Dubrovnik i bušotine – foto montaža Zelena akcija
– Informirajte se! Uključite se! Ministarstvo gospodarstva objavilo je poziv za sudjelovanju u postupku utvrđivanja sadržaja strateške procjene utjecaja na okoliš Okvirnog plana i programa istraživanja i eksploatacije ugljikovodika na Jadranu. Prijedlozi za obavezni sadržaj strateške studije mogu se dostaviti Ministarstvu do 29. rujna 2014. – pozivaju iz udruge Zelena Istra hrvatske građane, udruge građana, institucije i sve zainteresirane.
Naime, ostalo je svega pet dana do isteka spomenutog roka, koji se doima prekratak s obzirom da se možda radi o jednoj od najvažnijih, ako ne i sudbonosnih namjera koje su se nadvile nad Hrvatsku, odnosno njezin dio Jadranskog mora: namjeri pretvaranja Jadrana u veliku bušotinu za crpljenje nafte, plina i sl.
Predviđeno 29 polja na 38.822 km2, a ukupna površina hrvatskog Jadrana je 40.984 km2 (!)
– Okolišne udruge okupljene u mreži Zeleni forum dostavit će svoje prijedloge obaveznog sadržaja strateške studije. No, da bismo i širu javnost informirali i pospješili slanje komentara i prijedloga, dajemo neke osnovne informacije o Okvirnom planu i programu istraživanja i eksploatacije ugljikovodika na Jadranu, razjašnjavamo osnovne pojmove i ukazujemo na glavne rizike takvih aktivnosti u Jadranskom moru. Okvirni plan i program istraživanja i eksploatacije ugljikovodika na Jadranu određuje radnje koje će se izvoditi na području Jadrana u istražnom i ekploatacijskom razdoblju. Stupanjem Zakona o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika na snagu 30.7.2013., omogućen je razvoj istraživanja i eksploatacije nafte i plina u RH te je time omogućeno i javno nadmetanje za izdavanje dozvola za istraživanje i eksplotaciju ugljikovodika. Planom je na Jadranu predviđeno 29 istražnih polja ukupne površine 38.822 km2 (?!), dok je ukupna površina hrvatskog dijela Jadrana 40.984 km2, prema podacima sa stranice 91) publikacije Hrvatski Jadran i novi teritorialni ustroj, autora Riđanović i Bićanić – kako se ističe na objavi na internetskoj stranici projekta Aarhus.
U tom projektu inače sudjeluju udruge Zelena Istra, Zelena akcija, Eko Pan i ZEO Nobilis, a cilj im je provedba Aarhške konvencije čija je potpisnica i Hrvatska, a odnosi se na provođenje zakona u o omogućivanju pristupu informacijama i sudjelovanju javnosti u odlučivanju, te pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša.
Abeceda eksploatacije
No vratimo se na naftu i plinu u Jadranu. Dok su se u susjednoj Italiji desili brojni prosvjedi u koima je sudjelovalo na desetke tisuća građana, a koji se žestoko protive namjeri posvemašnje eksploatacije nafte i plina na Jadranu, kod nas je interes javnosti minimalan i nikakav, bez obzira što se radi o namjeri koja može imati dalekosežne posljedice po more i obalu, gospodarstvo (turizam), život u moru i uz njega.
To što se planira s hrvatskim Jadranom, na što naše vlasti svesrdno pristaju od ‘hrvatske neovisnosti’, graniči s zdravim razumom i domoljubljem, a najbolje govori gore navedeni podatak o 29 polja koja se prostiru na čitavom Jadranu (!). Što sve to znači, pokušavaju pojasniti ekološki aktivisti, kroz svojevrsnu abecedu postupka eksploatacije nafte i plina.
