Građanski sat u obranu demokracije – s lijeva na desno: Pirke, Teršelič, Blažević, Jakovčić (Foto TRIS/H. Pavić)
– Građanski sat u obrani demokracije – zvala se tribina koja je održana u šibenskoj Gradskoj knjižnici “Juraj Šižgorić”, a koju su zajedno priredile združene civilne udruge: Platforma 112 i Antifašistička liga u suradnji s portalom Tris (kojega upravo čitate). Pokazalo se kako je naziv tribine, kakva je proteklih mjeseci bila priređena u više hrvatskih gradova, bio dobro pogođen, ako se izuzme činjenica kako je ‘sat’ trajao nešto više od dva sata, zbog niza tema o kojima se raspravljalo (pa bi se o njima neprekidno dalo razgovarati i 72 sata). O aktualnoj krizi demokracije u Hrvatskoj, te konkretnim građanskim akcijama za obranu ustavnih vrijednosti mirotvorstva, socijalne pravde, pluralizma, poštivanja ljudskih prava i sloboda te ukupne vladavine prava, govorili su novinarka i urednica Tris-a Davorka Blažević, novinar i književnik Emir Imamović Pirke, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću Vesna Teršelič, a moderirao ju je njezin kolega iz Documente, Eugen Jakovčić, dugogodišnji novinar, oboje istaknuti akteri civilnog društva u Hrvatskoj.
– Ovo je jedna od zadnjih tribina koju organiziramo u ovom formatu. Krenuli smo prije nekoliko mjeseci, u organizaciji civilnog društva u Hrvatskoj okupljenih oko Platforme 112. Pokušali smo doprinijeti javnoj raspravi oko nekih tema za koje mi mislimo da su važne za hrvatsko društvo, a uglavnom su vezane za temeljna ljudska prava i građanske slobode. Nakon što je u proteklom razdoblju došlo do, za nas začuđujućih promjena i gotovo ataka na građanska prava u Hrvatskoj te na medije i na civilno društvo, krenuli smo s ovakvim građanskim satovima – uvodno je pojasnio Jakovčić.
Dvosatni sat je otvorio Emir Imamović Pirke, koji se osvrnuo na ‘pregled šestomjesečnog kaosa u kojem se našla Hrvatska‘, nakon kojega je dospjela u vrlo nezavidnu poziciju.
‘Desni nacionalizam i najjeftiniji populizam u paklenoj kombinaciji’
– Još uvijek formalno imamo tehničku vladu s tehničkim premijerom Tihomirom Oreškovićem koji je uvjeren da ta vlada nešto odlučuje, nemamo zakonodavnu vlast, imamo izbore… dva Mosta, tri Živa zida, neizvjesnost u društvu, što je rezultat šestomjesečnog puta u srce hrvatskog političkog autizma i dilentatizma. Da smo se ovdje našli prije samo dva mjeseca, složili bi se kako je situacija katastrofalna… Ali da nam je tada prije dva mjeseca netko rekao da će početkom ljeta početi praktično nova borba za vlast, mnogi bi mu kazali da je neinformiran i da nema pojma šta se događa. I ako prođemo taj period od kojeg je Orešković imenovan za premijera do dana kad je razriješen, vidjet ćemo da nikada u povijesti hrvatskog političkog djelovanja veća skupina političkih diletanata zlih namjera nije nikada imala veću moć u u određenom trenutku. Novinar Boris Rašeta je u jednom intervjuu za N1 kazao kako je Karamarko izvanredan blefer. No čini mi se da ni ostali nisu loši. U toj sveopćoj stihiji kojoj je bio cilj s jedne strane učiniti što više društvene štete, osakatiti što više demokratskih kapaciteta postignutih kroz sve ove godine, do danas, mi smo svjedočili najklasičnijoj rasprodaji onoga što se naziva nacionalnim interesom. Gledali smo kako sloj po sloj demokratskog društva nestaje. Kad bi smo povukli crtu, trebali bi se zapitati kakvu smo mi to vlast imali. I jesmo li mi uopće imali vlast? – započeo je novinar i književnik Emir Imamović Pirke.
Emir Imamović Pirke: Dva Mosta, tri Živa zida… (foto TRIS/H. Pavić)
Potom je podsjetio na nebuloznu i tragičnu činjenicu kako je donedavno Hrvatska imala premijera za kojega u Hrvatskoj svoj glas nije dao nitko, jer se pojavio niotkuda, odnosno iz strane zemlje s pozicije menadžera u farmaceutskoj korporaciji.
