Novi broj Nacionala donosi priču o tome kako šibenski gradonačelnik Željko Burić podržava festival Fališ. Na njegovoj strani je i načelnik šibenske policije. Šibenski gradonačelnik i načelnik šibenske policije samo rade svoj posao, a to što smo došli u situaciju da nam je postala ekskluzivna vijest to da netko radi svoj posao, ponajbolje svjedoči o dimenzijama krize u kojoj smo se, kao društvo i država, našli. Premijer Plenković je, za razliku od šibenskog gradonačelnika i policijskog načelnika, koji vode računa o gradu, posve posvećen vođenju računa o samome sebi. Na Thompsonov koncert na Hipodrom došao je zbog toga što je htio onemogućiti mlade posjetitelje koncerta da se okrenu protiv njega te je tim činom ponizio sebe kao europski orijentiranog političara (europejstvo isključuje davanje podrške fašizmu), ali i mlade, budući da ih je pretvorio na buntovnike koji se bune protiv onih koji nisu na vlasti, istovremeno dajući podršku onima koji obnašaju vlast. Koliko je nedostojanstvena, a i kukavička, pobuna protiv politički nemoćnijih, kako bi se podržali oni politički jači, nema potrebe govoriti.
Plenković, propagator ne-ustaške ideologije
Plenković je te večeri uoči hipodromskog koncerta doživio simboličku političku smrt, prestao je biti europejski orijentirani političar postavši propagator ne-ustaške ideologije. Ideologija koju on, od ovog koncerta, propagira nije ustaška, baš kao ni neoustaška, ona je ne-ustašaka. Ne-ustaška ideologija počiva na upotrebi ustaških simbola, pokliča i imena osoba koje su predstavljale ustaški pokret, tvrdeći da se tom upotrebom ne afirmira ustaštvo, nego ne-ustaštvo shvaćeno kao hrvatstvo. Koliko je ova pozicija besmislena, nema potrebe elaborirati, sasvim je dovoljno da je nazovemo pravim imenom: riječ je o ne-ustaštvu. Ustaštvo je u sebi kukavičko (sjetimo se samo kako je Ante Pavelić došao na vlast i kako je otišao s vlasti), dok je ne-ustaštvo daljnja progresija kukavičluka. Bježanje od onoga što jesi, tvrdeći da nisi ono što jesi, vrhunac je kukavičluka. Tom kukavičluku pripada Plenkovićev, njegova sadašnja pozicija je ne-ustaška, ona je proklijala iz klice dvostruke konotacije.
Kako izgleda ne-ustaštvo premijera koji je ušao u stanje simboličke političke smrti, imali smo prilike vidjeti na primjeru famoznog benkovačkog slučaja – premijer je, dakako lažući, govorio o festivalu, stajući na stranu prosvjednika, tvrdeći da prosvjednici ne rade i ne govore ono što su radili i govorili. Benkovački prosvjednici su tako postali ne-prosvjednici, a sve kako bi jedan mali, mirotvorni festival mogao postati ne-festivalom. Plenković kukavički, hipodromski laže. Njega ne zanima istina, nego isključivo da, neovisno o cijeni, ostane na političkoj funkciji. Tu cijenu sada plaća, a koliko će ostati na mjestu premijera, ne ovisi o njemu nego o potezima koje će desna frakcija unutar HDZ-a povući. Za sada ga ne ugrožava oporba, ona se, ako izuzmemo, ponajprije, Daliju Orešković, a potom i Ivanu Marković, još uvijek nalazi na bezbrižnom ladanju. Što se oporbe tiče, ljeto je bilo dosadno, potpuno obilježeno krizom događaja te stoga nije bilo potrebno da se o ičemu oglašava – naprosto nema o čemu. Plenkovića, dakle, ne ugrožava oporba, njega ugrožava desnica unutar i izvan HDZ-a, zato je postao ne-ustaša.
Šibenik Srećka Badurine…
O benkovačkom slučaju sam dosta pisao i govorio. Tu smo, dakle, imali gradonačelnika i premijera koji ne vode računa o gradu i državi, nego o svojim političkim karijerama, pa taj slučaj i nije mogao drugačije završiti, dok u slučaju šibenskog festivala, makar prema javno dostupnim informacijama, imamo gradonačelnika koji, iako pripada HDZ-u, zbog dostojanstva grada, najavljuje kako istina o Šibeniku, ali i šibensko dostojanstvo neće doživjeti imploziju kojoj smo svjedočili u Benkovcu. Benkovac je lokalna i nacionalna sramota, Šibenik taj scenarij odbacuje. Šibenik je grad koji je u ratu, prvenstveno zahvaljujući tadašnjem biskupu Srećku Badurini, sačuvao dušu. Srećko Badurina nije huškao šibenske katolike da se prepuste demonima rata, nije ih motivirao i nagovarao da kršćanstvo podrede ratnom neprijateljstvu nego ih je pozivao da i u ratu sačuvaju sebe i svoje kršćanstvo vodeći računa o tome da ne postanu ubojice, lopovi, uzurpatori i lažovi. Ako se protiv neprijatelja braniš čineći ono što on čini, postao si sebi i drugima neprijatelj. Oni koji su maltretirali i ubijali civile, oni koji su svoje susjede izbacivali iz stanova kako bi se dokopali njihove imovine, činili su to kao nasilnici, ubojice i lopovi. Takvi ne brane nikoga, od njih se treba braniti. Sve ovo je znao Srećko Badurina i brižno je, kao pravi duhovni vođa, pazio da zloduh rata ne zahvati duše šibenskih kršćana.
Srećko Badurina je tako, u ratnim vremenima, pripremio teren za Fališ u Šibeniku, ne zbog toga što bi se on, da je živ, slagao sa sadržajem i namjerom ovog festivala, nego zbog toga što je znao da kršćanstvo počiva na zajedničkom životu i toleranciji. Badurinino tolerantno kršćanstvo udahnulo je poseban duh u Šibenik. Tolerancija ne znači da kršćani nemaju problem s nekim ili s nečim – imaju, ali taj problem rješavaju na miran način: javnim dijalogom i osobnom molitvom. Kršćani razgovaraju s ljudima i s bogom, oni ne zabranjuju i ne poništavaju ljude. Razgovor s bogom se, dakako, odvija putem molitve. Samo boga se moli i samo bogu se moli, nikoga i nikome više. Kršćani ne mole ljude, pa makar ti ljudi bili ministri ili posjetitelji koncerta, oni mole boga, a s ljudima razgovaraju. Kada u nekom gradu imate kršćanstvo dijaloga i tolerancije, taj grad postaje gradom dijaloga i tolerancije.
Šibenik Srećka Badurine je Šibenik dijaloga i tolerancije. Ne bih sada o tome kakav je bio njegov nasljednik, čemu kvariti sjećanje na kršćanstvo dobrog biskupa Srećka Badurine? Ima li u današnjem Šibeniku mjesta za Srećka Badurinu, vidjet ćemo po tome kako će se Šibenčani odnositi prema ovogodišnjem Fališu.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