Opatija bajna
– Dakle, ugljikovodici znače naftu, prirodni plin i plinski kondenzat. Eksploatacija ugljikovodika znači pridobivanje ugljikovodika iz ležišta i oplemenjivanje ugljikovodika, transport ugljikovodika cjevovodima, kada je u tehnološkoj svezi s odobrenim eksploatacijskim poljima, skladištenje ugljikovodika i trajno zbrinjavanje plinova u geološkim strukturama. Koncesija znači pravo na razradu i eksploataciju koja se dodjeljuje jednom ili više investitora kojima je prethodno izdana dozvola za izvođenje istražnih radova. Investitoru kojem je izdana dozvola bit će u slučaju proglašenja komercijalnog otkrića bez provođenja bilo kakvih daljnjih postupaka, temeljem dodatka ugovora dodijeljena koncesija. Dozvola se izdaje na razdoblje od najdulje 30 godina i obuhvaća istražno razdoblje i razdoblje eksploatacije koje započinje izravnom dodjelom koncesije – pojašnjavaju u Zelenoj Istri.
Oni ističu i kako je talijanska organizacija za zaštitu prirode i okoliša WWF objavila studiju pod nazivom “Trivelle in vista – la mappa aggiornata del rischio piattaforme off-shore nei mari italiani”, što bi prevedeno značilo ‘Bušilice na vidiku – mapa rizika off-shore platformi u talijanskim morima’. Dakako, isti rizici koji vrijede za Talijane, vrijede i za naš dio Jadrana, gdje su prirodna bogatstva i ljepote neuporedivo veće, a time i potencijalna šteta.
Talijani prosvjeduju, a mi sjedimo
– Prema istraživanju provedenom u Italiji, istraživanje i eksploatacija ugljikovodika u Italiji kompanijama je interesantna je isključivo zbog toga što su te aktivnosi oslobođene plaćanja poreza i snažno subvencionirane. U WWF-ovom dosjeu “Milijuni poklona” (siječanj 2012.) Italija je opisana kao “Divlji Zapad za bušotine” odnosno “Raj za naftaše” – u sukobu s ostalim gospodarskim aktivnostima poput ribarstva i turizma. Protiv takve politike ustaju i jedinice lokalne uprave i građani koji žele zaštititi svoj teritorij, krajobraz i biološku raznolikost, koji su temeljni čimbenici bogatstva nacije. U Pescari je protiv izgradnje platforme Ombrina Mare 13. travnja 2013. prosvjedovalo 30 tisuća ljudi, a snažnih je mobilizacija bilo u cijeloj Regiji Puglia i Sicilijanskom kanalu (područje na kojem su se udružile organizacije ribara protiv odluke Vlade o davanju koncesija za istraživanje ugljkovodika na tom području) tijekom 2100. i 2012. godine – vele u Zelenoj Istri.
Talijani ističu i neke nevjerovatne podatke, prema kojima kompanije koje se bave eksploatacijom nafte i plina ostvaruju astronomske zarade, čak i onda kada u drugim državama plaćaju naknade za prava na eksplotaciju u iznosu od 50% od tržišne vrijednosti pridobivenih ugljikovodika . U Italiji ta naknada iznosi svega 7%, a u Hrvatskoj 10 posto (!) prema Uredbi o naknadi za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika iz ožujka 2014. Koliko je to smiješna i kriminalno mala nanada pokazuje sljedeće: u Gvineji ta naknada iznose 25%, u Venecueli 33%, Libiji 85%, Saudijskoj Arabiji 50%, Rusiji 80%, Kanadi 50%, Aljasci 60%, Norveškoj 80% (izvor: The Economist, PVH Van Meurs 2007-oil sand and offshore/heavy oil projects Combined Ownership&Governement Share).
Naftno-nautički turizam (fotomontaža Zelena akcija)
Nadalje, slaba utjeha su uglavnom i razne ‘studije utjecaja na okoliš’, jer se u praksi pokazalo kako nisu bili nikakva brana takvim eakploatacijskim nasrtajima u svijetu, a licemjerna svjetska politika primjerice i dalje daje višestruko veće subvencije za istraživanja fosilnih goriva naspram onih obnovljivih izvora (630 milijardi za ‘foslile’ prema 88 milijardi za obnovljive izvore u 2012. godini).
