Andreju Plenkoviću, očekivano, Sabor nije izglasao nepovjerenje kako je to predlagao i priželjkivao SDP. Ovo je bio 44. pokušaj oporbe da opozove Vladu koja Hrvatsku sasvim sigurno vodi k slomu temeljnih demokratskih vrijednosti s intencijom da se narodu nametne autokracija HDZ-ovog Velikog vođe. Plenković se od jednog pristojnog europskog centrista, kakvim se legitimirao kada je došao iz Bruxellesa da bi srušio Tomislava Karamarka i preuzeo HDZ, obećavajući promijeniti, demokratizirati i kultivirati aferašku stranku rigidnih desničara u pristojnu demokršćansku centrističku stranku, nakon deset godina na čelu HDZ-a prometnuo u vlastohlepnog makijavelistu koji je spreman odreći se i vlastite obitelji ako je to uvjet da ostane na vlasti. Nakon deset godina na čelu HDZ-a i Vlade i bezbroj afera, ostao mu je samo gard prepotentnog pauna, u međuvremenu napunjen toksičnim ambicijama.
Njegovo klizanje prema ljudskom, moralnom i političkom dnu počelo je u ožujku 2018. kada su razorne „dvostruke konotacije” ušle u hrvatski javni i politički prostor kao kukavički kompromis pred nadirućom ustašizacijom i povijesnim revizionizmom, perfidni konstrukt vladinog “Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima” koji je šef vijeća, akademik Zvonko Kusić, predstavio pod ciničnom sintagmom „Dokument dijaloga”. Od tada dijaloga više nema. Osim s najrigidnijim dijelom političkog spektra, Domovinskim pokretom, kojeg je AP uzeo pod svoje kako bi mu održavali „stabilnu” vlast. Koliko će ta stabilnost koštati Hrvatsku u političkom i materijalnom smislu?
Ustaštvo je dobilo pravo javnosti, legitimitet mu je dao sam Plenković otvarajući širom vrata ideologiji zla koja je u Drugom svjetskom ratu poražena, a upravo AP joj je 80-ak godina poslije udahnuo novi život. I sada više sa stadiona ne odjekuje samo „ubij, ubij Srbina”, nego i Torcidino „ubij, ubij Židova”, ne paradiraju ulicama više samo Skejini crnokošuljaši skandirajući „Za dom spremni”, nego se otvoreno, grleno zaziva „ustani Adolfe ( Hitler )”, „Aushwitz”, 15-godišnja djevojčica, žrtva Holokausta, Ana Frank naziva se židovskom k*****. Hrvatska se crveni od srama, većina HDZ-ovih reprezentativaca potiho se s tim slaže, a naglas osuđuje, a Plenković preko toga prelazi frazama tipa „neprihvatljivo, za svaku osudu…”, i samo priželjkuje da se zao duh kojeg je pustio iz boce, što prije, s ostalim smećem koje je proizveo, skloni pod tepih.
HDZ ubire plodove svoga pregnantnog rada na rehabilitaciji ustaštva, relativiziranju zločina NDH i revidiranju povijesti. Plenkoviću se poput bumeranga vraća njegova spremnost da vlast očuva svim sredstvima, ma kako prljava bila, ma koliko zloćudna i opasna po budućnost i demokratsku strukturu države.
Šef HDZ-a koji za sebe umišlja da je superioran cijeloj političkoj sceni, štošta je u tom svom žaru pijanog sebeljublja previdio.
Prvo, „dvostruke konotacije” po svom sadržaju, smislu, političkim konzekvencama, trula su, otrovna podvala koja se sve ekstenzivnije primjenjuje i sve opasnije razara sustav. Uvedene da bi omogućile Plenkoviću mir s desnim radikalima i HOS-om kojemu je ekskluzivno omogućeno da nekažnjeno uzvikuje pozdrav zločinačke ustaške NDH – Za dom spremni– brzo su se proširile i na druge manifestacije govora mržnje i poticanja nasilja na nacionalnoj osnovi.