– Imali smo premijera za kojeg nije glasao niti jedan građanin Republike Hrvatske. Imali smo jednog potpredsjednika vlade koji je ovjerio izjavu da neće koalirati sa HDZ-om, imali smo drugog potpredsjednika iz, gle čuda, HDZ-a. Imali smo dopredsjednika Sabora koji predvodi skupinu od 5000 ljudi koji uzvikuju ustaški pozdrav… Imali smo ministra kulture koji je masakrirao civilnu i kulturnu scenu i imali smo nekoliko ministra za koje će povijest jednog dana ustanoviti što su oni točno radili. Svjedočili smo političkom diletantizmu najgore vrste ali sa zlim namjerama. Šteta koju ćemo plaćati je ogromna. Jedino što smo mogli naučiti je da smo peterazredna kolonija, u kojoj strani ambasadori narede predsjednici da se ispričava za tuđe postupke, što ona odmah učini. Desni nacionalizam i najjeftiniji populizam u paklenoj kombinaciji su se našli i zapravo ne vode nigdje drugo nego u propast. Mi se u ovom trenutku nalazimo u punoj goroj situaciji. Hrvatska teško da može servisirati svoje financijske obaveze. Hrvatska se nalazi pred izborima koji su potpuno nejasni i prijeti mogućnost jako malog izlaska na izbore. Dio Hrvatske drhti hoće li zaboga Andrej Plenković postati predsjednik HDZ-a ili će to na užas civiliziranog društva biti Zlatko Hasanbegović. Sjeća li se netko Tomislava Karamarka? Ne. Tihomira Oreškovića se nećemo sjećati za dva mjeseca. On će raditi u nekoj kanadskoj farmaceutskoj tvrtki. Ali će šteta koju su svi ti ljudi načinili ostati. I sljedeća Vlada koja dođe trošit će pola svog mandata da ispravi užasne greške koje su počinjene jer su građani u jednom trenutku kad su imali moć odlučivanja odlučili da glasaju za ljude poput Bože Petrova, kojeg smatram najvećim štetočinom u cijeloj ovoj priči… – ustvrdio je E.I. Pirke.
A onda se progovorilo o stanju medija u Hrvatskoj, posebice neprofitnih, u svijetlu (mraku) činjenice kako je ministar kulture Z.H., čim je zasjeo u tu fotelju, odlučio dokinuti mogućnost funkcioniranja takvih slobodnih medija.
Udar na neprofitne jer su kontrapunkt režimskim medijima
– Mislim da to zapravo i nije jako čudno jer po prirodi stvari svaka vlast kad dođe na vlast prvo što želi je osvojiti prostor medija. Dakle, kad imaš medije, onda možeš u društvu raditi štogod, uvijek imaš javni prostor za promicanje onih ideja koje tebi odgovaraju. Uvijek imaš pozitivnu percepciju kroz medije i građani imaju privid da žive u demokratskom društvu, kako su slobodni i kako je vlast koju su birali po njihovoj mjeri, kako radi za opće dobro… Naravno neprofitni mediji su se pojavili kao kontrapunkt takvom režimskom novinarstvu, budući da na žalost u mainstream medijima uopće nema više ni pokušaja da se čuje neki kritički glas. Uvjeravali su javnost da vlast jako dobro funkcionira, kako reforme idu dalje, premda svi mi nikad nismo niti vidjeli taj reformski paket, niti znamo što se u njemu nalazi. Dakle zašto su se neprofitni mediji našli na udaru? Onog trenutka kada je imenovan ministrom kulture Zlatko Hasanbegoviću je to bio prvi zadatak. Je li on došao s tim zadatkom unaprijed jer je to bio dio plana i programa te vlasti koja se tek uspostavljala, to mi je teško reći. No Hasanbegović je ciljano udario drito u neprofitne medije jer je činjenica da ono malo neprofitnih medija što se održalo na sceni bio zaista takav kritički glas koji nijedna vlast ne voli – ustvrdila je Davorka Blažević.
