Veliki derbi Dinama i Hajduka završio je najgorim mogućim epilogom. Intervencijom policije, Torcidinom blokadom autoceste, anarhijom na koju je policija na kraju odgovorila vatrenim oružjem. Pucnjavom po razularenim navijačima Hajduka koji su sebi dali za pravo da poput drumskih razbojnika zaustave promet autocestom i prisile ljude koji su se na njoj zatekli, a koji nemaju baš nikakve veze s nogometom, satima sjede zatočeni u svojim automobilima svjedočeći potpunom urušavanju sustava sigurnosti. Bila je to brutalna reakcija na akcije BBB-a koje su joj prethodile. No, je li policija prekoračila ovlasti, kao što neki tvrde?
Izravan povod ovom bezumnom događaju je bila zabrana navijačima Hajduka, njih oko dvije tisuće koji su došli na Maksimir, da uđu s uobičajenim rekvizitima, na maksimirski stadion i prate utakmicu, čime se, navodno, pokušalo izbjeći nerede. Splitski navijači, njih oko 1600, tako su umjesto na Dinamov stadion, pripraćeni do autoceste prema Karlovcu, na put za Split. Uz to, okidač za eskalaciju nasilja bio je i događaj uoči početka utakmice kada je u centru Zagreba nekoliko navijača Dinama nasilno, i uz bujicu uvreda, skinulo dres Hajduka s 9-godišnjeg dječaka, prestravljenog tim činom.
I pri povratku u Split, slijedi odmazda nevjerojatnih razmjera…
Prema policijskom priopćenju nekoliko stotina navijača nasrnulo je na policajce koji su osiguravali kolonu navijača Torcide pri povratku kući, a koji su vozilima potpuno blokirali promet na autocesti A1, u smjeru Karlovca.
–Dana 21. svibnja oko 21:35 sati, tijekom organizirane preprate oko 1600 navijača HNK Hajduk u autobusima, kombi vozilima i osobnim automobilima s utakmice u Zagrebu, samoinicijativno su stali na autocesti A1 kod odmorišta Desinec i na taj način blokirali sve trake autoceste u smjeru Karlovca, a potom je, oglušivši se na njihova upozorenja i naredbe, nekoliko stotina njih napalo tjelesnom snagom i predmetima pogodnim za nanošenje ozljeda, policijske službenike iz više policijskih uprava koji su ih pratili- priopćila je policija o ovom bezumnom događaju.
U obračunu navijača i policije ozlijeđeno je više desetaka navijača i policajaca, a dvije su osobe ranjene hicima iz vatrenog oružja. Prizori koji mogu itekako konkurirati najgorim navijačkim neredima koje pamtimo iz Engleske prije uvođenja radikalnih sankcija nekadašnje premijerke Margaret Thatcher kojima se napokon stalo na kraj navijačkom divljanju.
Sve to dogodilo se jer represivni aparat, ali i izvršna i zakonodavna vlast, nisu poduzeli sve kako bi se takvo divljaštvo i besprizorno ugrožavanje sigurnosti građana, spriječilo, odnosno primjereno sankcioniralo. Navijači su desetljećima kod nas bili “svetinja”, produžena ruka klupskih uprava u kojima su sjedili kojekakvi suspektni tipovi. S vremenom su čak postali i moćniji od njih, neka vrst dislocirane “vlasti” u svojim klubovima, koje se pitalo o svemu, integriralo u klubove, toleriralo u nasilju, suportiralo i kad su prelazili granice sportskog navijanja i počeli svoju volju utimatumima i sirovim, primitivnim prijetnjama nametati kao presudnu. Na neki način, služili su klubovima za obavljanje “prljavih poslova”, pa je i prava osuda klupskih uprava često izostajala, čime su samo ohrabrivani u svojoj samovolji i nasilju prema suparničkim timovima i navijačima.
Strah od nereda je mnoge ljude udaljio sa stadiona, nagnao ih da se distanciraju i od svojih omiljenih klubova, i od navijanja i od nogometa uopće. Jer, samo potpuno iracionalni ljudi, po svome habitusu agresivni i nasilni, mogu naći bilo kakvo opravdanje za ono što se u subotu navečer dogodilo. I to zbog utakmice na kojoj se ništa nije odlučivalo, jer sve je već bilo odlučeno, znalo se da je Dinamo prvak lige ( HNL-a ), da je Hajduk drugi, i umjesto festivala nogometa, dobili smo festival primitivizma i brutalnog nasilništva.
Sve samo zato što je sustav odavno zakazao i u preventivnom djelovanju, u edukaciji mladih o vrijednostima sporta i kulturi navijanja, ali i u primjerenom sankcioniranju navijačkog divljanja na stadionima ili izvan njih, kako nikada više nikomu ne bi palo na pamet da nasiljem “utjeruje svoju istinu i pravdu”.
Naposljetku, kad vidite tko su moćnici u VIP ložama na utakmicama, tko sjedi u upravama klubova, tko upravlja Hrvatskim nogometnim savezom ne od jučer, nego zadnjih tri desetljeća, nikakvom čuđenju ovdje nema mjesta. Vrijeme je da se sport vrati pravim sportašima i iskrenim, sportskom natjecanju privrženim, navijačima. Da stadioni napokon prestanu biti borilišta na kojima se bore smrtni neprijatelji a ne sportski rivali, i da se prestane poticati na mržnju i nasilje koje se onda sa sportskih terena prenosi i u cijelo društvo, kontaminirajući ga nepovratno. 
