Povratak Ljetne Razglednice

Danijel Žeželj: Ljetna Razglednica – dvoje na plaži, mastralni ‘kliše’

– Ovdje je lijepo. Sunčano je, kupam se svaki dan. Pozdravite mi brata i sestru. Vraćam se za devet dana. Primite puno pozdrava od Marka.

– Dolazim za Novu godinu. Ostajem pet dana, šef dao slobodno. Ovdje ima metar snijega. Pozdravi majku, oca i djecu. Bog. Mirko.

Kada ste posljednji put nekome poslali razglednicu?

Sudeći prema dostupnim statističkim podacima – odavno. A nešto mlađi – nikada. U svijetu je navodno u posljednjih dvadesetak godina opala aktivnost slanja razlednica za otprilike 80 posto, kako kažu poznavatelji svjetskih poštanskih prilika. Koncem 20. stoljeća se slalo prosječno četiri milijuna razglednica dnevno. A danas?

– Ovaj tjedan u torbi nisam imao nijednu – veli poštar iz moje četvrti.

– Razglednica je najčešće pravokutni komad debljeg papira ili tanjeg kartona namijenjen za pisanje i slanje poštom bez omotnice. S prednje strane je otisnut motiv (najčešće umjetničko djelo, fotografija i crtež), a na poleđini je prostor za adresiranje i pisanu poruku primatelju. Austrija je 1869. godine izdala prve razglednice na svijetu… – kaže Wikipedia, tzv. enciklopedija na internetu, tehnološkoj pojavi koja je većim dijelom ključni razlog iščeznuća razglednica.

Danijel Žeželj: Ljetna Razglednica – brod, ljudi, more, utiha

Imejl, tviter, fejs… i slični protjerali  su simpatične ‘pravokutne komade debljeg papira’. Ne još sasvim: u svijetu i dalje postoji snažna strast za sakupljanjem i kolekcioniranjem razgledica, a postoji čak i svojevrsna znanost o proučavanju i sakupljanju razglednica – deltiologija. Kao odgovor na nestajanje razglednica koje iz daleka svijeta donosi poštar pojavio se i pokret otpora – preko interneta – tzv. postcrossing, internetski projekt namijenjen za razmjenu razglednica s drugim ljudima iz cijelog svijeta (koliko pošalješ razglednica, toliko ih dobiješ sa slučajno odabrabnih adresa iz čitava svijeta).

Umjetnički paviljon u Opatiji (foto TRIS)

No vratimo se razlogu zbog kojega uopće postoji ovaj tekst. Šetajući nekidan Opatijom, tzv. perjanicom domaćeg turizma koja već ima i instituciju koja se zove Muzej turizma, vrludajući između živahnih Japanaca s kamerama i grupe vremešnih Nijemaca koji su imali čak i svojega službenog fotografa, sjetio sam se zakratko – razglednica. I ubrzo zaboravio na njih.

Razglednica iz Opatije (foto TRIS)

Šetajući uzduž obale, nedugo potom naletim na Umjetnički paviljon Juraja Matije Šporera, lijepu secesijsku zgradu u srcu Opatije, sagrađenu još davne 1899. godine kojoj su vladajući Austrougari tada namjenili i svrhu – gradska slastičarnica (”Pavillon für eine Conditorei”). A tamo uočim natpis: Razglednice-Cartoline. Gle čuda, sve to pored mjesta koji je zasigurno najprepoznatljiviji dio Opatije: hridi uz obalu na kojoj se nalazi općepoznata skulptura ”Djevojka s galebom’, kipara Zvonka Cara. Prizor djevojke s pticom (na početku je galeb u kljunu imao i ribu, koja je netragom nestala) koja zuri u pučinu dio je vjerovatno 98 posto opatijskih razglednica.

Žeželj/Ljetna Razglednica: Klupa, more, ljudi

U svakom slučaju, skratimo, u spomenutom se paviljonu upravo nalazi izložba slika i grafika nazvana Razglednice, a kojoj je autor Danijel Žeželj, svjetski poznati autor stripova, grafičar i ilustrator, o kojem više možete doznati i u ranijim tekstovima na TRIS-u. Kako jedna slika (i razglednica) često govori više od više tisuća riječi ispisanih na njezinoj poleđini, tako nećemo trošiti riječi već ćemo vas tek uputiti da posjetite ovu izložbu (ili barem pogledate galeriju na dnu teksta) koja je, na neki način, začudan i ohrabrujući kontrapunkt pošasti sveopće turistifikacije našega društva, i to – usred Opatije.