Spomenula je primjer neprofitnih medija koji su po prirodi svojega postojanja u pravilu kritični prema svima koji u datom trenutku obnašaju vlast, bez obzira koja je politička opcija je na vlasti. Među takvima je i Tris, na kojemu se jednostavnim pregledom arhive može ustvrditi kako je bez zadrške kritizirao postupke i SDP-ove i HDZ-ove vlasti…
Davorka Blažević (foto TRIS/H. Pavić)
– To moramo sasvim iskreno reći. Primjera radi, naš portal je na sceni tri godine: dvije godine smo živjeli za vrijeme ondašnje SDP-ove vlasti, te u zadnje vrijeme za vrijeme druge vlasti. Međutim u vremenu prošle vlasti, što se može lako vidjeti ako se vrati natrag u arhivu našeg portala, mi nismo štedjeli nimalo tu vlast, ali unatoč tome nam nisu uskraćivali sredstva, te smo se redovito javljali sa svojim projektima na natječaje Ministarstva kulture i Vijeća za elektroničke medije. Iako smo mali portal koji dolazi iz male sredine, premda je u maloj zemlji teško govoriti o provinciji jer je generalno cijela zemlja provincija. Unatoč tome što nismo štedjeli ni premijera, ni ministre ni bilo koga, svi su oni bili kod nas na dnevnom redu, sredstva nam nisu uskratili. Ali Hasanbegović je to napravio na neviđeno. Dakle on je sve neprofitne medije odlučio ukinuti bez razmatranja što je stručno povjerenstvo za dodjelu sredstava neprofitnih medija uradilo, jer njega to uopće nije zanimalo – trenutno ga je ukinuo. Smatrao je da, ako nema tog stručnog povjerenstva, onda više ne treba biti ni neprofitnih medija. Zašto je kao prvu stvar povukao taj potez je sasvim razumljiv: kad nema neprofitnih medija više nema kritike vlasti, a to je ono što je njima trebalo da mogu završiti zadnji čin pljačke i devastacije ove zemlje – smatra D. Blažević.
Potom je Eugen Jakovčić podsjetio na nedavni masovni prosvjed koji se u Zagrebu i drugdje dogodio radi podrške reformi obrazovnog sustava u Hrvatskoj. Kako je kazao, civilno društvo je reagiralo kao nikada prije, jer su iza prosvjeda stajale brojne organizacije civilnog društa i sindikati, premda su u HDZ-u pokušali progurati tezu kako se to desilo jer ‘su svi oni bliski SDP-u‘… No, zašto je društvo tako burno reagiralo, zapitao se Jakovčić?
– Civilno društvo je reagiralo jer je, a i još uvijek je, situacija alarmantna. Nije se dugo svjedočilo cenzuri u Hrvatskoj. Mi smo ovih zadnjih pola godine vidjeli da nestaje nada za provedbu bilo kakvih reformi i ono što mislim da je najsnažnije doprinijelo padu ove vlade jesu svi oni koji su izašli na trg bana Jelačića i na trgove u svim gradovima u Hrvatskoj gdje su održani prosvjedi. A prosvjedi su održani zato jer se naše obrazovanje od devedesetih godina nije reformiralo, te je kurikularna reforma prepoznata kao nasušna reforma koju se ne želi provesti. No bez obzira što je pala Vlada, što su izbori, to znači da u najgorem slučaju možemo imati kurikularnu reformu one iduće školske godine. Pošto su otpori reformama u Hrvatskoj tako snažni i tako se teško pokreće reforme, kao ljudi i građani nemamo garanciju hoće li se one ikad provesti. A ona je nasušno potrebna i stvarno, kao što je Boris Jokić rekao, ona ne mora biti točno ovakva kako je to u svojim dokumentima zacrtao cijeli stručni tim, može tu biti i izmjena… Međutim ovo je godina u kojoj gubimo vrijeme jer se u pogledu te, kao i drugih reformi, ništa ne događa – kaže Vesna Teršelič.
‘Nisam sklona kukanju nad svojom sudbinom’
Kako kaže, budući da dolazi iz organizacija civilnog društva, nije ‘sklona tome da kukamo nad svojom sudbinom jer ona je, eto, za nas posebno teška’.
