Neovisni novinarski portal
12.8.2020.
oslobađanje zbilje
Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Nove snage na ljevici i centru mogu rasti samo pojačavanjem razlika od drugih u istom spektru, ili će izgubiti identitet i početi nestajati…

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Završetkom svakog izbornog ciklusa ponavljaju se uvijek iste greške. Snaga neke političke opcije ne proizlazi iz onoga što se događalo na biralištima, pa, samim time, koliko god to zvučalo paradoksalno, snaga neke političke opcije ne izvire iz rezultata koje je ta politička opcija ostvarila na izborima, nego iz onoga što čini nakon izbora. Što je netko, nećemo saznati iz onoga kakvim se on prikazivao da jest, nego završetkom potrebe da se taj nekome prikazuje, odnosno kada se razotkriva što on uistinu jest. Naša temeljna pogreška je to što ne shvaćamo da u politici nitko nije ono što je u kampanji tvrdio da jest. Kampanja je vrijeme imaginacije, tu ne saznajemo istinu o nekome, nego se susrećemo s onim što taj netko pretpostavlja da bi mi htjeli da on za nas bude.

U političkoj kampanji ne susrećemo realitet, nego idealizirani i konstruirani prikaz onoga što bi netko trebao biti, ali nije u stanju da to uistinu bude. Pogrešno je, stoga, pozivati se na izborne rezultate, pozivati se treba na ono što je nastupilo nakon proglašenja izbornih rezultata, tada se susrećemo s onima koje smo birali zato što smo ih promatrali kao idealizirane i otuđene forme koje nemaju uporišta u zbilji. Nakon završenih izbora napokon imamo priliku vidjeti istinsku zbilju izabranih. Na biralištima nikada ne biramo realitet, nego ili one za koje mislimo da bi mogli biti ono što mi mislimo da jesu, ili one za koje mislimo da uistinu jesu ono što su sami govorili da jesu.

Pobjednici i gubitnici

U prvom slučaju glasamo protiv dosadašnjih, a u drugom slučaju se, snagom nade, emocionalno povezujemo s onima za koje glasam. Jedno i drugo je pogrešno. Na biralištima neizostavno griješimo, ali toga moramo biti svjesni. Toga
moraju biti svjesni i oni koje smo birali. Neka se ne trude biti idealni, ali neka ni ne postaju radikalno drugačiji od onoga što smo mi mislili da jesu, neka postaju sve više ono što su u kampanji tvrdili da jesu. Tada neće izdati sebe, a ni birače, tada će rasti.

No, kao što sam istaknuo, do sada smo uvijek ponavljali iste greške, vrijeme je da prestanemo s tom praksom, ona nije naš udes, nego naša nesreća. Na netom završenim izborima nisu pobijedili HDZ i njegovi koalicijski partneri koji su formirali saborsku većinu, otvorena je mogućnost da su pobijedile one opcije koje su u Sabor ušle prvi puta. To su političke opcije na ljevici ili zeleno-lijeva koalicija, kao i politička opcija na centru, okupljena oko Stranke s
imenom i prezimenom. No, da bi ostvarile političke uspjeh i da bi uistinu bile pobjednice, ove političke opcije ne smiju se pozivati na rezultate izbora i na to što su prvi puta ušle u Sabor, tada ističu vlastitu nemoć i vlastiti poraz, jer ih je porazila fascinacija Saborom.

Svi novi su, prema rezultatima izbora, izborni gubitnici, a ako se osjećaju kao pobjednici, tako se mogu osjećati samo zato što su se dokopali besmislenog saborskog mandata. Oni koji smatraju da su uspjeh ostvarili time što su ušli u Sabor i da, samim time, govore s pozicije političke moći, trebaju biti svjesni toga da ih osvojeni saborski mandat čini sve manje i manje zastupnicima.

Prvi neprijatelj “Možemo!” je Milan Bandić i – HDZ

Naime, mandat je nešto što ima ograničeno trajanje. On traje najviše četiri godine, može trajati manje, ali, osim ako nije riječ o izvanrednim okolnostima, zasigurno neće trajati duže.
Dakle, ako je netko postao saborski zastupnik, on je najviše saborski zastupnik u onom danu kada je prisegnuo na mjesto saborskog zastupnika, a potom je saborski zastupnik, svakom sljedećom minutom, sve manje i manje. Moć saborskog zastupnika umanjuje se protokom vremena, ona se ne umnaža, premda ljudi pogrešno misle da je netko sve više i više saborski zastupnik samim time što je sve više i više vremena proteklo od njegovog ili njezinog izbora
za saborskog zastupnika ili saborsku zastupnicu. To, jednostavno nije istina, to je problem privida kojemu robujemo.

