Što sam stariji, to sam uvjereniji da demokracija na ovim našim prostorima nije moguća bez intervencije evolucijskog procesa. Naime, sve dok imamo koljena, bit ćemo u trajnoj nesposobnosti da prihvatimo i živimo demokraciju kao proces društvenog i političkog oslobođenja. Koljena su nas upropastila, zbog njih neprestano klečimo pred nekim veličinama, umjesto da ravnopravno sudjelujemo u prolaznoj igri koja se naziva životom.
Život je razigran, on nastaje i nestaje, nije stabilan, procesualan je, promjenjiv, otvoren prema budućnosti, otporan prema fatalizmu. Život se ne živi na koljenima, koljena oduzimaju život, fiksiraju ga na jedno mjesto, čine ga uniženim pred onim pred kime se kleči.
Intervencija evolucije
Takav život je stabilan u poniženosti, takav život je odan prema onome koga se doživljava nepogrešivim izvorom smisla i gospodarem sudbine. Takav život je fatalistički, takav život je fatalan, takav život nije život. A sve zbog balkanskih koljena.
Kada obožavamo drugoga, kada se drugome predajemo, kada ga slijepo slijedimo, nalazimo se na mjestu, mi tada nikoga ne slijedimo, mi tada ne živimo. Naša demokracija je beživotna, ona nije demokracija, ona je društveno i osobno poniženje koje se odvija na koljenima. Uvjeren sam da bez intervencije evolucije, koja će nam oduzeti koljena, ne možemo i nećemo živjeti stvarnost demokracije.
Svaka epizoda u našem predpolitičkom životu svjedoči u prilog istinitosti ove teze. Kod nas, uglavnom, nema razgovora, nego se umjesto razgovora demonstrira ostrašćeno očitovanje potpunog predanja nekoj osobi kao nepogrešivoj kozmičkoj veličini. Kao što su ljudi na koljenima jednoslojni, zato što su na koljenima, tako su i veličine koje traže da drugi pred njima kleče, također jednoslojne.
Monumentalizacija
Ljudi pred kojima se kleči monumentalizirali su se, oni su postali spomenici tuđim životima i u osnovi se ne razlikuju od onih koji ih u jednoslojnom odbacivanju života prihvaćaju kao smisao čitavog života. Balkanski plemenski mentalitet pristaje uz monumentalizirane veličine onih osoba koje su se odrekli vremenite, nepredvidive igre koja se naziva životom. Sasvim je nebitno kako se ta osoba zove – Tuđman, Tito, Plenković, Pavelić, Milanović…
Tko smatra da je netko – bilo tko – nepogrešiv i da nije podložan kritici, nalazi se na koljenima i time očituje temeljnu nemogućnost sudjelovanja u demokratskim procesima oslobađanja društava, njegovog uređenja i sposobnosti da se razvija prema nepredvidivoj, neviđenoj budućnosti. Tko se, nadalje, nalazi u stanju temeljnog uvjerenja da nikada ne griješi i da se sam ne treba propitkivati, monumentalizirao se i učinio se nesposobnim za demokraciju i sudjelovanje u živoj igri života.
Istina je da se život dodiruje s utopijom, ali sam život nikada nije utopija. Život je ozbiljenje ideje ili onog idealnoga koje se nikada ne može u potpunosti realizirati, ali je dovoljno snažno da neprestano transformira zbilju. Socijalna pravda se nikada ne može u potpunosti ostvariti, ali to ne znači da od socijalne pravde treba odustati. Ne, socijalna pravda, upravo zato što je dovoljno jaka ideja, ima snagu da neprestano transformira neko društvo u sve pravednije društvo. Živjeti u pravednom društvu, ne znači živjeti u konačnom stanju pravde, jer bi to tada bila monumentalizirna, beživotna pravda ili nepravda. Živjeti u državi i društvu socijalne pravde, znači živjeti u društvu rastuće pravde. Društvo pravde ujedno je i društvo rastuće istine i rastuće kritičnosti. To je društvo autonomije uma.
Milanović i BiH
Ovih dana je izjava predsjednika Milanovića o tome kako je Bosni i Hercegovini, na europskom putu, potreban sapun, a potom parfem, izazvala mnoge reakcije. Ako imamo na umu da je, dok je bio premijer, na razgovoru s braniteljima koji se nisu mogli obraniti od želje da snime taj razgovor i učine ga javnim, Milanović izjavio kako Bosna i Hercegovina nije država nego big shit, onda je sasvim razumljivo da je potrebno kritički i oštro progovoriti o njegovom odnosu prema Bosni i Hercegovini – zbog građana koji žive u Bosni i Hercegovini, zbog Bosne i Hercegovine, zbog građana Hrvatske i Hrvatske, zbog samog Milanovića, ali i zbog socijalne pravde, jer nema pravednog društva koji omalovažava neko drugo društvo.
Tragedija Bosne i Hercegovine sastoji se u tome što su se na ovu državu okomili svi oni koji nisu u stanju biti veći od države. Stanovnik nekog grada je veći od grada, inače ne živi u gradu, nego se zarobio u gradu. Građanin neke države je veći od same države, jer mu ta država posreduje sposobnost da živi u toj državi kao građanin svijeta, a svijet, kao što znamo, nadrasta svaku državu, ali ne i građanina te države.
Socijalna pravda
Demokracije nema bez humanizma, a humanizma nema bez ljudske veličine koja se nije monumentalizirala i koja se ne nalazi na koljenima. Tragedija Bosne i Hercegovine ogleda se u tome što se u ovoj državi neprestano podgrijavaju sukobi koji građane ove države žele pretvoriti u ratnike za komadić zemlje, kako bi građani bili manji od toga komadića zemlje.
Socijalna pravda u Hrvatskoj neće biti moguća sve dok druge države promatramo protuhumanom optikom. Kako vidimo Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru ili Albaniju, tako vidimo i sebe. Socijaldemokracija se u Hrvatskoj nije primila zbog neprihvaćanja humanističkih postulata. Socijalne pravde nema bez čovjeka.
Peđa Grbin, kao predsjednik najveće socijaldemokratske stranke, ima izazovan zadatak – ugasiti privide socijaldemokracije u SDP-u, otvoriti se humanističkim polazištima i razviti javne politike socijalne pravde. Socijaldemokracija nije big shit, ona traži velikog čovjeka, ona traži ljudsku veličinu bez koljena, ona traži demokraciju kao put oslobađanja države i društva od fatalizma jednoslojnih monumentaliziranih veličina i njihovih jednoslojnih poklonika na koljenima.