– No to je posljedica smanjenja potpora koje u ovom trenutku može dati Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, kao rezultat smanjenja opsega financiranja te organizacije, što rezultira udarom na male organizacije koje rade u malim sredinama. Mnogi među njima rade s invalidima i to je cijeli jedan spektar udruga: od organizacija koje se direktno bave pružanjem pomoći građanima koji su marginalizirani, ugroženi, imaju zdravstvenih problema, tu gdje su uključene braniteljske udruge i udruge onih koji tragaju za nestalima, organizacije za ljudska prava, mirovne organizacije, dosta neprofitnih medija čija je osnovna zadaća da budu brana cenzuri… Onoga trenutka kada smo vidjeli da se cenzuriraju emisije na hrvatskoj televiziji ili u dnevnim novinama, kada se nešto ne bi moglo objaviti, onda bi takav tekst odmah prenosili nezavisni portali. Mislim da je to jako važno jer svi imamo pravo na pravovremenu informaciju. To je nešto što bi trebalo biti ustavom zagarantirano – sloboda informiranja, no u u zadnjih šest mjeseci je bilo ograničavanja tih medijskih sloboda. Vidjeli smo da nestaju sredstva u kulturi. Ono što je nekad bila elementarna građanska pristojnost: recimo kada se financiraju kulturni dvotjednici, bilo je za Zarez i za Vijenac. Uvijek se vodilo računa da će se smjenjivati vlasti, ali da trebaju živjeti i ono koji rade u jednim i drugim novinama. Ali Zarez je propao. Egzistencijalne probleme će ove godine vjerojatno imati i svi oni književnici koji su bili percipirani kao previše slobodni ili previše lijevo orijentirani, i oni nisu dobili podrške. To će biti jedna teška godina. Na jesen svi izlazimo na izbore. Zato i radimo građanske satove: da vidimo što mi građani možemo učiniti. Moramo vidjeti kako ćemo nastaviti građanske inicijative – kaže Teršelič.
Vesna Teršelič nije za kukanje nad sudbinom civilnog društva (foto TRIS/H. Pavić)
Spomenula je i jednu zanimljivu inicijativu na kojoj upravo rade, a to je pretvaranje Golog otoka u ‘spomen područje’.
– Upravo provodimo kraju međunarodni volonterski kamp na Golom otoku gdje su volonteri čistili perivoj ispred upravne zgrade nekadašnjeg zatvora, gdje bi jako željeli da se otvori spomen područje. Među volonterima su i umjetnici. Među njima je i Marijan Crtalić koji je jučer napravio svoju umjetničku intervenciju na jednom od križeva i stavio na jedan od tih križeva crvenu zvijezdu. Objasnio je to činjenicom da su oni koji su bili zatočeni na Golom otoku mahom bili članovi komunističke partije. Međutim, to je doživljeno kao provokacija, i ovaj čas moje kolege sjede u policiji i razgovaraju s njima o tome što je bila poruka, što je umjetnik htio reći, jer je umjetnik u međuvremenu otišao u Zagreb. Mi smo društvo koje se s teškom mukom nosi s nasljeđima. Nismo uspješno prevladali još ni Drugi svjetski rat. Ne znamo se nositi niti s nasljeđem jugoslavenskog socijalizma, a još teže s onim iz Domovinskog rata. Treba nam da nas tu podrže institucije vlasti, pa da se time bavimo, ali ne tako da se svađamo, nego da se na temelju činjenica prirede mjesta sjećanja kako bi s njima bile upoznate i nove generacije. Vlada što je pala imala je, po meni, jedan pozitivan potez… Možda ih je imala i više, no za Goli otok je proglasila preventivnu zaštitu, pa se od 1. lipnja više neće moći tamo raditi i graditi tko što želi, jer se time započinje uspostava neke vrsta spomeničke zaštite…- rekla je o Golom otoku Teršelič.
No, što građanima predstoji? Što im je činiti?
– Svakako možemo izaći na izbore, možemo dati svoju podršku susjedima koji su marginalizirani… puno toga… Trebamo podržati slobodu izražavanja, medijske slobode i pravo i na ugodan i miran život, da živimo mirno i pristojno, bez da nas masiraju i napadaju. Nadam se kako smo svakim danom tome sve bliže i da smo za sebe ostavili neke negativne trendove i pojave – optimistično je zaključila Vesna Teršelič.
‘Političari svi isti? E pa vidjeli smo da nisu…’
E.I. Pirke smatra kako se sve veći broj ljudi u Hrvatskoj počeo zanimati za politiku, ali i kako zna veliki broj kulturnih djelatnika koji je glasao za Most koji nije imao nikakav program za kulturu.