Visoko toksične tekućine i blata za bušenje
Inače, nabrajanje potecijalnih štetni učininaka eksploatacije nafte u ovakvom zatvorenom moru bi potrajalo, počev od početnih istraživanja tvrtke Spectrum Geo LTD (zvučno sondiranje podmorja tzv. zvučnim bombama), pa do kasnijeg bušenja morskog dna pri kojem naftne kompanije koriste posebne “tekućine i blata za bušenje” kako bi se površinu podigao iskopani otpadni materijal. Pritom se koriste visoko toksične supstance koje imaju veliki negativni utjecaj na morske ekosustave i vrlo ih je teško pravilno zbrinuti jer sadrže, između ostalog, kadmij, krom, arsen, živu, olovo, barij, cink, i bakar koji se ne razgrađuju već se akumuliraju u metabolizmu riba i njihovih predatora, upozoravaju stručnjaci.
Tako Studija koju je proveo GESAMP – konzorcij stručnjaka različitih struka koji istražuju onečišćenje mora, koji su osnovali UNESCO, FAO, Ujedinjeni narodi i Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da ‘jedna tipična istražna bušotina ispusti u more imeđu 30 i 120 tona toksičnih supstanci za svog radnog vijeka, što slučajno što namjerno’.
– Nadalje, bušenje dna, bez obzira na vrstu tekućina koje se koriste, je uvijek popraćeno ispuštanjem vode pomiješane s mineralnim uljima koji sadrže dodatne onečišćujuće tvari, među kojima je visoka koncentracija barija, berilija, kadmija, kroma, bakra, željela, olova, nikla, srebra i cinka, kao i male količine radioaktvnog materijala poput izotopa 226 i 228 te radona. Studija koju je napravila državna instutucija SAD-a “National Research Council” (http://www.environment.no/Topics/Marine-areas/Oil-and-gas-activities/ i http://www.npd.no/en/Regulations/Regulations/), pokazala je da je najmanje 70 različitih mješavina tekućina na bazi vode imalo toksično djelovanje na stotinjak morskih vrsta koje su bile podvrgnute testiranju – ističe se na stranicama Aarhus projekta.
Eksplozije plina, curenje nafte, sudari tankera…
Dakako, tu su i drugi rizici, poput onih koji uzrokuje instalacija (pričvrščivanje) bušotina na morskom dnu, a koje čine nepopravljivu štetu podmorju. A onda idu i one najvidljivije opasnosti, poput eksplozija plina koji počne nekontrolirano curiti, što se dogodilo 6. srpnja 1988. u engleskim vodama kada je poginulo 167 radnika. Tu je i opasnost od nekontroliranog curenja nafte, poput katastrofe koja se dogodila u Meksičkom zaljevu na platformi Deep Horizon, a za zaključiti što bi to značilo za zemlju sa tisuću otoka koja uglavnom živi od turizma, ne treba biti previše pametan. A onda dolaze i ‘klasični’ rizici od sudara tankera, brodova s platformama, oštećenje naftovoda-plinovoda prilikom transporta itd. itd.
I za kraj, tu su i podaci kako su u slučajevima incidenata troškove saniranja šteta najčešće morale snositi države na čijem se tlu ili moru takvo što događalo, budući da su se naftne kompanije, kakvog li iznenađenja, na ovaj ili onaj način izvukle od podmirenja većeg dijela plaćanja.
Uza sve ove, i brojne druge podatke, cjelovita domaća vladajuća vrhuška se iz petnjih žila i dalje upinje i maše repom kako bi svjetskim moćnicima pokazala spremnost i uslužnost u njihovu nastojanju za eksploatciju nafte u Jadranu, a naš ministar gospodarstva bi k tome bušio i Dinaride, Liku, Slavoniju, Baniju. Upravo začuđujuđe je kako sav taj proces izuzev kod nekoliko ekoloških udruga i pojedinaca, ne izaziva gotovo nikakvu pažnju tzv. mainstream medija, osim u slučaju potrebe dodatne afirmacije te namjere, uz časne iznimke.
Stoga ni javnost u Hrvatskoj, zabavljena domaćom političkom žabokrečinom, partizanima i ustašama, te vlastitim egzistencijalnim nevoljama, još nije dovoljno zainteresirana za odgovor na pitanje žele li budućim generacijama ostaviti opjevani bistri plavi Jadran ili – mrtvu crnu lokvu.
