Papa Ivan Pavao II. svoj pontifikat posvetio je borbi protiv komunizma. Zanimljivo je da su povodom smrti Josipa Broza Tita zvonila zvona u Vatikanu, a to govori da Vatikan Josipa Broza Tita nije smatrao ideološkim neprijateljem nego iznimno zaslužnom i bliskom osobom. Kada je umro Franjo Tuđman zvona u Vatikanu su odmarala, a njegova smrt smještena je u protokolarni okvir – primila se na znanje. Titova smrt je pogodila Vatikan, Tuđmanova smrt je u Vatikan došla kao ni po čemu posebna informacija. Papa je poslao i brzojav sućuti predsjedniku Predsjedništva SFRJ u kojem, između ostalog stoji, kako smrt Josipa Broza pogađa „međunarodnu zajednicu” te da se „sjeća njegovih povijesnih zasluga i napora za mir i suradnju među narodima” zbog čega je Ivan Pavao II. „bolno primio vijest o ovom gubitku”. Izrazito antikomunistički papa, dakle, u Titu prepoznaje ono što danas ne vidi zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. Imajmo na umu da su oči Ivana Pavla II. oči univerzalne Katoličke crkve, dok su oči Dražena Kutleše obilježene tunelskim vidom jednog upravitelja mjesne Crkve koja nije u stanju katolički nauk odvojiti od nacionalističkog refleksa.
Ivan Pavao II i Tito
Katoličanstvo zastupa tezu da bog čovjeka promatra kakav je sada, a ne kakav je bio, odnosno da bog sud o čovjeku donosi na temelju onoga što je čovjek, u vrijednosnom smislu, bio u zadnjoj sekundi života. Za Ivana Pavla II. Josip Broz Tito nije bio neprijatelj nego bliska i zaslužna osoba, on nije bio komunistički egzekutor nego „borac za suradnju i mir”. Zato su mu zvonila zvona u Vatikanu, zato je Ivan Pavao II. „bolno primio vijest o ovom gubitku”. Tito me u osnovi ne zanima, ne zanima me ni Ivan Pavao II., oni su smrću pretvoreni u povijesne činjenice, a prema povijesti nemam emocionalni odnos, povijest primam na znanje, slično kao i Vatikan vijest o smrti Franje Tuđmana. Povijest mi je zanimljiva kao prilika da upoznam nečiji vrijednosni sustav. Primjerice, ovaj neselektivni uvoz kostiju u režiji ministra Tomislava Medveda, prvenstveno je problem njegovog morala, ali to ću ostaviti za neku drugu prigodu.
Povijesna je činjenica da je Josip Broz Tito organizirao otpor fašistima, nacistima i njihovim slugama. Taj otpor je netko morao organizirati, a budući da to nije učinio nitko drugi, partizanski pokret predstavlja, u kontekstualnom smislu, moralno dobro jer je taj pokret nastao kao pokret otpora moralnom zlu. Moralno zlo je progovaralo jezikom fašizma, nacizma i, kada je riječ o Hrvatskoj, ustaštva. Moralno dobro progovaralo je jezikom partizanskog pokreta. Nadalje, povijesna je činjenica da je krajem rata i neposredno nakon kraja rata nastupila odmazda u kojoj su mnogi stradali. No odmazda ne mijenja karakter povijesnog dobra i povijesnog zla. To što su neki pobjednici nad povijesnim zlom okrvavili ruke odmazdom, ne znači da je borba protiv povijesnog zla postala zlo, a da je povijesno zlo postalo dobro. Ne, to samo znači da i pobjednici mogu činiti zločine, ali da ti zločini ne pripadaju pobjedi i ne mijenjaju karakter pobjede.
Nekrofilija
Titova Jugoslavija nakon Drugog svjetskog rata i u vremenima Titovog sukoba sa Staljinom nije bila poželjno mjesto za život, ali je, nakon prekida sa Staljinom, Jugoslavija bivala sve slobodnija i sve poželjnija. Ako mene pitate, u državi političkih i osobnih nesloboda ne bih htio živjeti, pa tako ni u Jugoslaviji, ali da je Titova Jugoslavija bila prihvaćena, priznata i cijenjena država potvrđuje Vatikan i Ivan Pavao II., kao i mnogi današnji borci protiv Jugoslavije koji su za vrijeme Jugoslavije bili borci za Jugoslaviju. Tita je Ivan Pavao II. cijenio zbog antikomunističkih razloga, on je, zbog Titovog sukoba sa Staljinom, u Titu vidio figuru koja je pobijedila komunizam. Da, Tito je pobijedio komunizam, zato ga je Ivan Pavao II. cijenio.
Ne očekujem da ovo shvati zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, ne očekujem da ovo shvati ministar obrane, oni ionako ne pripadaju povijesnom svijetu. Njihov svijet je svijet manipulacije. Zato za njima neće zvoniti vatikanska zvona, a kosti koje mahnito uvoze iz masovnih grobnica da bi ih položili u zajedničke grobnice, bit će samo kosti, bez imena, prezimena i osobne povijesti. Manipulatore i ignorante ne zanima istina, a to što su počeli nacionalizirati i pokrštavati kosti, kako bi izbrisali povijest, govori o nekrofilnom karakteru njihovog morala.