– Obično se smatra kako je politika nešto prljavo. No mnogi sad shvaćaju kako se stvarnost kreira u politici, i građani se počinju za nju zanimati i prestaju biti siva bezlična masa koja razmišlja ‘eto kišna je nedjelja, pa bi mogli otići glasati’. Nadam se da se uskoro na spomen politike više neće odmahivati rukom, a na spomen ljudi koji se bave politikom odmahivati rukom i govoriti ‘svi ste vi isti’. E pa vidjeli smo da nisu… – zaključuje Pirke.
Postavlja se pitanje koliko će potrajati trenuci jasnijeg razumijevanja prilika na hrvatskoj političkoj sceni među hrvatskim građanima, koji shvaćaju kako iza floskula koje izgovaraju pojedini političari zapravo ne stoji ništa, jer istodobno čine nepopravljivu štetu hrvatskom društvu i budućim generacijama. Koliko njih će, primjerice, već za koji tjedan zaboraviti kako je, primjerice, upravo Most većim dijelom zaslužan za formiranje štetne vlasti koja se sama od sebe urušila za manje od pola godine. Davorka Blažević nešto je manje optimistična te ne očekuje kako će se mnoštvo u Hrvatskoj naglo politički osvijestiti i shvatiti kako najviše o njima samima ovisi kakva će im biti budućnost.
Eugen Jakovčić (foto TRIS/H. Pavić)
– Nemam namjeru baš sijati pesimizam među sugrađanma, ali nisam sklona onome što Pirke kaže da se nada kako će ljudi kad izađu na izbore sada glasati za programe. Ja uopće u tu priču ne vjerujem. Moje iskustvo govori da ljudi uopće ne glasaju za programe, nego se identificiraju sa strankama kojima pripadaju, slijede naputke svojih stranaka i glasaju za one koji su im preporučeni. S obzirom da našu demokraciju imamo više figurativno nego stvarno. Ne znamo još uvijek konzumirati ju na pravi način. Eventualno će glasati za nekog novog kao što je to u ovom slučaju bio Most, premda Most nije imao apsolutno nikakav program, osim što nam se pokušao predstaviti kao moralna vertikala koja nudi povratak etičnosti u politici. Pa smo vidjeli kako to na kraju izgleda. U svakom slučaju ne nadam se tome, ne nadam se nekim programskim opredjeljenjima, i reformama. Naši ljudi nemaju pojma što su reforme jer im nitko to nije uspio niti kazati. Kakve to reforme nudi… što bi to trebalo promjeniti. Vidjeli smo kako to izgleda kada je Boris Jokić nešto pokušao promjeniti sa svojom ekspertnom skupinom.. Na kraju smo saznali kako nije postojao niti zakonodavni okvir, niti sredstva za operacionalizaciju, niti operativna logistika.. apsolutno ništa im nije bilo osigurano za nastavak kurikularne reforme. Nije bila ni namjera da se ta reforma provede. A to je jedina reforma za koju znamo. Prema tome, o kakvim to reformama govorimo? Zašto ćemo mi to glasati? Mi možemo glasati jedino za ljude kojima vjerujemo. Ništa drugo nam ne preostaje. Jer vjerujemo da će ti ljudi učiniti nešto i za nas. Uistinu bi voljela da se u politici konačno pojave pravi ljudi i da nemamo vječnu negativnu selekciju u politici, jer čini mi se da se danas tim poslom bave, uz iznimke, uglavnom ljudi koji se u svojim strukama nisu realizirali ili su naprosto zadojeni politikom koja im je postala život tokom godina i, na koncu konca, uživaju u brojnim privilegijama koje ona donosi – smatra D. Blažević.
‘Civilno društvo je vlasti užasno iritantan remetilački faktor’
Za civilno društvo Blažević kaže da je nedavnoj vlasti bilo ‘remetilački’ faktor.
