Najbolji sud o Plenkovićevom desetogodišnjem upravljanju Hrvatskom dala je Torcida i reakcija desnice na ovaj nemili, sramotni i bestijalni događaj veličanja nacizma. Ništa se u društvenom i političkom životu ne događa iznebuha, pa ni orgijanje navijača. Proglašavanje ustaša hrvatskim vojnicima, uz popratno antagoniziranje partizana, kao i promoviranje ustaških pokliča iz Domovinskog rata kao domoljubnih, vodilo je prema davanju prava javnosti nacizmu i Hitleru. Tamo gdje su sluge nacista, a to su bile ustaše, tamo su i nacisti; tamo gdje je Pavelićeva ostavština, tamo je i Hitler, a tamo gdje su Pavelić, Hitler, nacisti i ustaše, tamo zasigurno nije Hrvatska i tamo nisu Hrvati. Hrvatska nema kompleks ustaštva, ona se protiv ustaštva bori – uvijek i svugdje.
Izdajice i kukavice
Mnogi su pisali o različitim aspektima ovog navijačkog orgijanja, neki su se zgražali, neki su navijače proglasili pravim, čestitim domoljubima, čuvarima povijesti u čijim grudima kuca domoljubno srce, a iz njihovih duša zrake solidarnosti i humanosti zahvaćaju zahvalni hrvatski puk. Ni to ne čudi, izdajica je uvijek bilo i uvijek će ih biti, a najviše ih ima u politici i političkom životu. Parlamentarna desnica u Hrvatskoj sastavljena je od besprizornih izdajica i kukavica. Samo kukavice podilaze navijačkom nasilju, umjesto da ga institucionalno suzbiju i sankcioniraju; samo izdajice imaju potrebu revidirati povijest s namjerom orgijanja nad žrtvom naših predaka koji su se suprotstavili zlu i to zlo su pobijedili. Plenković Hrvatskom upravlja modelom izdaje i kukavičluka, te karakteristike krase njega, njegovu vladu, parlamentarnu većinu, kao i javne politike. Hrvatsku je zahvatio virus izdaje, kukavičluka i besperspektivnosti. Tom virusu se suprotstavljaju ostaci novinarstva u ovoj korupcijom izraubanoj državi. Zato su novinari adresirani kao neprijatelji.
Novinarstvo je, nažalost, na izmaku snaga, ali da nema novinara, ne bismo o temi divljanja navijača, kao ni o mnogim drugim temama, ništa znali. Ljubitelji nacističkog i ustaškog sentimenta novinare nazivaju dnovinarima, i to je, dobrim dijelom, istina. Novinari koji pišu o orgijanju Torcide i nemuštom desničarskom opravdavanju nacizma i ustaštva, spuštaju se na samo dno ljudskosti kako bi pisali o onima koji se na tom dnu nalaze, dnom se hrane, dno veličaju i dnom se ponose. Ako se pod dnovinarima misli na novinare koji pišu o navijačkom, društvenom i političkom dnu, onda takvim novinarima dna treba čestitati jer nisu odustali od ove države i društva u pokušaju. Premda izdajice i kukavice ovim pojmom namjeravaju uvrijediti novinare, istina je sasvim drugačija, da nema novinara, Hrvatska bi bila prepuštena društvenom i političkom dnu. Od takvog dna su sastavljeni navijači Torcide, tu nije riječ o supkulturi, nego o dnu, jer se samo dno blatom najniže ljudskosti nabacuje na Annu Frank. Od mulja najnižeg dna su sazdani svi oni koji na bilo koji način brane ljudsko dno. Kada ljudsko dno provali u našu sadašnjost, dužni smo mu se suprotstaviti, neovisno dolazi li ono u liku navijača Torcide ili u dolami patrijarha Porfirija koji Ratka Mladića prikazuje kao heroja srpstva. Na dnu se mnogi nalaze i to dno ima tendenciju prodiranja u naš život. Protiv dna se bore novinari.
Novinari
Novinarka Laura Šiprak je, ako me sjećanje služi, ne da mi se provjeravati, još 2020. god. istraživala i javnost upoznala s problemom ilegalnog odlaganja otpada u Gospiću. Da nije bilo nje, ova afera se, usprkos svim političarima koji sebi danas pripisuju zasluge za to, ne bi probila u širu javnost, ostala bi u granicama interesa lokalnih aktivista, a otpad bi se i dalje nastavio nesmetano odlagati u Gospiću. Pravo novinarstvo vodi računa o javnom i općem dobru, to se zbilo i u ličkom slučaju. Sve što znamo, znamo zahvaljujući novinarima i medijima koji su sišli na dno, ljudsko i institucionalno, kako bi Hrvatsku obranili od toga da potone u mulju korupcije. Smrću novinarstva usmrtit će se javni život i istina o javnom životu. To zna Plenković, zato se trudi uspostaviti kontrolu nad novinarstvom, ali mu novinari, bez značajnije pomoći javnosti i oporbenih političara, pružaju otpor. Ako je itko zaslužio braniteljski status u 21. stoljeću, to su zaslužili novinari koji pišu o dnu i tom dnu se suprotstavljaju. Dok je njih, za nas postoji šansa. Znaju to i ljubitelji nacizma i ustaštva, zato su se obrušili na novinare.
Protivnik sam bijega od istine i posljedičnog izbjegavanja sukoba. Istini treba dati prostor kako bi ona bila vidljiva, a bitke u koje trebamo ući, bolje je da uđemo što prije, jer ih izbjeći nećemo. Da smo ušli u bitku protiv ustaštva, sada se ne bismo suočavali s nacističkom retorikom, a ako ne uđemo u bitku protiv ustaškog i nacističkog sentimenta, u budućnosti će nas dočekati stvarnost proizašla iz tog zločinačkog sentimenta, sada s pravom javnosti.
Kršćanski filozof Jacques Maritain pisao je paralelnom rastu dobra i zla u povijesti. Zlo je poraslo, vidimo ga u navijačkim skupinama, slušamo ga za saborskom govornicom, ono se nalazi na licu Marina Miletića dok frenetično opisuje scene javnih pogubljenja, zlo je nastanjeno u pasivnom Državnom inspektoratu i dodvorničkom Državnom odvjetništvu, ono osvaja sudnice i, nadasve, samozadovoljno caruje u samom srcu izvršne vlasti. Zlo je poraslo, a gdje je dobro? Kada će ono početi rasti? Ako je vjerovati Maritainu, a i iskustvu iz povijesti, hoće jednom – dobro će jednom početi bujati. Bitno je da shvatimo da dobro i zlo ne koriste istu metodu, čak ni u metaforičkom smislu.
Neprestano pozivam na prosvjede i izlazak građana na ulicu, ali nikada ne pozivam, čak ni u metaforičkom smislu, na nerede jer znam da se do dobra dolazi isključivo dobrim putem. Sve drugo, osim dobra, je pogrešno. U dobru nema onog ‘ali’, to ‘ali’ koriste ljudi dna, to ‘ali’ koriste kukavice i izdajice. Kukavicama, izdajicama, ‘ali’-ljudima i njihovom dnu se suprotstavljaju novinari. Nasilnici nisu heroji, heroji su oni koji neće pognuti glave pred nasiljem i nasilnicima.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
