U ovo doba sve većih cijena hrane i skupoće često pomislim kako li je onima kojima je zbog njihovog medicinskog stanja potrebna posebna vrsta prehrane. Činjenica je da u društvu još uvijek ne postoji dovoljno empatije prema ovim ljudima, te ih se često doživljava kao razmažene i pune prohtjeva, a njihovo zdravstveno stanje se često obezvređuje riječima „ma nije to ništa strašno“. Ali nije samo okolina ta koja se tako odnosi prema njima već i sustav.
Biti osoba s dijabetesom, celijakijom ili teškim alergijama na hranu u Hrvatskoj znači plivati u moru financijskih barijera. Pogledajte samo cijene po policama u trgovinama. Obično brašno stoji nepunih euro, dok se ono bezglutensko opasno približava cifri od četiri ili pet eura čak i preko šest eura za kilogram, ovisno o pakiranju, brendu i trgovini. Što dovodi do zaključka da je bezglutensko brašno je prosječno 4 do 5 puta skuplje od običnog.
Proizvodi za dijabetičare, bez dodanih šećera i s niskim glicemijskim indeksima, često su i do 200% skuplji od svojih „običnih“ verzija. Postavlja se pitanje od kada je zdravlje postalo „premium“ paket? I nije problem samo cijena već dostupnost. Iako većina trgovina ima kakvu-takvu dostupnost asortimana proizvoda posebne prehrane ponuda je još uvijek oskudna, pogotovo u manjim mjestima. Primjerice, brašno bez glutena može se naći u velikim trgovinama. Tako da netko da tko treba posebnu prehranu pošteno će se nahodati po trgovinama i još će to masno platiti. I tu dolazimo do apsurda našeg društva: posebnu prehranu tretiramo kao luksuz.
Kad je riječ o potpori sustava poglavito onoj financijskoj, sustav nudi mrvice čak i manje od toga. Osobama s celijakijom država osigurava određenu mjesečnu kvotu brašna na recept odnosno 1 kg i to je sve što će dobiti od sustava.
A što je s kruhom, tjesteninom, keksima ili obrokom izvan kuće? Pokušajte kao osoba s dijabetesom ili celijakijom otići na trodnevni put, pojesti nešto u hodu na pauzi za posao ili pronaći prilagođeni obrok u studentskoj menzi i bolnici – mjestima koja bi prva trebala pružati primjer. Izbor se najčešće svodi na to da nosite vlastite posudice s hranom gdje god krenuli ili da riskirate zdravlje.
Situaciju dodatno otežava i to što se na društvenim mrežama primjerice bezglutenska prehrana od strane pojedinih influencera tretira kao „vrhunski lifestyle“ izbor za čišćenje organizma“. Što je pogrešno, jer takva hrana nije i ne može biti dio pomodnih trendova.
Posebna prehrana nije hirovita želja za egzotičnim namirnicama. Ona je potreba svih onih kojima je prijeko nužna za normalan život. Jednako kao što je osobi u kolicima potrebna rampa da bi ušla u zgradu, osobi s celijakijom ili dijabetesom potrebna je pristupačna i cjenovno prihvatljiva hrana da bi funkcionirala.
Krajnje je vrijeme da izjednačimo arhitektonsku i prehrambenu pristupačnost. Dok god osnovne namirnice za kronične bolesnike budu imale cijenu luksuza, a javne ustanove jelovnike bez opcija za posebnu prehranu, poruka sustava ostaje ista tvoje zdravlje je tvoj privatni trošak. A to nije samo skupo, to je i nepravedno prema svima koji su osuđeni na posebnu prehranu.
Ilustracija