Vjetar u krila dao im je sam Plenković, koliko izmišljanjem „dvostrukih konotacija” koje nisu ništa drugo nego odobravanje ustaštva, toliko i potpuno nepriličnim, politički nekorektnim i promašenim dolaskom s vlastitom malodobnom djecom na generalnu probu Marka Perkovića Thompsona uoči koncerta na Hipodromu. Bio je to drugi pucanj u demokratsku, europsku Hrvatsku koja baštini antifašističke stečevine iz Drugog svjetskog rata i prema njima se odnosi s dužnim poštovanjem, dok Thompson, Skejo i slični, Dan pobjede obilježavaju kao dan okupacije Hrvatske, partizane i antifašiste smatraju zločincima, kao i njihovog vođu Josipa Broza Tita. Hrvatska je vjerojatno jedini primjer države koja se odrekla svoje pobjedničke povijesti da bi je zamijenila veličanjem poraženih snaga. I u tome je Plenković tom društvenom talogu suflirao…
Danas, nakon Torcidinog nazi- kortea u Splitu, ZDS se doima poput kamilice, iako je ustaški režim bio tek produžena kolaboracionistička ruka nacifašizma. Ali, 2026. godine u javnom prostoru klicati „Aushwitz”, „ubij, ubij Židova”, blatom se nabacivati na 15-godišnju Anu Frank, žrtvu zloglasnog Holokausta, pjevati jezive stihove „visoke peći potpaljujem ja, dva reda koksa, tri Židova. Židov se dere aaa”, nema nikakve veze s navijačkom euforijom nego isključivo s eskalirajućim govorom mržnje i pozivom na užasavajuće nasilje koje truje društvo u cjelini.
Potaknuta Torcidinim splitskim horor performansom, i riječka Armada pokušava držati korak i svečanost otvaranja svoga novog murala ( 17. listopada ) „uveličava” puštanjem snimke opskurne pjesme „Jasenovac i Gradiška Stara” kojom se slavi ustaške zločine nad Srbima kao herojski čin i veliča zločinca, poglavnika Antu Pavelića. Baklje, svjetlosni efekti, sve to u slavu “riječkog identiteta, ljubavi prema gradu i njegovom nogomentom klubu ( „Rijeka”)”, kako su to zabilježili i interpretirali neki mediji.
Kao da se oko nas stežu obruči mržnje, koji se šire u koncentričnim krugovima, na koje se iz vlasti reagira mlako, floskulama i frazama. Žalosno je da se sve to što se trenutno događa u Hrvatskoj moglo predvidjeti. Znalo se tko su vodeći ljudi Torcide, još 2007. su promovirali crne majice s natpisom “Hajduk Jugend”, aludirajući na “Hitlerjugend” , organizaciju mladeži iz doba nacističke Njemačke. Prema tome, skandiranje u Torcidinom korteu uoči utakmice Hajduka i Ajaxa nije bilo motivirano židovstvom Ajaxovih igrača, klasičan navijački folklor koji nerijetko prelazi granice dobrog ukusa, nego klasični nacifašizam i antisemitizam.
Plenković je isto tako znao tko je Marko Perković Thompson, a ipak mu se s djecom došao pokloniti, ukazati mu čast. Kakva je to politika? Vulgarna, nezrela.
Ono nad čime se danas zgražamo u Rijeci, Thompson je „pionirski” pjevao od koncerta do koncerta ranih 2000-tih. Bez srama i kajanja. I to se danas naziva riječkim identitetom? „Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih ( Luburić ) mesara…”, ustaški koncentracijski logori u kojima je mučki ubijeno više desetaka tisuća ljudi, glorificira se zločinački, poraženi režim NDH? Otkad se Rijeka s time identificira? Kad su se to u Rijeci slavili ustaški zapovjednici Maks Luburić i Jure Francetić, zazivao povratak Crne legije, NDH?
Svojevremeno, kada je Index.hr objavio video snimku na kojoj Thompson egzaltirano pjeva stihove jezive „Jasenovac i Gradiška Stara” ( 2003. ), pjevač je tvrdio da je to montaža, da ta pjesma nije dio njegovog koncertnog repertoara. Nije dugo prošlo a na njegovim službenim stranicama ( 2004. ), piše Index, osvanulo je priznanje da nije doduše autor tih pjesama, ali ih je pjevao po raznim hrvatskim dvoranama. Čak se i ruga s Indexovim „otkrićem”. „Otkrili” su toplu vodu, piše, kako sam ja pjevao „Evo zore…”, „Jasenovac …” i slično.
