O filmu Lordana Zafranovića „Zlatni rez 42 – Djeca Kozare” može se raspravljati i poželjno je raspravljati. U raspravama se susrećemo s onim što smo u povijesnom i moralnom smislu. Povijesni događaji su odvremenovani, ne mogu se ponoviti i ne mogu se promijeniti, to je često, pa i u ovom slučaju, utješno. Uopće me ne uznemiruju rasprave o onome što se zbilo s namjerom da promijene dogođeno, jasno mi je da to nitko ne može učiniti. Povijest je nepromjenjiva, a tko želi živjeti u iluziji ili laži, njegov izbor. Kada smo već kod Zafranovićevog filma, zakašnjele ustaše, četnike i partizane promatram s podsmijehom kojeg čuvam za slaba bića koja se ne mogu nositi s poviješću. Niti jedan zakašnjeli ustaša ili četnik neće promijeniti događaj pobjede partizana, baš kao što niti jedan zakašnjeli partizan neće u našoj sadašnjosti izvojevati pobjedu koju su partizani izvojevali u Drugom svjetskom ratu.
Pobjednici i gubitnici
Drugi svjetski rat je zaključen i, što se mene tiče, pobijedili su oni koji su trebali pobijediti, a izgubili su oni koji su trebali izgubiti. Partizani su povijesni i moralni pobjednici, a ustaše i četnici su povijesni i moralni gubitnici. Naravno, pritom mislim na partizane koji se nisu ogriješili o ono zbog čega je nastao partizanski, antifašistički pokret. Oni koji su pogazili načela antiašističkog pokreta, sudjelovali su u povijesnoj pobjedi, ali su moralni gubitnici. Antifašistički principi, a princip je, podsjećam, ono iz čega i zbog čega nešto nastaje, predstavljaju dobro i jesu dobro. Kada je, naprotiv, riječ o ustašama i četnicima, oni su, držeći se načela ustaškog i četničkog pokreta, pristali na nemoral. Moralno dobro se nalazilo s one strane ovih zločinačkih pokreta.
Jasno je da nemamo svi isti povijesni kontinuitet, da svi ne pripadamo istoj povijesnoj liniji, što je pokazano i u raspravama o Zafranovićevom filmu u kojima se raspreda (opravdano) o politici i (uzaludno) o povijesti, a ponajmanje o filmu. Budući da politički kontekst snažno obilježava ovaj film, političke rasprave su nužne. No, potpuno je besmisleno trošiti energiju na pokušaj da se putem filma, koji je inspiriran povijesnim događajem, ali nema snagu povijesnog događaja jer to nije, prevrednuje prošlost, a upravo je to u Hrvatskoj na djelu, kako bi današnje zakašnjele ustaše, omogućile da poražene povijesne ustaše iz 1945. godine pobijede u 2026. godini za tu 1945. godinu. To je besmisleno i jadno. Ondašnji partizani su porazili tadašnje izdajnike. Zadatak sadašnje generacije ne sastoji se u ponavljanju povijesnih pobjeda, nego da na temelju povijesnog kontinuiteta nastave s pobjedama u sadašnjem svijetu koji je obilježen rastom razornog, šovinističkog nacionalizma i, a o tome sam pisao u prošloj kolumni, političkom korupcijom koja, u doslovnom smislu, truje i uništava sve pred sobom. Hrvatska tu nije izuzetak, ono što se kod nas događa, događa se, u različitim nijansama, od Amerike do Rusije.
Zakašnjele ustaše
Bez povijesnog kontinuiteta ne možemo shvatiti što povijest jest, a ona je, u konačnici, moral nekog društva pretočen u institucije. Povijesni kontinuitet, stoga, kao pojedinci i narod, biramo sukladno osobnom i prevladavajućem društvenom moralnom sustavu. Ako imamo sreće i ako nam je evolucija podarila samorefleksiju, onda će nas moralna prosudba dovesti do toga da događaje iz prošlosti propustimo kroz moralni filtar naše sadašnjosti. Tada nećemo braniti i opravdavati povijesne i(li) moralne gubitnike. A ako to nismo u stanju napraviti, onda smo osuđeni da budemo zarobljenici jedne tendenciozne priče o prošlosti. U tom slučaju ćemo biti zakašnjela bića iz prošlosti. Konkretno, bit ćemo, kada je riječ o Hrvatskoj, ili zakašnjele ustaše koje se ne mire s porazom ili pak zakašnjeli partizani koji braneći ono obranjeno u prošlosti propuštaju voditi bitke u sadašnjosti. Zakašnjela stvarnost je jadna, stvarnost to nije. Stvarnost se stvara, ona je smislena i poticajna; zakašnjela stvarnost se ponavlja, ali to ponavljanje izvode nedorasli i jadni glumci, koji zaboravljaju scenarij.
Zafranovićev film je u Hrvatskoj probudio zakašnjele ustaše koje se iz petnih žila trude dokazati kako su sadašnja Hrvatska i nekadašnja kvislinška tzv. NDH povezane povijesnim kontinuitetom. Nisu i nikada neće biti. Povijesni kontinuitet se navodi na početku Ustava RH, a tu je tzv. NDH, da citiram, „nasuprot” onome gdje je tada bila Hrvatska, a Hrvatska je bila u antifašističkom pokretu. To ne kaže Zafranović, to kaže Ustav RH, a što je bila tzv. NDH jasno je iz famoznih zakonskih odredbi kojima se sama ta zločinačka i kvislinška tvorba predstavila kada se odredila provoditi rasne politike. Time je o sebi sve rekla, što jest i što želi biti – ona je od početka do samoga kraja bila beskarakterna, jadna, zločinačka tvorba. To ne kaže Zafranović, to kaže sama tzv. NDH. Meni ne treba ništa više od rasnih zakona da znam kako je tzv. NDH trebala i morala biti poražena zbog onoga što je bila i željela je biti, a bila je negacija hrvatstva. Oni koji su porazili tu zločinačku, kvislinšku tvorbu, borili su se ujedno i za Hrvatsku, zbog njihove borbe sadašnja Hrvatska postoji, te ti borci stoga jesu sastavni dio našeg povijesnog kontinuiteta. To su bili partizani.
Razumijem zašto zakašnjele ustaše bacaju pjenu na usta zbog Zafranovićevog fima – oni se ne bore za stvarnost, nego za scenarij, njima je Zafranović konkurent. Oni bi htjeli režirati pobjedu ustaša u Drugom svjetskom ratu, a to je nemoguće. Taj film nitko nikada nije vidio niti će ga gledati. Zafranović me u osnovi ne zanima, on je o sebi sve rekao kada je pristao biti ađutant u očuvanju Vučićevog režima.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
