Najveći svjetski ledenjak ili ledeni brijeg, kako ga se naziva, više nije najveći. Santa leda imena ili oznake A23a koja je bila najveća na Zemlji, nekada je bila teška oko milijardu tona i imala je površinu od 3.672 četvorna kilometra, odnosno kao desetina hrvatskog mora. No onda je u svega nekoliko desetaka godina planetarna štetočina čovjek (odnosno dio čovječanstva) svojim bjesomučnim uništavanjem okoliša uspio dramatično poremetiti prilike na Zemlji, istrijebiti desetke tisuća biljnih i životinjskih vrsta, zagaditi tlo, more, vode, zrak i podzemlje i dovesti u životnu opasnost sebe i sve živo. I neživo.
Jedna od najvidljivijih posljedica je munjevito topljenje leda diljem svijeta: uslijed promjena lime koje se najviše održavaju sve višim temperaturama vode i zraka, tope se vječni snjegovi i ledenjaci na najvišim predjelima zemlje i ledeni bregovi u polarnom području.
Tako je stradao i nekoć najveći ledeni brijeg koi se “brzo raspada” na nekoliko golemih dijelova, priopćili su znanstvenici iz Britanskog antarktičkog instituta (BAS).
Ledeni brijeg A23a znanstvenici pažljivo prate još od kada se odvojio od ledene ploče Filchner-Ronne na Antarktici 1986. godine.
-Ledenjak se brzo raspada i oslobađa ogromne dijelove, koji se sami proglašavaju velikim ledenim brjegovima od strane američkog Nacionalnog centra za led koji ih prati – rekao je oceanograf BAS-a Andrew Meijers za CNN.
Prema njegovim riječima, ledenjak A23a je sada smanjen gotovo upola od svoje prvotne poznate veličine – na oko 1.700 četvornih kilometara, tako da je sada najveći ledeni brijeg na svijetu sada nosi D15a, koji se prostire na oko 3.000 četvornih kilometara.
No, čini se, neće ni on dugo biti najveći.
Dakle, brzo topivi A23a trenutačno i dalje nosi titulu drugog po veličini na svijetu, ali Meijers iz BAS-a navodi da će se to “brzo promijeniti” jer će nastaviti „fragmentirati u nadolazećim tjednima”. Toplija voda i dolazak južnog proljeća vjerojatno će ga razbiti na “ledenjake premale da bi se dalje pratili”, dodao je.
Podsjetimo, klimatske promjene izazvane ljudskim djelovanjem pokreću zabrinjavajuće procese na Antarktici, koji bi mogli dovesti do katastrofalnog porasta razine mora.
No to brine samo znanstvenike i ljude na Zemlji koji brinu o onome što će biti sutra, te ne razmišljaju samo o svojoj egzistenicji, već i o onoj skorih budućih generacije, aktualne djece i mladih. Trumpove, Putine i naše lokalne ‘imperatore’ to ne brine i najmanje: bave se dodatnom destrukcijom i krađom resursa.
Inače, znanstvenici s BAS-ova istraživačkog broda RRS Sir David Attenborough posjetili su A23a dok je bio nasukan na polici kod Južne Georgije.
-“Nasukavanje i golemo oslobađanje hladne slatke vode vjerojatno su imali velik utjecaj na organizme na morskom dnu i u okolnoj vodi. Važno je razumjeti ove posljedice jer bi veliki ledeni brjegovi mogli postati učestalija pojava kod Južne Georgije uslijed globalnog zagrijavanja. – rekao je glasnogovornik BAS-a, britanskog instituta koji sada šalje alarmantne vijesti iako je Velika Britanija jedna od najodgovornijih svjetskih država za stanje u kojem se nalazimo, a jer je svojom eksploatatorskom i nepametnom kolonijalnom i gospodarskom politikom uz druge ‘velike nacije’ dovela do ovakvog stanja na Zemlji.
Inače, postoji nekoliko ideja kako bi se usporilo otapanje ledenjaka, no one su ekstremno skupe i vrlo teško izvedive. Neke od njih zvuče kao loš roman znanstvene fantastike, a čini se i kako slično razmišljaju i znanstvenici koji ih kritiziraju.
