Društvo se mijenja, pogotovo ono koje, kao što je slučaj s našim društvom, nikada nije imalo stabilnu strukturu jer je neprestano dokazivalo pravovjernost vladajućim političkim strukturama, i to nije ništa neobično. Da promjene nema, bili bismo osuđeni na beznađe, a ovako smo osuđeni na nadanje. Nada ima pozitivno značenje ako motivira na djelovanje, a negativno ako se svede na iščekivanje promjene koja će doći sama po sebi ili po nekom drugome, svakako ne po nama i našem djelovanju. Tada se nada ni po čemu ne razlikuje od prokletstva.
Nova desnica
Hrvatska se svakim novim danom sve manje razlikuje od Vučićeve Srbije – mediji su sve slabiji i sve ovisniji o Plenkovićevoj stranci, a institucije se natječu u ponižavajućoj disciplini koja će prva dokinuti razliku između nezavisne institucije i režimu podatnog bordela. No Plenković je, iznad svega, naivan političar, ne uči iz iskustva drugih. Njegovi prethodnici u HDZ-u su s razlogom iskorištavali desnicu kako bi se dokopali vlasti, a kada bi vlast osvojili, desnicu bi, ne baš nježno, disciplinirali. Sjetimo se samo Franje Tuđmana i Ive Sanadera.
Svi su oni, osim Plenkovića, znali da HDZ-u, pa time i HDZ-ovoj stranačkoj državi, opasnost ne prijeti od ljevice koju krasi odvažnost u tragovima, nego od desnice. Desnica je uvijek imala točno definirani prostor djelovanja, ali i precizno definiranu svrhu – njezin zadatak se iscrpljivao u tome da HDZ-u omogući vlast, da amortizira nezadovoljstvo desnog biračkog tijela, ali da, neovisno o tome nalazi li se formalno u koaliciji s HDZ-om, ne sudjeluje u kreiranju javnih politika i društvenog ozračja. S Plenkovićem se sve to promijenilo. On je postao premijer koji pleše po taktovima Domovinskog pokreta.
Društvo se sve više radikalizira, a to nije dobro. Ako se nastavi uzurpacija institucija i daljnji rasap društva, onda će navodna politička promjena biti vođena željom za osvetom. Osvetnici ne nose promjene, oni nisu vođeni idejom formiranja pravednog društva, osvetnici preuzimaju metode onih protiv kojih su se borili, brišući tako razliku između sebe i svojih neprijatelja. Borci za pravdu bore se protiv neprijatelja, a kada neprijatelja poraze, odlažu oružje; osvetnici nikada ne odlažu oružje, oni pobjedom nad neprijateljem postaju njihovi opunomoćenici i nastavljaju tamo gdje su njihovi neprijatelji stali.
Deklaracija o antifašizmu
Povijest je, nažalost, puna ovakvih primjera, pogledajmo samo našu prošlost. Hrvatski sabor, ovaj isti u kojem se sada uzvikuju ustaški pokliči i antagonizira antifašistička borba je 2005. god. donio Deklaraciju o antifašizmu. Ona je i dalje na snazi, premda je, u fašističkom mraku, sve teže čitati što u njoj piše. Odmah na početku stoji kako „Hrvatski sabor, u povodu 60. obljetnice pobjede nad fašizmom, koja se obilježava u Europi i cijelom svijetu, potvrđuje antifašističku demokratsku utemeljenost i opredijeljenost Republike Hrvatske i hrvatskog društva te duboku privrženost vrijednostima suvremene demokracije”.
Deklaraciju je, da ne zaboravim, potpisao tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora, vješti plivač u vodama svih režima – Vladimir Šeks. Bi li je i danas potpisao odnosno bi li sadašnji saziv Sabora usvojio ovakav tekst? Ako ne bi, onda smo odustali od „antifašističke demokratske utemeljenosti i opredijeljenosti” i prepustili se paradoksalnom izrodu koji bismo mogli nazvati fašističkom demokracijom. Deklaracijom se, nadalje, potvrđuje kako su „temeljne vrijednosti antifašizma jednoznačno prihvaćene” u našoj državi te se pozivaju državna tijela da „zakonskim sredstvima i djelatnošću čuvaju i unaprjeđuju antifašističke stečevine, vrijednosti i opredjeljenja hrvatskog društva i Republike Hrvatske te rade na očuvanju dostojanstva i skrbi nad sudionicima antifašističke borbe, na očuvanju antifašističke spomeničke baštine kao općeg kulturnog dobra i na ukupnoj zaštiti i afirmaciji temeljnih vrijednosti antifašizma kao zalog civilizacijske budućnosti i demokratskog europskog opredjeljenja”.
Antifašizam je identitet hrvatstva
Do 2005. naša država je nastala i obranjena kao država koja baštini antifašističke vrijednosti, njima se ponosi i koja svoju demokraciju temelji na ovom slobodarskom pokretu. Domovinskim ratom je obranjena takva država i takva demokracija. Tada nije bilo dvostrukih konotacija, sve je bilo kristalno jasno – identitet hrvatstva sadržavao je antifašizam. Naravno da hrvatski identitet i dalje sadrži antifašistički element, baš kao što je uvijek bilo lako, pa tako i danas, prepoznati ono što ne pripada identitetu hrvatstva – to je, dakako, fašizam odnosno ustaštvo. Hrvatski antifašisti su u Drugom svjetskom ratu porazili nehrvatski ustaški pokret, Hrvatska se osamostalila kao država antifašističke demokracije, kao takva država je i obranjena u Domovinskom ratu i primljena u Europsku uniju.
Hrvatski sabor je 2005. god znao koji je pravi smjer našeg opstanka odnosno koji je destruktivni smjer. Ako bismo, u najkraćim crtama, naveli što je danas ostalo od Deklaracije o antifašizmu, nesumnjivo bismo došli do uvida kako je ostao samo Vladimir Šeks. No on je toliko puta (pre)ostajao nakon onoga u čemu je sudjelovao, a da toga više nema, da njegovo izranjane iz dubina prošlosti ne možemo smatrati nekim dobitkom. Na Šeksa je svaki politički režim mogao računati, a na koga može računati Hrvatska? Ako želi opstati, može i mora računati na svoju „antifašističku demokratsku utemeljenost”.