– A što se tiče civilnog društva – mislim da civilno društvo po ovakvoj vlasti koju smo imali do sad , što ne znači da slično neće biti nadalje, njima je civilno društvo užasno iritantan remetilački faktor koji ih ometa u njihovim planovima, stalno im nešto kvoca, uznemirava ih, ne dopušta da u miru provode ono što su zamislili, a što su radili to svi znamo. Dakle, civilno društvo njima ne treba, i kad bi se njih pitalo, oni bi ga ukinuli zajedno sa medijima koji hoće koristiti slobodu izražavanja u punom smislu. Nedavno sam rekla da ljudi misle da imamo demokratsko društvo jer izlazimo na izbore i biramo vlast. Ali ta demokracija je forma, priča bez sadržaja, ako nećemo imati slobodu, a sloboda je suština demokracije. Ali imamo veliki broj ljudi koji nisu ekonomski slobodni, koji jedva spajaju kraj s krajem, koji nemaju posla, kojima je egzistencija ugrožena. Naravno, kada im se pojavi netko s lijepim pričama, taj će reći možda bi mogao glasati za ovoga koji će mi dati radno mjesto. S takvim ljudima se najlakše manipulira. Kad mediji nude slobodu izražavanja, kada pokušavaju informacije dati necenzurirane i nefrizirane, naravno da počinju biti veliki problem svakih vlasti, a retrogradnoj i regresivnoj vlasti napose. Jer ona nije za suradnju, ona ne može podnijeti one koji misle drugačije i oni bi cenzurirali i svaki, relativno tihi ton jer im smeta, iritira ih, smeta im da bez po muke obavljaju ono što su zamislili. Centri moći se nalaze negdje drugdje, a politika im je samo sredstvo, kako bi bili još moćniji, a riječ je o krupnom kapitalu, to je jasno. Jasno je da djeluju u sprezi, a činjenica je da ovoj vlasti isključivo do toga da svoju moć multiplicira u sprezi s kapitalom- ustvrdila je Davorka Blažević
Rečeno je nešto i o vlasništvu nad medijima u Hrvatskoj.
Građanski sat u obranu demokracije (Foto H. Pavic)
– Mi nemamo pojma tko su vlasnici medija. A to je jedna od zakonskih obaveza. Vlasništvo medija bi moralo biti transparentno. Svi bismo morali znati tko stoji vlasnički iza kojeg medija. Ja mislim da mi ni za jedan medij nemamo pojma tko mu je vlasnik, osim HRT-a koji je javni servis. Na primjer, EPH kao najveći medijski sustav, barem tako kažu da jest, netko je pomislio kako je odnedavno od Pavića prešao u ruke Marijana Hanžekovića i da je sad on vlasnik, no već danas se govori o tome kako EPH dijeli nekoliko suvlasnika među kojima je navodno čak i Zdravko Mamić, što u ovoj zemlji mislim da nije nikakvo čudo… Godinama su se zakoni kreirali isključivo na korist krupnog kapitala. To je ta sprega politike i krupnog kapitala. Mi o svemu tome šutimo. Mi se oko niza stvari ne oglašavamo. Ljudi čak i ne znaju neke stvari. Naravno ne mogu niti javno reagirati na to. Ali čak i kada saznaju – postoji ta neka malodušnost kod nas, kao da smo već izdresirani za nekakav posluh, umjesto hrvatskog neposluha – pa onda kad vidimo s čim smo suočeni kažemo: ‘A šta ćeš, tako mora bit… Šta sad ja tu mogu…Ionako se ništa neće promijeniti.’ Ali stvari se mijenjanju, samo se treba angažirati, postići neku kritičnu masu, kad ljudi izađu na ulicu, kad se okupi 50 tisuća ljudi koji ne mogu podnijeti da se ne provede kurikularna reforma, koja je početak preobrazbe ovog društva, onda se mora nešto dogoditi. I dogodilo se…- zaključuje Davorka Blažević.
Vožnja unaprijed, gledanje unatrag
Na koncu, kako kaže E.I. Pirke, u Hrvatskoj se za one koji, na primjer, progovore da žele reformu zdravstva te da ono postane javno zdravstvo koje će biti dostupno svima, kaže da je – jugonostalgičar ili lijepe etikete vezane za Drugi svjetski rat. Ljudi su izašli na prosvjede jer su uvidjeli da u Hrvatskoj postoje neki koji smatraju ‘kako budućnost nije ono što vidimo u retrovizoru’, veli Pirke.
Hoćemo li budućnost i dalje gledati u retrovizoru, te ćemo se ponovno sudariti sa zidom gluposti i nazadnjaštva, jer stalno gledamo unatrag dok vozimo prema naprijed… i jer će građani Hrvatske hitro zaboraviti što im se događalo ‘prekjučer’, pokazat će se već za koji mjesec, na izvanrednom i prijevremenom tzv. prazniku demokracije.
Tribina (fotoTRIS/H. Pavić)
