Antunovski hod mladih i Povorka ponosa pripadaju pluralnom društvu, pogrešno je ove manifestacije dovoditi u sukob, a tragično je zalagati se za slobodu samo jedne povorke, a izgon iz javnosti druge. U zdravom društvu ima mjesta za sve i svakog, osim za nasilje i nasilnike. Povorka ponosa ne uređuje crkvene odnose i ne definira crkveni nauk, ona se zalaže za društvo jednakih prava, prilika i šansi te se, samim time, bori protiv diskriminacije. Antunovski hod mladih, naprotiv, ne uređuje odnose u sekularnom društvu, on je u funkciji javnog iskazivanja vjere sudionika ovog hoda. Sve dok se Povorka ponosa drži profanog područja, a Antunovski hod mladih sakralnog, ove manifestacije, neovisno o svjetonazoru promatrača, ne mogu poremetiti duševni mir dobronamjernim ljudima.
Zdravi i nezdravi vjernici
Korisno je, s vremena na vrijeme, da u javni prostor uđu teme koje otvaraju i svjetonazorske rasprave – ne borbe i tenzije, nego rasprave. To se, nažalost, kod nas ne događa, mi smo se izgubili u potrazi za tenzičnim situacijama, samo one nas motiviraju na djelovanje, a iza toga uvijek stoji nesigurnost i neiskrenost. Ljudi koji su sigurni u sebe i iskreni sebi i drugima, nemaju potrebe drugima određivati po kojim normama bi trebali živjeti. Različitost ne ugrožava, osim ako smo mi sami različiti od sebe odnosno ako smo neiskreni. Papa Lav XIV. je i za boravka u Madridu dao jasno pravilo razlikovanja zdravih od nezdravih vjernika – zdravi vjernici klečanje pred bogom koriste kao pripremu da s radošću krenu prema drugim ljudima, gledajući u njima braću i sestre, dok će nezdravi vjernici „klečati pred bogom i prezirati brata svoga”.
Zdrava vjera nikada nije problem – ni vjernicima, a ni nevjernicima. Podržavam sve identitete koji nisu nasilni, pobornik sam rigoroznog provođenja moralnih postulata sukladno prihvaćenom moralnom sustavu, ali u vlastitom životu te se zalažem za bezgraničnu toleranciju i podršku svim drugačijim moralnim sustavima i svjetonazorima. Moj zadatak nije da nešto namećem drugima nego da sebe ne izdam. Svatko od nas u intimi svoga bića zna tko je i što je, a psihologija i povijest su nam nebrojeno puta pokazali kako se iza onih koji se zalažu za dominaciju jednog vrijednosnog sustava redovito krije neiskrenost i izdaja. To, uostalom, govori i papa Lav XIV. Vjera je osobna, ona ima i javni produžetak, a on je omogućen pravom na slobodu vjeroispovijesti.
Antunovski hod i Parada ponosa
Nitko ne može vjerovati za drugoga, tužno je i gadljivo gledati one koji se bore da ono što se vjerom prihvaća postane diktat koji proizlazi iz zakona. Meni je odmah jasno da je riječ o neiskrenosti i lažnoj vjeri. Poznato je da se iza afektiranih hrvatskih nacionalista redom kriju bivši komunisti, kao i da se iza homofobije uglavnom krije borba protiv vlastite homoseksualnosti koja se doživljava kao grijeh. Papa Franjo je govorio da se u pozadini javne rigoroznosti nalazi neiskrenost. Nemojmo ovo nikada smetnuti s uma. Osobna ili intimna rigoroznost nas definira, ona nas osnažuje da druge razumijevamo i da im budemo podrška, a to možemo biti jer nemamo vrijednosnih i identitetskih praznina u sebi, dok nas javna rigoroznost razotkriva kao egzistencijalne lažljivce.