-Dobro publicirane ideje geoinženjeringa vrlo vjerojatno neće pomoći polarnim regijama i mogle bi naštetiti ekosustavima, zajednicama, međunarodnim odnosima i našim šansama da do 2050. godine postignemo neto nulu – objavljeno je 9. rujna 2025. u časopisu Frontiers in Science u članku koji se naslanja na proučavanje pet najrazvijenijih prijedloga geoinženjeringa koji se trenutno razmatraju za upotrebu na Antarktiku i Arktiku.
Polarne regije dom su krhkih zajednica i ekosustava, kao i oko 90% svjetskog leda. Predloženi su tehnološki geoinženjerski pristupi za rješavanje utjecaja klimatskih promjena u tim regijama.
Međutim, novi pregled otkriva da će pet prijedloga polarnog geoinženjeringa vjerojatno koštati milijarde u postavljanju i održavanju, a istovremeno će smanjiti pritisak na kreatore politika i industrije s visokim udjelom ugljika da smanje emisije stakleničkih plinova. Također je utvrđeno da će prijedlozi vjerojatno uvesti dodatne ekološke, okolišne, pravne i političke izazove
Kako bi proveli novu procjenu, istraživači, uključujući tim iz Britanskog antarktičkog zavoda, proučili su pet prijedloga geoinženjeringa koji su do sada dobili najviše pažnje.
Sunce na ledenjaku (foto BAS)
Koji su to prijedlozi?
Prvi su prijedlog injekcije stratosferskog aerosola (SAI): ispuštanje čestica koje reflektiraju sunčevu svjetlost, poput sulfatnih aerosola, u atmosferu kako bi se smanjio učinak zagrijavanja Sunca.
To i laiku zvuči vrlo sumnjivo.
Drugo zvuči još neobičnije: morske zavjese/zidovi: fleksibilne, plutajuće strukture usidrene na morskom dnu kako bi se spriječilo da topla voda dosegne i otopi ledene police.
Treće: upravljanje morskim ledom – pumpanje morske vode na morski led radi njegovog umjetnog zgušnjavanja ili raspršivanje staklenih mikrokuglica po morskom ledu radi povećanja njegove reflektivnosti.
Četvrto bi bilo uklanjanje bazalne vode: ispumpavanje subglacijalne vode ispod ledenjaka kako bi se usporio tok ledene ploče i smanjio gubitak leda.
I peto, još čudnije: gnojidba oceana – dodavanje hranjivih tvari poput željeza u polarne oceane kako bi se potaknulo cvjetanje fitoplanktona – mikroskopskih stvorenja koja uvlače ugljik u duboki ocean kada uginu.
Znanstvenici su svaki od ovih prijedloga usporedili s metodom provedbe, učinkovitošću, izvedivošću, potencijalnim negativnim posljedicama, troškovima i postojećim okvirima upravljanja koji bi omogućili pravovremenu primjenu u velikim razmjerima. Također su procijenili potencijalnu privlačnost svakog prijedloga za najveće svjetske zagađivače i fosilnu industriju sve one koji beskrupulozno zarađuju i zagađuju, te žele izbjeći ograničenja i smanjenje emisija.
Topljenje leda – Prizor iz podnožja Everesta(foto TRIS/G. Šimac)
Učinkovitost i izvedivost: nijedna od ideja nije značajno testirana u stvarnom svijetu. Nisu provedeni terenski eksperimenti za morske zavjese ili refleksiju morskog leda, SAI je testiran samo računalnim modeliranjem, eksperimenti s gnojidbom oceana nisu bili završeni, a efikasnost ideje uklanjanja ledenjačke vode nije dokazana.
Autori napominju da su polarne regije neke od najsurovijih svjetskih okolina za rad, te da je čak i jednostavna logistika izazovna za provedbu. Tvrde da bi opseg polarnog geoinženjeringa zahtijevao ljudsku prisutnost u polarnim regijama kakvu do sada nismo razmatrali, te kažu da mnoge ideje ne uzimaju u obzir te izazove.
Negativne posljedice: utvrđeno je da svaka od pet ideja riskira intrinzičnu štetu za okoliš, pri čemu upravljanje morskim ledom nosi posebne ekološke rizike, poput staklenih perli koje potamnjuju led i vodenih pumpi koje zahtijevaju opsežnu infrastrukturu. Autori su također otkrili da rizici od SAI uključuju oštećenje ozonskog omotača i globalne promjene klimatskih obrazaca; morske zavjese riskiraju poremećaj staništa, hranilišta i migracijske putove morskih životinja, uključujući kitove, tuljane i morske ptice; uklanjanje ledenjačke vode riskira onečišćenje subglacijalnih okoliša gorivima; a gnojidba oceana nosi neizvjesnost o tome koji će organizmi napredovati ili nestajati, kao i potencijal za pokretanje promjena u prirodnom kemijskom cikliranju oceana.
