Starost u zapadnim društvima nije na cijeni, ona se, kako je to istaknula Annie Ernaux, doživljava kao nevidljivost. Starost, uslijed rastuće nevidljivosti, donosi samoću, a samoća je most između nekadašnjeg aktivnog života, kojega više nema, i smrti u kojoj, ako ne postoji neka verzija božanstva, nepovratno i konačno nas nema. U starosti smo nevidljivi drugima, smrt je progresija nevidljivosti, ona nas, u prenesenom značenju, čini nevidljivima nama samima. No, je li tome uistinu tako i mora li tako uvijek biti? Tereza Kesovija je, gostujući kod Aleksandra Stankovića, pokazala da ne mora. Ona je starost identificirala s oslobađanjem od robovanja trenutnim društvenim normama. Nije skrivala tjelesnu nemoć, to bi bilo licemjerno, ali, što je daleko značajnije, nije prignula koljena pred masovnom neistinom koja je pokorila ovaj mali narod u našoj maloj državi. Naše društvo grca u neistini.
Tereza, hulje i bijednici…
Tereza Kesovija nastupila je kao pedagoginja egzistencijalne istine, a to je ona istina koja ne ovisi o masi. To je istina našeg bića i ako bismo ju zanijekali, zanijekali bismo sebe. Lako je druge izdati, to čine najlakša bića na svijetu – to su, dakako, hulje. Neki mogu izdati i sebe, najčešće zbog karijere i prihvaćanja – to su bijednici. Bijednike redovito gledamo u političkom prostoru. Oni koji ne izdaju sebe ljudi su svjesni smrti, a takvi ne misle o tome što će reći bijednici i hulje. Tereza Kesovija je kod Aleksandra Stankovića gostovala kao opunomoćenica vlastite smrti, posve lišena i najmanje iluzije da se, zbog bilo kojih razloga, treba drugima svidjeti. Došla je kao žena s odlukom da ne smije sebe izdati.
Čitajući literaturu, provodeći filozofske eksperimente i proučavajući ponašanja ljudi potvrdio sam stav da su mnogi od nas, u tzv. aktivnoj fazi života, žrtve ambicija, a ambiciju da uspiju pred drugima, mijenjajući sebe, imaju samo najniži oblici ljudskosti. Što prije razvijemo svijest o smrti, oslobodit ćemo se te dehumanizirajuće čežnje da budemo kao drugi i da, kao što to, posve namjerno, u ovoj kolumni činim, sebe promatramo u ‘mi’ formi. Nitko od nas nije ‘mi’, a svako ‘mi’ je negacija ‘ja’ i ‘ti’. U ‘mi’ ne postoji ‘ja’ i ‘ti’, samo u izraženom i afirmiranom ‘ja’ i ‘ti’, krije se istinsko, neponištavajuće zajedništvo. Tereza je nastupila kao ‘ja’, svjesna da vjernoj publici i javnosti želi iznijeti istinu o sebi kako bi mogli ostvariti istinsko zajedništvo. Iznijela je istinu o sebi, starosti i nemoći, ali i o vlastitom doživljaju povijesti. Sve što je izrekla i sve što je učinila bila je istina. Gola istina. Njezina istina. Hulje i bijednike je ta istina uznemirila.
Desničarima treba laž o Titu
Gledatelji su, moguće prvi put, imali priliku vidjeti kako izgleda Tereza Kesovija pred sobom samom. Prije smo je gledali pred Titom, Tuđmanom ili, u krajnje degradiranom liku, pred jednim Matom Frankovićem. Tereza Kesovija se, tek kao starica, rodila kao Tereza Kesovija. Ako se to rođenje zbilo samo u emisiji Aleksandra Stankovića i ako je samo trajalo koliko je trajala emisija, vrijedilo je. Tereza je ostvarila identitet – postala je i bila je Tereza Kesovija. Nimalo me ne čudi što je njezina iskrena i pohvalna izjava o Titu izazvala brojne reakcije. Desničari su se pobunili jer njima treba laž o Titu. Tito je bio jedini svjetski značajan političar s ovih prostora.
Istina je da su pod njegovom vladavinom počinjeni zločini, ali takvi zločini nisu, nažalost, mimoišli ni druge, svjetski značajne političare. Koliko je Tito bio prihvaćen i obljubljen političar svjedoči njegova sahrana – čitav svijet mu se došao pokloniti. U Vatikanu su, povodom njegove smrti, zvonila zvona. Ako itko ima uvid u karakter politika na globalnoj razini, to ima Vatikan. Vatikan je smatrao da je Titova smrt, smrt velikana. Kada je umro Tuđman, Vatikan nije ni trepnuo. Tito je bio svjetski političar, Tuđman je bio trećerazredna kopija – kopirao je i Tita. To znaju i oni koji su nekad plakali za Titom, a sada pljuju po njemu, misleći da će iz te pljuvačke nastati Tuđmanova veličina. Veličina ne nastaje iz pljuvačke.
Protivnik sam idolatrije, ali sam i žestoki protivnik licemjerja. Povijest primam na znanje, energiju ne trošim na dokazivanje kakva nam je prošlost bila. To je jasno. Partizanski pokret je bio pozitivan, počinjeni zločini ne pripadaju pozitivnoj strani povijesti, ali ne mogu promijeniti narav partizanskog pokreta, baš kao što zločini u Gruborima i Medarima ne mogu promijeniti narav Domovinskog rata. Zločini počinjeni za Titove vladavine zataškavani su od te iste vladavine, baš kao što su zločini počinjeni za Tuđmanove vladavine, zataškavani od te iste vladavine. Zločin je zločin, tu nema spora.
Poziv na praštanje
Moj izbor je da podržavam pozitivno i da kritiziram negativno – uvijek i svuda. Ne ustručavam se reći da zločinci partizanski pokret vide kao zločinački. Tko smatra da je partizanski antifašistički pokret nešto zločinačko, ima zločinački pogled na stvarnost i ni po čemu se ne razlikuje od onih koji su kao pripadnici partizanskog pokreta počinili zločin, a nisu smjeli. Partizanski pokret je nastao kao pokret otpora prema zločinačkom pokretima, uključujući i onaj ustaški. Ne pristajem na zamjenu teza, a na to ne pristaje ni Tereza Kesovija koja je pred Aleksandrom Stankovićem postigla savršeni identitet. Za nju je Tito bio „šarmantan, drag i dobar čovjek”. Tito nije, makar ne nakon Drugog vatikanskog koncila, progonio religiju, da jest, ne bi mu zvonila zvona u Vatikanu. Takav Tito nije imao ništa protiv toga da Tereza Kesovija pjeva na liturgijskim slavljima.
Hrvatskoj se danas nudi laž, ona umire u laži, a istina joj se nalazi pred nosom. Zar uistinu moramo, kao Tereza Kesovija, ostarjeti kako bismo izrekli istinu – o sebi i vremenu u kojem smo živjeli? Drago mi je da je, nakon njezinog gostovanja u Nedjeljom u 2, došlo do oživljavanja antifašističkog opredjeljenja. Antifašizam je prošlost svijeta kojega baštinim. Antifašizam se rodio nakon fašizma, jer zlo treba zaustaviti i uništiti. Oživljavanjem fašizma, oživjet će i antifašizam, suvremenom fašizmu suprotstavit će se suvremeni antifašizam. Dobro uvijek pobjeđuje. O tome je govorila Tereza Kesovija u emisiji Aleksandara Stankovića.
Meni je najznačajniji bio njezin poziv na praštanje. Ona je oprostila i pokušala je, zbog vlastitog mira, razumjeti one koji su joj opljačkali dom u Konavlima Nije im oduzela ljudski lik nego ih je odvojila od njihovog zločina. Učinila ih je boljima nego što su bili. To rade ljudi dobrote, a starost i svijest o smrti donose dobrotu. Tereza je zbog dobrote pamćenje odredila kao alat, a mržnju kao teret. Ljudi mržnje nestaju pod tim teretom, ne dopustimo im da i nas podvuku pod taj teret. Ako suvremeni fašisti moraju umrijeti u mržnji i neistini, neka pod tim teretom umru sami.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