Nikada nisam imao nesuglasica s onima koji se od mene iskreno razlikuju, s njima mi je najugodnije i najplodonosnije razgovarati, ali se zato redovito sporim s nomadima koji tvrde da dijele iste identitete kao i ja, premda i oni i ja znamo da je to obična laž. Antunovski hod, koji demonstrira vjeru, nema problem s Povorkom ponosa koja se zalaže za društvenu ravnopravnost seksualnih manjina u sekularnoj državi. Povorka ponosa ima pravo, a i dužnost, boriti se za ravnopravnost, a Antunovski hod je dužan posvijestiti kako je sekularna država omogućila vjerskim zajednicama da javno manifestiraju svoje identitete, i to bez reciprocitetnog uvjetovanja. Naime, sekularna država omogućava vjerskim zajednicama da u javnom prostoru manifestiraju ono u što vjeruju bez zahtijevanja da vjerske zajednice otvore svoja vrata i omoguće sekularnim grupacijama istu slobodu u sakralnom području.
Zamislite što bi se dogodilo kada bi država Katoličkoj crkvi dopustila Antunovski hod ako, i samo ako, Katolička crkva omogući Povorku ponosa u zagrebačkim bogomoljama. Nemam namjeru analizirati ovogodišnji Antunovski hod ni Povorku ponosa, navest ću samo, onako ovlaš, da mi se ni po čemu ne razlikuje – ni po razini kiča, neprimjerenosti, ali ni vulgarnosti – plastični penis oko vrata jedne sudionice Povorke ponosa od nacionalističkih, a onda i protukatoličkih Thompsonovih pjesma koje su se puštale na Antunovskom hodu mladih, jer, nemojmo zaboraviti, da prošli i sadašnji papa govore o nespojivosti nacionalizma i katoličanstva. Thompsonove nacionalističke pjesme priliče hodu vjernika onoliko koliko i plastični penis borbi protiv diskriminacije seksualnih manjina. Riječ je, u jednom i drugom slučaju, o unesenoj, doslovnoj i figurativnoj, plastici koja ponižava i umanjuje vrijednosni realitet. Plastični penis i jeftini nacionalizam uspostavljaju odnos ekvivalencije.
Sloboda različitosti
Razlika između Povorke ponosa i Antunovskog hoda ipak postoji i uvijek će postojati. Kršćanstvo u Hrvatskoj nije ugroženo u smislu javnih sloboda, prava i mogućnosti, dok se seksualne manjine još uvijek nisu izborile za ravnopravnost. Kršćanstvu opasnost ne prijeti izvana nego iznutra – manifestno kršćanstvo razara supstancijalno kršćanstvo. Antunovski hod je dio manifestnog, epizodalnog kršćanstva – ono traje koliko i sam hod, neće se pojačati osobna vjera, neće porasti broj svećeničkih i redovničkih zvanja, dan poslije se ni po čemu neće razlikovati od dana prije. Jedan dan se zbila, kako to kaže papa Lav XIV., senzacija „klečanja red bogom”, a nakon toga će uslijediti zaborav i sve će biti kao što je i prije bilo. Povorka ponosa se zalaže da dan poslije bude drugačiji dan – dan slobode i ravnopravnosti svih građana ove države.
Ono što, kao građani, trebamo shvatiti je da za naše društvo u pokušaju postoji šansa sve dok se istovremeno mogu odvijati različite manifestacije i da se za njihovu slobodu moramo boriti, dok se, kao egzistentni subjekti odnosno kao definirani pojedinci, prepuštamo onome što nas definira. Ne definiraju nas drugi i mi ne definiramo druge, stoga ne oduzimajmo slobodu drugima jer tako ne možemo doći do vlastite slobode, tako se dolazi do vela laži iza kojeg krijemo vlastitu neiskrenost. Osobna sloboda se ne mjeri brojem onih koje smo porazili nego internaliziranjem onoga što smatramo vrijednim neovisno o tome što drugi o tome mislili. Sloboda nije poraz drugih, a mi nismo ništa drugo nego svijest o tome da smo se, neovisno o drugima, pred sobom odredili. Mi smo ili samoodređujuća šutnja ili, da parafraziram Sartrea, uzaludna, beskorisna muka i očaj.