„Ja nisma autor tih pjesama, ali sam ih pjevao, zajedno sa stotinama tisuća Hrvata za vrijeme Domovinskog rata kada je četnička agresija ugrožavala samu opstojnost hrvatske države i naroda… Te pjesme smo pjevali neprijatelju za inat, izražavajući svoj bunt i odlučnost da se tim zvjerima suprotstavimo, i konačno ih porazimo, a u njima su izazivale strah…
Nakon 3. siječnja kad je Hrvatska posrnula i vlast prigrabili komunisti, došlo je do neviđenog omalovažavanja, vrijeđanja i ponižavanja hrvatskih branitelja, generala, intelektualaca, istaknuith javnih oosba i svega što je hrvatskom narodu sveto. Po Hrvatskoj se pjevalo „Po šumama i gorama…”, hrvatsku vojsku proglašavalo agresorom, izdavale tjeralice, nuđene novčane nagrade za njihovu izdaju…Tada smo ponovo tim i sličnim pjesmama poručivali povampirenim komunistima da ih se ne bojimo i da ćemo im se oduprijeti i štititi svoje vrijednosti po bilo koju cijenu…” Tako je pisao 2004. Marko Perković Thompson, pjevač kojemu se hrvatski premijer došao pokloniti uoči koncerta na Hipodromu, pjevač koji je zazivao klanja, povratak ustaškog režima i Crne legije. Što je zajedničko njemu i Plenkoviću čija je obitelj bila komunistička?
Od Thompsona do Ivana Penave nije trebao preći dug put. Već je bio utaban. Sada ga Domovinski pokret ucjenjuje milijunima koje bi Vlada trebala osigurati u proračunu za Penavino opsesivno obračunavanje s komunistima, za memorijalne centre i ekshumacije žrtava komunističkog režima. To je jedino što Penavu zanima, jedino na čemu misli pridobiti birače i politički preživjeti. No, to je slaba računica. Penava je već sada bivši političar, i koliko god on Plenkovića održava na vlasti, toliko Plenković njega drži živim u politici. Trgovanje javnim novcem za liječenje mržnje i netrpeljivosti političkog partnera koji javno optužuje njegovu vladu za hajku i harangu protiv splitskih huligana koji se nazivaju navijačima, skup je i neopravdan „sport”. I što je najgore, AP-u neće pomoći da u javnosti stvori bolju sliku o sebi i svojoj Vladi koja već deset godina urušava demokratske institucije kako bi lakše vladao i kako mu u tome ne bi nitko smetao.
Andrej Plenković je danas sve što na početku svoje premijerske karijere nije bio. Pronosnirani autokrat, bez srama i skrupula, okrenut isključivo sebi i svojim karijernim interesima. Privatno se vjerojatno užasava jednog Penave, ne zbog njegovih stavova nego generalno zbog onoga što Penava predstavlja. Službeno, politički ga, veli, može razumjeti. Kako to? Veću političku štetočinu nije mogao vezati uz sebe od ovog bivšeg HDZ-ovca izgubljenog u vremenu i prostoru. Njegovo inzistiranje na izjednačavanju komunizma, kojeg, nota bene, više nema a i komunisti su ostarjeli i pomrli, i ustaškog režima, neodrživo je i kratkovidno. Kontaminirano eksplicitnim nacionalizmom. Ideja komunizma nije u sebi nosila zlo, za razliku od NDH koja je počivala na rasnim zakonima i koncentracijskim logorima smrti.
Na isti način ni Thompsonova paralela između pjevanja “Jasenovac i Gradiška Stara” i partizanske “Po šumama i gorama” potpuno je promašena. U jednoj se slavi koljače ( Maksove mesare ), a u drugoj partizanski pokret i borba protiv neprijatelja. Komunizmu danas nitko ne kliče, a Titu su se na sahrani došli pokloniti svi najrelevantniji državnici svijeta, i nitko od njih u njemu nije vidio zločinca. Što naravno, komunističku vlast ne amnestira od masovnih poratnih pogubljenja bez suđenja…Ali, ustaški i komunistički režim nisu isti.
Ali, ništa od ovoga čemu svjedočimo nije slučajno. Kao što slučajno nisu uvedene ni „dvostruke konotacije”, kao što slučajno Plenković nije ukazao čast Thompsonu uoči koncerta na Hipodromu, kao što se godinama ne obazire na ZDS u javnom prostoru, pa čak i kad odjekuje iz Hrvatskog sabora… Sve to služi Plenkovićevom političkom opstanku za koji ne bira sredstva.
Nisu ga pomeli ni otpadom zagađeni Gospić, ni Hipodrom i ustaško ZDS, ni torcidaško nacifašističko defiliranje Splitom, neće ni Penava, jer takvih „penava” u Saboru ima napretek. Samo Plenković može uništiti Andreja Plenkovića, svojom neutaživom željom za vlašću, pa makar je dijelio s onima najgorima među nama, svojim egoizmom i manjkom kriterija. Ugriz nacionalističke zmije koju je brižno njegovao, mogao bi ga na kraju, pravedno, dokrajčiti…