Novoizabrane snage na ljevici i centru trebaju biti svjesne nekih zakonitosti koje omogućavaju da politički privid opstaje iz jednog saziva Sabora u drugi. Tom prividu se mogu suprotstaviti samo ako ne otvaraju fronte s onima s kojima dijele isti politički spektar, ali nužno trebaju pojačavati razlike u odnosu na druge unutar istog političkog spektra, jer, ako to ne naprave, izgubit će identitet, a samim time počet će i nestajati. Nove političke snage trebaju odrediti političke neprijatelje, kategorizirati ih po važnosti i sukladno tome, tako se prema njima odnositi.

Konkretno, zeleno-lijevoj koaliciji, nastaloj na uspješnoj, iskrenoj i ustrajnoj borbi za Zagreb, prvi neprijatelj je Milan Bandić i stranka koja Bandiću omogućava političko-pravosudno preživljavanje, a to je HDZ. Drugi neprijatelj su joj nacionalističke politike koje nastupaju u formi negacije ljudskih prava, takvim politikama se treba energično i beskompromisno suprotstavljati. Zeleno-lijeva koalicija politički i percepcijski raste, međutim, taj rast je uvjetovan i slabljenjem povjerenja prema SDP-u, što u sebi krije veliku opasnost da ova koalicija, ako napravi pogrešne poteze, doživi sudbinu nekad iznimno popularnog Oraha. Tu sudbinu neće doživjeti ako članovi ove koalicije nastave onako kako su započeli i ako sami odrede tko su im istinski politički neprijatelji, ne smiju dopustiti da im to odredi netko drugi.

Izgubi li gard borca protiv korupcije, D.Orešković u politici nema što raditi

Već sad je vidljivo da se Most, posebno Nikola Grmoja, koji ima dugu povijest izmišljanja stvarnosti u kojoj mu se prijeti, pa su mu tako prijetili najstrašniji ljudi hrvatske politike – od F. Radina, preko N. Obuljen Koržinek, pa sve do T. Tomaševića, želi promovirati u glavnog neprijatelja zeleno-lijeve koalicije. Računica je jednostavna i prizemna. Mostovci znaju da će, zbog jednostavnog zakona akcije i reakcije, ona stranka na desnici s kojom zeleno-lijeva
koalicija uđe u kontinuirani sukob, rasti jednakom brzinom s kojom ova koalicija raste na ljevici. A Most silno želi da to budu oni. Zeleno-lijeva koalicija ih treba ignorirati jer se odlučne političke bitke ne vode s isluženom prikolicom HDZ-a, nego s onima koji u sebi imaju snagu da postanu protagonisti rigidnih nacionalističkih politika, a takva je, primjerice, Karolina Vidović Krišto. Zeleno-lijeva koalicija će rasti ako se sukobljava s onima koji imaju
mogućnost rasta, naprotiv, ako se bude sukobljavala s onima koje treba ignorirati, onda će padati i nestajati.

Kada je riječ o novoj političkoj opciji na centru, tu prvenstveno Dalija Orešković treba paziti na dvije stvari: da nitko od tzv. starih političara ne preuzme renome borca protiv korupcije, jer su ti stari redovito, kad god su bili u mogućnosti, svojim političkim djelovanjem širom otvarali vrata političkoj korupciji, te da nitko od tzv. starih političkih opcija svoje političko djelovanje ne prikazuje kao djelovanje najviših moralnih razina. Ako pored nekadašnje predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa netko drugi preuzme gard borca protiv korupcije, onda ona uistinu nema što raditi u politici. Naivno je očekivati da se glas nejake liberalne opcije čuje u buci dosadašnje moralne i antikorupcijske prakse, ali je, isto tako, naivno očekivati da liberalna opcija može rasti samo na moraliziranju, prozivanju i inaćenju drugima. Prvenstvena je zadaća nove, malobrojne opcije na centru da promovira i afirmira vlastite politike, a ne da bude pomahnitala politička savjest koja sve i svakoga neselektivno proziva.

Vrijeme je da prestanemo raditi uvijek iste greške.

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI