Neovisni novinarski portal
19.5.2024.
oslobađanje zbilje
Sadašnja karijerna ljevica, umjesto zazivanja koalicije s desnicom, neka napokon postane desnica. To je daleko poštenije!

Sadašnja karijerna ljevica, umjesto zazivanja koalicije s desnicom, neka napokon postane desnica. To je daleko poštenije!

Protekli izbori, baš kao što sam najavljivao, nisu donijeli ništa neočekivano. Rezultati izbora ne ovise o izlaznosti, oni su vezani za strukturnu grešku prosječnog hrvatskog birača koji će uvijek birati vjernost nečijem konceptu države, prije je to bio Titov koncept države, sada je to Tuđmanov koncept – uz napomenu da je sam Tuđman desetljećima robovao Titovom konceptu države. Zanimljivo mi je bilo gledati kako su se desni globalisti, prvenstveno oni okupljeni oko kojekakvih klerikalnih portala, na sam izborni dan, videći da izlaznost raste, panično pozivali na upute Hrvatske biskupske konferencije o tome kome bi katolici trebali dati glas. Istina je da katolici ne glasaju, oni, tamo gdje jesu katolici u izvornom smisli, dakle u Katoličkoj crkvi, nemaju prava glasa. Hrvatski katolici nikada nisu i nikada neće sudjelovati na nekim unutarcrkvenim izborima iz jednostavnog razloga: Crkva ne zna što je demokracija,

u Crkvi se ne glasa nego sluša, ona njeguje feudalni model, za nju su vjernici kmetovi koji se, bez vlasničkih i političkih prava, nalaze na crkvenom posjedu kako bi taj posjed obrađivali i povećavali njegovu materijalnu i društvenu vrijednost.

Pastoral glasanja

Vatikanski ugovori primjer su feudalnog karaktera Crkve i kmetskog mentaliteta vjernika. Kada tematiziram Vatikanske ugovore, ne mislim samo na Katoličku crkvu nego na sve vjerske zajednice koje su, zahvaljujući ovim ugovorima, uredili svoj odnos s državom. Nije mi jasno zbog čega su se hrvatski biskupi uzrujali zbog same pomisli da će na čelo vlade doći ustavni buntovnik s Pantovčaka jer je on, posve nedvosmisleno, istaknuo da revizija Vatikanskih ugovora neće biti na dnevnom redu njegove vlade i saborske većine koja tu vladu podržava. Siguran sam da bi današnja verzija Milanovića Crkvu još i nagradila. Milanović bi, da ima tu moć, s Vatikanom potpisao barem još dva ugovora, tek tako da se našem kleru, koji tako vjerno skrbi o pastoralu glasanja, još nešto nađe pri ruci.

Ne čudi me da su naši klerici odlučili napraviti teološki iskorak razvijanjem nove teološke grane – pastorala biračkog mjesta i glasanja. To je vrhunac njihovog doprinosa društvu u ovom kratkom periodu od kada se hrvatska država osamostalila. O pastoralu glasanja i rezultatima izbora ovisi budućnost vjerskih zajednica u Hrvatskoj. Nema tu riječi o providnosti, o odsustvu materijalnih dobara, skromnosti, predanju božjoj volji, duhovnosti, sigurnosti da je bog prisutan u svijetu – i to u svijetu siromašnih, prognanih, izdanih, ostavljenih, odbačenih, prezrenih. Prava Crkva ne glasa o takvim ljudima, ona ih bezrezervno prima, ona ih zastupa, brine o njima, zna da se u svakom od svijeta odbačenom čovjeku krije Krist. Ali, pastoral glasanja ne vodi računa o takvima, njega više zanimaju politike obračuna s rodnom ideologijom, vojna suprotstavljanja migrantima, zabrana prava na pobačaj i, konačno, politike zaštite materijalnih prava klera.

Crkva i moral

Ništa od navedenog nije uloga Crkve. Crkvu treba obnoviti, treba joj pomoći da igra pozitivnu ulogu u društvu, a za to je prethodno nužno da je se, u doslovnom smislu, istjera iz političkog prostora, ona tamo nema što tražiti. Pozitivna, društveno željena uloga Crkve je skrb o najranjivijim skupinama u društvu, ona bi im trebala pomagati ali i zastupati njihova prava, ona je pozvana da progovara o njihovom narušenom ljudskom dostojanstvu. Svijet bez morala nije ljudski svijet, to je životinjski park koji okuplja ljudske životinje. Moral je jedino području koje nam omogućava da uspostavimo vlast nad samima sobom, da budemo sve više i više ljudi odnosno da budemo sve bolji i bolji. Budući da postoje mnogi izvori morala, a jedan od njih je i teološki ili objavljeni moral, onda je, za zdravlje društva, nužno Crkvu usmjeravati da što više promovira i prakticira vlastiti moralni sustav – da taj moral prakticiraju vjernici i Crkva, a ne građani i država. Tako vjernici postaju moralna bića koja se bave vlastitim nedosljednostima, a ne prozivanjem drugih. Moral nas odgaja da budemo bića zajednice, da druge ne instrumentaliziramo, da ih ne povrijedimo, da, zbog sebe i drugih, uspostavimo kontrolu nad vlastitim djelovanjem.

Kada je riječ o katolicima, oni bi, kao katolici bez prava glasa u Katoličkoj crkvi, u unutarckvenom djelovanju, ako žele biti moralni subjekti koji druge ne osuđuju nego ih, Kristovom metodom, s radošću prihvaćaju, trebali djelovati po načelima katoličkog socijalnog nauka. Kada je, naprotiv, riječ o izvancrkvenom djelovanju, katolici bi, u ulozi građana, trebali promovirati poštivanje ljudskih prava. Ljudskim pravima se, naime, afirmira i pravo na slobodu vjeroispovijesti. Vjernicima upravo ljudska prava jamče slobodu vjeroispovijesti u sekularnom društvu i neshvatljivo je da biskupi, pozivajući se na jedno pravo (pravo na slobodu vjeroispovijesti) negiraju druga prava (konkretno, politička prava onih koji se, u svjetonazorskom smislu izjašnjavaju kao katolici).

Ultrakonzervativni globalisti

Suludo je kada desni, ultrakonzervativni globalisti – a njih smatram glavnim nositeljima agresivne ateizacije društva, jer ne postoji dobronamjerni čovjek koji bi u njihovom bogu vidio prihvatljivo biće, njihov bog je bog nasilja i pljačke, njihovog boga se zbog humane higijene odbacuje – negoduju zbog ateizacije društva. Tu ateizaciju najsustavnije provode upravo oni.  Ateizacija je prihvatljiv i posve opravdan odgovor na agresiju takve čeljadi, njihovog boga i njihove patogene vjere.  Većina hrvatskih biskupa, baš kao i desni globalisti, koji su se, usput budu rečeno, okupili oko Agende Europe, ateiziraju hrvatsko društvo, oni vjernike vide kao kmetove na kojima će sticati materijalna bogatstva, društvenu i političku moć. Ne čudi stoga što su oni zainteresirani za sve ono što se zbiva u političkom životu. Taj prostor im svet, druge svetosti ne poznaja.

Baš kao što smo uvezli desni globalizam, isto tako uvozimo i politička kretanja. Iako sebe volimo doživljavati kao hrabre i mudre ratnike, tome nije tako. Hrvatska se, da se hrvatske građane pitalo, nikada ne bi osamostalila. Nas su na osamostaljenje prisilili povijesno-politički procesi koji su kulminirali padom Berlinskog zida. Mi smo se, pritiskom izvana, osamostalili. Baš tako, silom prilika, zbog onoga što se događa u našem susjedstvu, ali i u čitavoj Europi, ali ne samo tamo, otvaramo put za rast desnih stranaka. Nije da mi to želimo, mi to uvozimo, prisiljeni smo, ovako slabašni, na to. Rezultati sljedećih izbora će biti desniji od sadašnjih. Tko se želi, isključivo zbog karijernih razloga, baviti politikom, neka izbjegava ljevicu, ona slabi, potrebno ju je iznova definirati. To je proces koji će trajati godinama.

Ljevica na ovim izborim nije mogla pobijediti i nije pobijedila, ali je pravo pitanje mora li nakon izbora izgubiti i dušu. Jasno je da do koalicije desnice i ljevice neće doći, ali je zabrinjavajuće što političari ljevice o tome uopće razmišljaju, što to priželjkuju. To nije rješenje, to je znak da je ideja političkog kod nas završila na povijesnom i moralnom stratištu. Rješenje se nikada ne traži u onome što stvara problem, a desnica jest problem jer negira ljudska prava. Sadašnja karijerna ljevica taj problem ne vidi, njoj je jedini problem kako osigurati opstanak tih sitnih političkih karijera, a i za to postoji put – umjesto zazivanja koalicije s desnicom, neka napokon postanu desnica. To je daleko poštenije.

Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)

Tags:

VEZANE VIJESTI