– Pisanje i slanje pisama poštom postalo je dio prošlosti. Razglednica koja kroz riječ i sliku šalje poklon prijateljima nestaje zajedno s naliv perom, tintom za pisanje, pisaćom mašinom ili fotografskim filmom. Ciklus slika i grafika Razglednice/Cartoline osobna je posveta Ljetnoj Razglednici, poruci iz primorskog grada u zalasku sunca – kratko je o izložbi prozborio autor Žeželj, koji inače o svojem bogatom stvaralaštvu radije šuti nego – govori.

Šetnjom kroz opatijski paviljonu sumrak, ujesen, u društvu šutljivih Japanaca u kišnim kabanicama, Žeželjeve razglednice su postale još rječitije. Ili šutljivije. Uostalom, dovoljno je pogledati razglednicu s tzv. kliše motivom: dvoje zagrljenih zagledanih u morsku pučinu, ribar u barci, vesla u utihi…

Maestralno, kako bi se to reklo.

A sada evo i pratećeg teksta Borisa Greinera, dizajnera, pisca, multimedijalnog umjetnika… itd, naslovljenog – Razglednice.

RAZGLEDNICE

Postoji li više uopće pošta? Tko šalje razglednice? Kada je nestao taj svijet koji ide na more, u čije se sjećanje pohranjuju slike s ljetovanja, slike koje je zapečatilo usporeno vrijeme i izostanak životnih uobičajenosti. Zove li se taj album iz kojeg ih kasnije vadimo djetinjstvo? U svaka ta dva tjedna boravka na moru uvijek bude i neko oblačno prijepodne kojeg rukovoditelji programa, to jest mama i tata, proglase nepodesnim za plažu, oblače se kratke hlače, majca i sandale i odlazi u šetnju mjestom. Tog se prijepodneva pišu razglednice. Možda je te noći bila i nevera, oblaci se granaju u dubinu, a jarko žutilo prolaskom kroz zgusnute zračno vodene sive nakupine poprima nekakav olovno ljubičasti prosjaj. Ogib svjetlosti često ima neočekivane felševe.

Jesu li razglednice ono što pomalo blijedi u intimnom albumu ili ono što se kupuje na kiosku? Rekao bih, oboje, i jarko obojano vrijeme zurenja u ljeskavu površinu i pokoji kamen, gdje pogled nailazi tek na jedan, jedincati sadržaj, gdje usamljenost u elementarnom okruženju postaje logična i poprima gotovo mitološki značaj, gdje se u smiraj dana opaljeni, omamljeni, obilježeni sunčevim pečatom herojski vraćamo u iznajmljene sobe.
No, to je i ideja komunikacije sa svijetom kojem inače pripadamo, a kojem se sada javljamo najopćenitijim obrascem. Mi, iz tog drugog svijeta, koje je tek nekoliko drugačijih dana prebacilo na posve izolirani kolosijek, vruće tračnice što s onim običnima nemaju nikakve veze. Slike iz albuma nepovratno blijede, možda smo trebali pokoju poslati i na svoju adresu, kao dokaz o postojanju drugih sebe koji smo u zurenju u kamen intenzivno bili, kad su nam sekunde prolazile sporo, minute postajale sati koje smo slagali na hrpu kao gomilu kamenja po kojoj smo se pentrali putem zaboravivši da uopće i postoji neki drugi sadržaj. Okolnosti te dugočasnosti ponajviše i proizlaze iz njene scenografije, na njoj se temelje, i ona se malo pomalo pretvara u dragocjenost. Stoga bi komad kartona s fotografijom konkretna mjesta mogao potaknuti i sjećanje na osobnu vizuru u koju smo bili utopljeni.

