Sljedeći tjedan ću, na tradicionalnom Danu Ive Brešana u Vodicama, održati predavanja o aktivnoj neslobodi Mrduše Donje. Ivo Brešan nije bio samo književnik, on je prvorazredni antropolog koji je očitao trajni kôd duše hrvatskog čovjeka. Prosječni Hrvat je, neovisno o vremenskim mijenama, besprizorni režimlija koji vlastitu sudbinu doživljava kao prigodu da se prepusti političkom orgijanju. Budući da do u detalje ne planiram budućnost, jer ne želim biti arhitekt budućeg sebe i izvođač prošlog sebe, u ovoj kolumni neću pisati o onome što ću u Vodicama govoriti, nego ću, radije, pisanu riječ potrošiti na ono što se zbiva u „vječitom sada” ovog naroda koji se ne zna nositi s onim što nacionalna država u sebi nosi i što predstavlja.
Sokol, prozirni karijerist
U našem vječitom sada pojavio se Tomislav Sokol, čovjek bez osobnih svojstva, potpuno stranački formiran, povijesti i drugima prezentiran kao nebitni dio najmalignije strukture, a to je, dakako, HDZ. Pokušajte izreći dvije rečenice o Sokolu, a da one nisu vezane za HDZ. On je čovjek nastao u stranci, on se buni u stranci, a u toj stranci će biti i discipliniran, jer, poput svakog režimlije, ne postoji izvan stranke. On, uostalom, ne kritizira ovu patogenu političku strukturu koja hrvatski narod i hrvatsku državu vodi prema konačnom nestanku zbog onog što ona jest, već zbog toga što isti model kojim je on nacionalno i međunarodno stvoren nije primijenjen i prema njegovoj supruzi, da jest, o ovome riječ ne bi prozborio.
Tomislav Sokol u redovitim okolnostima nije zaslužio da na njega potrošimo i najmanju mjernu jedinicu mentalne energije, ali budući da živimo u Mrduši Donjoj, moramo i taj napor učiniti. On je, dakle, nebitan, a to će vrlo skoro i sam dokazati: podložit će se, kao mnogi drugi beskarakterni likovi prije njega onome što se naziva odlukama stranačkih tijela. Onaj tko te stvorio i ono što te stvorilo upravlja tvojom sudbinom. Kada se zaposliš u stranci, kada u toj stranci nađeš životni smisao, kada se pobuniš u stranci – ne zbog onoga što ta stranka jest, nego zbog toga što te ne primjećuje – satkan si od režimskih elemenata. Tomislav Sokol je takav čovjek. On nje revolucionar, on je prozirni karijerist, a to je potvrdio i pristankom da ustukne pred stranačkim pritiskom.
Nemojmo smetnuti s uma da se on nije pobunio protiv nečega (supruga mu nije postala predsjednica neke dokone zajednice žena) ustrajući u pobuni. On je, naprotiv, nastupio kao izvjestitelj vlastite niskosti – poslušao je stranku, popustio je pritisku, a potom je, u formi, starozavjetnog licemjernog pravednika, odlučio, poput najnižih ljudskih stvorova, izazvati sućut. Moju sućut nema – štoviše, drago mi je što mu supruga nije izabrana na mjesto s kojeg se, tako jadno, na prvi pritisak povukla. Dakle, gospođa, za koju ne znam kako se zove i preziva, je povlačenjem kandidature legitimirala stranačku praksu, ali je pri tome, bila povrijeđena jer se suočila sa spoznajom da u stranci ne kotira visoko.
Izak i Abraham
Osobno mi se fućka za nju, njezinog supruga i njihove ambicije da budu priznati, vidljivi i bitni unutar stranke koja je korupcijom premrežila ovu jadnu državu, većinski nedostojanstvenog naroda. Tomislav Sokol je umislio da je Izak, on u Plenoviću vidi Abrahama. Abraham je čovjek zainteresiran za vlastitu sudbinu, on nije otac, jer otac nikada, ama baš nikada, ne bi u onome koji od njega traži da žrtvuje sina, vidio boga. Otac to ne čini. Otac koji žrtvuje sina nije otac nego egzekutor, a njegov sin nije sin, nego bijedni karijerist. Tko u ocu koji te želi žrtvovati i dalje vidi oca, nije sin već sve drugo osim sina. Tko u bogu koji je te poziva da, kao otac, ubiješ sina, vidi boga, zasigurno nije otac nego samoživa materija bez morala.
Tomislav Sokol je, kao neurotični Izak, od javnosti zatražio samilost, ali bez namjere da se sukobi s Abrahamovom namjerom da ga žrtvuje, nego s plačnim grčem na licu da ga ostavi na životu i da, umjesto njega, žrtvuje nekog drugog. Tomislav Sokol se ne buni protiv sustava, on nije revolucionar s moralnom sviješću, on je povrijeđeni konformist koji ocu predbacuje to što ga je zaboravio odnosno, da stvarnosti budemo vjerni, on ocu predbacuje to što nije mislio na njegovu ženu. Plenković je Tomislavu Sokolu stvorio karijeru, Sokol očekuje da na tome ne stane. On želi, on javno kumi i moli Plenkovića da karijeru stvori i njegovoj supruzi. Hrvatski Izak se, dakle, oženio i pritom ne mislim da je u brak stupio sa ženom. Ne, on se oženio sa strankom. To je vijest, a ne tamo neke tlapnje o sukobu Sokola (Izaka) i Plenkovića (Abrahama). Taj sukob ne postoji, riječ je o, kako bi to Dawkins rekao, sebičnom genu.
Sebični (i Sokolov i Plenkovićev) gen želi, pod svaku cijenu, preživjeti. Plenković želi politički preživjeti, to želi i Tomislav Sokol. No i s ove hrvatske verzije brda Morije će se vrati živi i Abraham (Plenković) i Izak (Sokol), ali je pravo pitanje hoće li Hrvatska preživjeti njihov povratak. Ja mislim da neće. Sukob Plenkovića i Sokola njih neće koštati ništa, ali nas hoće. Taj sukob nam pokazuje koliko smo bijedni. Država koja se podaje Plenkoviću i Sokolu nije država, riječ je o provizoriju koji ojačava političke jadnike. I Plenković i Sokol su politički jadnici. Sasvim je nebitno kakav je bračni status tih jadnika i imaju li im supruge neke političke ambicije. Jadnici su jadnici, to je sve što trebamo znati – o nama, ne o njima. Oni su jadnici nastali iz onoga što prosječni Hrvat jest, a on je ljigavi konformist koji je državu pretvorio u Mrdušu Donju. Tomislav Sokol i Andrej Plenković uprizorili su Mrdušu Donju, a to što su u Mrdušu došli u kostimima Abrahama i Izaka, stvar je samo modnog ukusa.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
