Političarima je teško vjerovati, pogotovo kada se prikazuju žrtvama. Žrtvama političara, naprotiv, treba vjerovati jer one prokazuju pravu narav političara. Hrvatska je malena, zaboravljena i nebitna država, nju se ništa ne pita, osim da povremeno očituje lojalnost tzv. velikim igračima. Premijer Plenković je velik u očima hrvatskih građana, a u stvarnosti je malen i prestrašen. Sjetimo se samo njegovog svjedočenja u sudskom procesu protiv tokara koji je napisao da ga „treba oderati”. Političar se, baš kao i svatko tko igra neku javnu ulogu, na nešto ovakvo ne osvrće niti se treba osvrtati. I sam ponekad, zbog nekih izjava ili napisane kolumne, dobijem poruku koju bih mogao okarakterizirati kao prijetnju ili nešto što mi je izazvalo strah, ali bih tada lagao – takve poruke ne doživljavam kao nešto ozbiljno, a njihovih autora se ne bojim.
Novosti i donatori
Ponekad ih promatram sa sažaljenjem, a ponekad kao zaljubljenike koji su odlučili vlastito egzistencijalno vrijeme utrošiti na mene – prate me što govorim i pišem, potom mi se obraćaju. Ne doživljavam ih kao opasne ljude, nego kao, kada sam već spomenuo Plenkovićevog zatočenog tokara, nezgrapne emocionalne tokare. Pokušavaju životu dati neku vrijednosnu formu, ali im to nikako ne ide.
Sažaljevam one ljude koji, poput ekipe sa sakramentalnom težinom koja je ovih dana u Saboru predstavila izvješće o Novostima, ništa ne razumiju. Zamislite samo, nacionalistima sa sakramentima smeta tjednik srpske nacionalne manjine, oni bi ga uređivali i određivali teme s kojima se Srbi u Hrvatskoj trebaju i smiju baviti, kao da sve teme – od političkih do kulturnih – nisu teme koje tište sve hrvatske građane. Sve teme su jednako hrvatske, baš kao što su jednako i srpske. Zanimljivo je da ekipa protusrpskih nacionalista promovira tezu da bi Novosti trebali financirati oni koji ih čitaju, a ne svi hrvatski građani. Nisam siguran tko to sve čita Novosti, a to ne mogu ni znati, ali sam siguran da ih čitaju protusrpski nacionalisti koji o Novostima raspravljaju i pišu izvješća. Očekujem da će biti toliko konzistentni i da će, kao vjerni čitatelji, uplatiti donacije tjedniku čije sadržaje tako pasionirano konzumiraju. Bolje im je da to naprave odmah, a ne nakon tužakanja po sudovima.
Poznato je da protusrpski klerikalni nacionalisti često tuže neistomišljenike, pogotovo Novosti i njihove novinare, te da na sudovima redovito gube, nakon čega su dužni nadoknaditi troškove tuženicima. Zar nije ekonomičnije da odmah nakon svakog pročitanog teksta uplate neku donaciju Novostima kada će ionako, nakon sudske presude, podebljati konto glasilu srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj? Apelirao bih i na novinare da ne izvještavaju javnost o tome kako se u Saboru održao okrugli stol o Novostima. Prava istina je da je to bio susret donatora Novosti.
Okupili su se, dakle, donatori premda oni sami ovu istinu ne mogu shvatiti. Zato zaslužuju sažaljenje, njih ne treba osuđivati, njih valja žaliti. Oni me podsjećaju na moje obožavatelje koji mi pišu da sam nebitan, što, naravno, nije istina, jer mi se kao njima bitnom obraćaju. Posebno su mi dragi oni koji mi pišu da ni sam ne razumijem ono što govorim zato što je to njima nerazumljivo i da sam, zbog toga, glup. Netko je zasigurno glup, a glup je onaj koji nešto ne razumije ili vrijeme provodi na ono što ne razumije. Budući da ja razumijem i njih i sebe, sva je prilika da mi se u predmetnom slučaju glupost ne može pridati te da ona u stopostotnom udjelu njima pripada. No, vratimo se na utamničenog tokara.
Plenkovićev tokar
Plenkovićev tokar nije opasan za okolinu, on je ponajmanje opasan za Plenkovića. Pročitao sam nebuloze koje je napisao, tu ima svega: raketa, Rusa, izdajnika, anemične glave, zločinačke organizacije itd. Ako se Plenković za ikoga trebao prepasti, nije se trebao prepasti za vlastiti život, nego za zdravlje tokara. Zadatak premijera je, između ostalog, i da vodi računa o zdravlju građana, a ne da te građane tužaka i da na sudovima svjedoči protiv njih. S druge strane, potpuno razumijem, s obzirom na stanje u našem zdravstvu i famozne liste čekanja, zašto je Plenković odlučio tokara prepustiti pravosuđu. Išao je na sigurno – zdravstveni sustav ne kontrolira, ali zato (vjerujem mu da to radi zbog straha) ima punu kontrolu nad pravosuđem. Ne boji se Plenković ni tokara, a ni zdravstvenog sustava, on se boji pravosuđa. Pravosuđe će jednog dana, ma kada to bilo, razjasniti koju ulogu je u brojnim aferama odigrao AP i tko je on uistinu. On je ono što svi znamo da jest i on je onaj kome svi znamo ime i prezime.
Hrvatska je država koja se guši u lažima, ali nije nepopravljiva, ovako malenu državu i ovako poslušan narod koji utvara da je borben i poseban, lako je popraviti. Velike države imaju velike i ozbiljne probleme, Hrvatska takvih problema nema. Bilo bi mi drago da je moja država dostojanstvena, da narod kojem pripadam zna razlučiti dobro od zla i da se ne boji zauzeti stav. Tada bismo bili na strani ubijene djece u Gazi znajući da time ne postajemo antisemiti jer Židovima ne želimo zlo. Dapače, tko Židovima želi dobro, sprječava ih da budu ubojice u Gazi. Ne postoji opravdanje za ubojstva djece u Gazi. Do pobjede se ne dolazi genocidom, genocid je poraz. Biti na strani ubijene djece, ne znači biti na strani islamske terorističke organizacije, nego znati razlučiti što je moralno dobro, a što moralno zlo. Moralan čovjek je na strani ubijene djece, nemoralni ljudi ubijaju djecu ili, pak, brane one koji ubijaju djecu. Malenim državama i malenim narodima moral daje mogućnost da budu veliki, a ako morala nemaju, obrušit će se na nekog tokara.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