Trošak? Autori procjenjuju da će postavljanje i održavanje svakog prijedloga koštati najmanje 10 milijardi dolara. Među najskupljima su morske zavjese, koje se projiciraju na 80 milijardi dolara tijekom 10 godina za strukturu dugu 80 km. Upozoravaju da su ti troškovi vjerojatno podcijenjeni, jer će vjerojatno porasti nakon što se uzmu u obzir posljedice, poput utjecaja na okoliš i logistiku.
Opseg i vrijeme: autori zaključuju da, čak i ako prijedlozi nude određenu korist, nijedan se ne može primijeniti u dovoljnom opsegu, dovoljno brzo, da bi se uhvatio u koštac s klimatskom krizom u ograničenom raspoloživom vremenu.
-Sredina stoljeća se bliži, ali naše vrijeme, novac i stručnost podijeljeni su između napora utemeljenih na dokazima za postizanje neto nulte emisije i spekulativnih projekata geoinženjeringa. Nadamo se da možemo eliminirati emisije do 2050. godine, sve dok udružimo napore prema postizanju nulte emisije. Iako istraživanja mogu pomoći u razjašnjavanju potencijalnih koristi i nedostataka geoinženjeringa, ključno je ne zamijeniti trenutne, na dokazima utemeljene klimatske akcije još nedokazanim metodama. Ključno je da ovi pristupi ne odvrate pažnju od hitnog prioriteta smanjenja emisija i ulaganja u dokazane strategije ublažavanja. Ove ideje su često dobronamjerne, ali su pogrešne. Kao zajednica, klimatolozi i inženjeri čine sve što mogu kako bi smanjili štetu klimatske krize – ali primjena bilo kojeg od ovih pet polarnih projekata vjerojatno će djelovati protiv polarnih regija i planeta. Dobra je vijest da imamo ciljeve za koje znamo da će uspjeti. Globalno zagrijavanje vjerojatno će se stabilizirati unutar 20 godina od dostizanja neto nule. Temperature bi prestale rasti, što bi ponudilo značajne koristi za polarna područja, planet i sve oblike života – rekao je glavni autor, profesor Martin Siegert sa Sveučilišta u Exeteru.
Dr. Rob Larter je morski geofizičar u Britanskom antarktičkom zavodu i autor recenzije.
-Kao što je objašnjeno u našem radu, postoje mnogi ozbiljni problemi sa svim tim geoinženjerskim konceptima. Jedno posebno područje koje zagovornici skloni previdjeti jest ogroman logistički napor, poteškoće i troškovi koji bi bili uključeni u njihovu provedbu u mjerilu koje bi moglo imati značajan učinak. Na primjer, postavljanje morskih zavjesa u Amundsenovom moru zahtijevalo bi ogroman napor u području s nekim od najsurovijih vremenskih uvjeta i uvjetima morskog leda u polarnim oceanima, pri čemu bi se svi materijali morali prevoziti ledolomcima na putovanju koje traje više od tjedan dana od najbliže luke. Čak i ledolomci mogu djelovati u tom području samo oko četiri mjeseca u godini, a ponekad čak ni najsposobniji brodovi ne mogu doći do lokacija na kojima su prethodne ekspedicije rasporedile vrijednu znanstvenu opremu. Bilo bi potrebno mnogo više ledolomaca nego što ih je trenutno dostupno, a trošak izgradnje novih iznosio bi nekoliko stotina milijuna funti svaki i trajao bi mnogo godina – pojasnio je dr. Larter.
– Ako umjesto toga udružimo naše ograničene resurse na liječenje uzroka umjesto simptoma, imamo poštene šanse za postizanje neto nulte emisije i obnovu zdravlja naše klime – rekla je koautorica dr. Heidi Sevestre iz Tajništva Programa za praćenje i procjenu Arktika.
Živi bili pa vidjeli, reklo bi se u narodu.
Ako preživimo.
Ledenjak koji se topi na suncu foto: BAS, David Vaughan
