro, sjedni, pitaj!
To s košuljom je vrlo lako mogla biti nemušta laž, ako nije, bila bi to prva koju sam ispeglao. Bliže bi istini bilo da sam lutao predvorjem Esplanade, jer mi ni na kraj pameti nije bilo da je bar u Esplanadi ustvari bar pored Esplanade. Tko će znati, smiješni novinarski honorari tamo se nikad nisu trošili. A Arsen i Gabi su, pak, bili tu k’o doma, ustvari dom im je bio odmah tu, preko puta, u Haulikovoj.
Mogla je biti 2003. ili godina kasnije, ljeto je bilo počelo. Povod je bio njihov obiteljski koncert. Ili album. Povod je, zapravo, odmah pao u vodu. Jer ako novinar iz Šibenika sjedne s Arsenom u Zagrebu, tema može biti samo jedna. Šibenik. Znaš li ovoga, znaš li onoga, čiji si ti uopće…? Matija je šutio, Gabi se smješkala i pila čaj, a Arsen je sat vremena naglas šetao šibenskim Varošem, prisjećao se ljudi i stalno provjeravao poznajem li ih. I ako ih poznajem, da ih obavezno pozdravim. Malo koga sam poznavao, a pozdravio, naravno, nisam nikoga.
Tekst pun uvrnutih anegdota, neslanih šala, s gomilom šibenske zajedljivosti. S apsolutno promašenom temom, skroz izvan zadanog povoda. Neobjavljiv. Pogotovu uz fotografiju na kojoj je, potpuno neprofesionalno, na Arsenovo inzistiranje, morao biti i novinar s navodno ispeglanom košuljom. Isto kao što je, nekoliko godina kasnije, na četverostrukoj antologiji „Dobrotvorov dom“, morala biti i siromašno producirana Štulićeva „Moderato Cantabile“ i psihodelična verzija „Djevojke iz moga kraja“ Ante Perkovića i Mucalova „Prešao sam zbog tebe na dijetu“. Eto, morale su. Ma koliko glavonje iz Croatia Recordsa kolutale očima.
I tako je neobjavljiv tekst, valjda, jednostavno morao biti objavljen preko cijele stranice s baš onom blesavom fotografijom koju je zahtijevao Arsen. Mainstream novinarstvo je već tada počelo pokazivati naknake odlaženja kvragu, no ako je Arsen odlučio reći nešto za Jutarnji, bilo što, neobjavljivanje nije dolazilo u obzir. Ni riječi o albumu, ni riječi o koncertu, ni riječi o glazbi. Riječi, bilo kakve i o bilo čemu, bile su dovoljne. Takav medijski tretman, s Arsenovim odlaskom, neće naslijediti nitko. Arsen Dedić je zadnji koji je u ovoj novovjekovnoj medijskoj šizofrenoj površnosti, uvijek mogao računati na svoj kutak poštovanja.
Zašto? Da sad poštedimo i sebe i vas beskonačnog nabrajanja pjesama, albuma, knjiga i nagrada, možda je najbliže odgovoru, prije pet godina, bio sarajevski pjesnik i scenarist Abdulah Sidran: „Za gram njegove gorke vedrine, dao bih tonu svoje patetične filozofičnosti, i pravo govoreći, uopće i ne znam šta mi o njemu imamo govoriti kada već nekoliko decenija njime, Arsenom, govorimo. On je već davno postao jezik pomoću kojega izražavamo vlastite emocije i razmišljanja. Arsen je naše vezivno tkivo, on je univerzalan jezik, kao esperanto, a za razliku od esperanta – sasvim prirodan, kao voćnjak, kao morska obala, kao suton i svitanje!“
Ili, da njegovu veličinu i genijalnost ipak pojednostavnimo ovim anegdotalnim i navodno istinitim telefonskim pozivom Đanija Stipaničeva:
– Arsene, obradio bih jednu tvoju pjesmu…
– Ima moja baba zemlju u Donjem Polju, pa obrađuj to!

 

Vijest o smrti Arsena Dedića pojavila se jučer na jednom od portala ispod reklame za koncert notornog Ace Lukasa. Imao bi on sigurno i na to ciničan i pomirujuć komentar, no i u takvom okruženju svoj kutak poštovanja čvsto je držao. Posljednji put.

 

Tags:

VEZANE VIJESTI