Formom grafike i slike, a konceptualno interpretacijom ideje razglednica, Žeželj putem univerzalnih simbola zapravo utjelovljuje arhetip onoga što bi u nekom idealnom slučaju mogao biti vizualan sinonim ljetovanja. Tonom ilustrira slične dane u kojima se izmjenjuju karakteristični prizori, minimalističkim potezom na grafikama asocira izolirane sekvence što su ih oči spremile u sjećanje, dočim rasporedom elemenata u slikama reinkarnira prepoznatljivu formulu oblikovanja klasičnog komercijalnog artefakta. Stilizirana interpretacija, međutim, ponajprije predstavlja atmosferu, pročitani predložak zadržava oblikovnu okosnicu i odgovarajuću pejzažnu tematiku, no za razliku od klišeizirane asortimanske ponude, u slikama preteže kontemplativnost, pogled i pozicija autora, pa ga čak i zamišljamo u pomalo staromodnoj akciji dok s platnom i kistovima pod rukom nalazi lokaciju i postavlja štafelaj.

Stoga se i na formalnoj i na sadržajnoj razini nenametljivo ali vrlo jasno odvaja prostor osobna doživljaja od onog općeg kojem istodobno također pripadamo. Dakako da su i u jednom i drugom slučaju u pitanju reference, autorski odgovor na naslovni kontekst: grafike preuzimaju ulogu initmna albuma i predstavljaju projekcije sjećanja, a slike iako uglavnom učinjene valjkom, koloristički pojednostavljene s primisli izblijedjelosti starih fotografija, svojevrsna su posveta klasičnijem metieru.

Mimikrija poniranja u konkretnu memoriju, u skladište doživljenog, iz kojeg vadi pojedine prizore, više je no uvjerljiva, nisu li to i naši momenti, filigranski izdvojeni pa time i promovirani u kolektivnu svijest kojoj je nedostajalo tek naročito obličje po kojem bi i pamtili vječnost zaboravljena trenutka. Ustanovljenje univerzalnih simbola, međutim, Žeželjev je standard… sjena malog jedra na mirnoj površini pod gusto iscrtanim noćnim nebom; nacrtani znaci oluje na ispucaloj fasadi pogađaju papirnatu letjelicu; slova i brojevi preko cijelog horizonta; sletjevši, to čine savršeni ovali latica i listova; humanoid širi ruke da sve to obujmi; no, kada sunce zaranja u ušće široke rijeke daleko na obzorju i najveće stvari postaju neznatne… Jesu li ti prizori, u koje je vrlo lako ubrojiti i ove predstavljene, nastali s mišlju o uključivanju u koncept ili je ta misao nadošla kad su se sekvence same od sebe već našle na njegovu papiru? Ne zavirujmo previše u proces nastanka, proglasimo tek identifikaciju predstavke intimnih pojedinosti s naslovnim sižeom potpunom.

S druge strane, razglednice / slike, osim što također izvješćuju o Žeželjevu autorskom potezu, prizivaju i pomisao o diskretno prispodobljenom hommageu. Možda bi preciznije bilo reći simpatiji ili empatiji ili kakvom sličnom osjećaju što svakako stoji nasuprot karikaturi. Time ne mislim reći da je aluzija izravno upućena slikarima ili bezbrojnim slikama usporedive tematike, nego ponajprije postupku, odnosno svemu onome što uključuje ili bi trebao uključivati odlazak na teren, promatranje prizora i oblik njegova slikarskog prijevoda. Taj se dojam temelji na ozbiljnosti u preuzimanju te uloge, na odgovornosti pri angažmanu svih svojih kapaciteta, onih metierski razvijenih kao i onih kreativno prisutnih i poetskom zaigranošću probuđenih. Razglednički primjer, osim što je nesumnjivo tematski djelatan, na drugoj nekoj razini svjedoči kako zadatak može biti bilo kakav, te da je uvijek dobrodošlo, dapače i poticajno, ne potcjenjivati ga nego zanemariti ili, ako je potrebno, srušiti branu između njegove naoko banalnosti i sebe, te izjednačiti se i iz takvog se jedinstva izraziti. Jer se i na mala vrata može ući u veliku prostoriju.

Boris Greiner

A za kraj, ili za početak, evo i galerije dijela Žeželjevih razglednica.