Nacional piše o tome da se istražitelji krajnje blagonaklono odnose prema Andriji Mikuliću, što je, s obzirom na političke posljedice razotkrivene afere trovanja, eto da i ja upotrijebim taj pojam, domovine, sasvim razumljivo. Andrija Mikulić nije svojom voljom došao na mjesto glavnog državnog inspektora i iluzorna je sama pomisao da na tom mjestu nije provodio i politike onih struktura koje su ga na to mjesto dovele. Nacionalov izvor iznosi sumnju da istražitelji štite Mikulića s namjerom da se istraga ne proširi na ljude koji su bliski, kako se to kaže, „administraciji Andreja Plenkovića”. Ta famozna administracija je sam Andrej Plenković.
Istražitelji, dakle, ne štite Andriju nego Andreja, a upravo je Andrej, ako nikako drugačije, a onda zasigurno politički odgovoran za ono što se zbiva u svim institucijama, uključujući Državni inspektorat i Državno odvjetništvo. Andriju Mikulića je, uz jasno i glasno protivljenje dijela javnosti, Andrej Plenković svojom voljom izabrao za glavnog državnog inspektora. Ta ista volja je, uz još žešći otpor javnosti, vodeći se istim kriterijima, birala i glavnog državnog odvjetnika. Ne muče mene ni Andrej, a ni Andrija, mene muči jad naroda koji pristaje da, na svim razinama, od institucionalne do biološke, bude otrovan.
Saborski zastupnici će u Hrvatskom saboru besplodno raspravljati o političkoj odgovornosti Andreja Plenkovića za trovanje Like. Ta rasprava je promašena i kontraproduktivna, ona problem trovanja svodi na temu o kojoj se odlučuje dizanjem ruku u tijelu u kojem Plenković ima većinu. Time tupe egzistencijalnu oštricu ove afere. Trovanje je pitanje života i smrti, a ne jalove rasprave s unaprijed poznatim ishodom. Birajući lokacije na kojima će se odlagati toksični otpad, ujedno se biralo stanovništvo koje će biti izloženo otrovima odnosno oni koji su izabrali da Lika bude lokacija za odlaganje toksičnog otpada, oni koji su znali da se u Lici odlaže takav otpad, izrazili su pristanak da Ličani zbog tog otpada obolijevaju i umiru. To je gola istina o ovoj aferi.
Sva tijela, sve strukture i svi pojedinci koji su imali saznanja o ovoj aferi i ništa nisu poduzimali, godinama ili mjesecima, sudionici su ove afere. Istražitelji koji štite ili Mikulića ili „ljude bliske Plenkovićevoj administraciji” ni po čemu se ne razlikuju od onih koji su, zbog nekih svojih interesa, odlučili Liku i Ličane izložiti otrovima. Premijer Andrej Plenković uvjerava svoju pastvu da se u javnost pustio „lažni narativ da je Lika zatrovana” te da tvrtke u Komoračnom i Našicama, zadužene za saniranje dijela otpada, neće „ugrožavati zdravlje ljudi jer bi im to napravilo reputacijsku štetu”. U „reputacijskoj šteti” se krije ključ razumijevanja politika Andreja Plenkovića. To nisu politike koje će, neovisno o „reputacijskoj šteti”, voditi računa o onome što je dobro za zdravlje građana, društva i prirode, nego će poduzimati one akcije koje neće izazvati reputacijsku štetu. To čini i Plenković. On i u ovoj aferi vodi računa isključivo o sebi i svojoj vladi. Njega zanima reputacija, a ne egzistencija. Pitanje trovanja je prvorazredno egzistencijalno pitanje.
Ako su Ličani ljudi s egzistencijalnom reputacijom (ovdje mislim na reputaciju zaljubljenika u Liku i branitelja Like), ovaj iskreni i razotkrivajući izraz politički najodgovornije osobe u državi primit će na znanje i na njega će primjereno odgovoriti, a ako imaju problem s egzistencijalnom reputacijom, i dalje će nastaviti iskazivati lojalnost stranci koja je odgovorna za sve što im se događa. Što im se to događa, znaju najbolje oni sami, a ako ne znaju ili se prave da ne znaju, saznat će, jer trovanje, kao što sam već naveo, nije u domeni, kako to kaže Andrej Plenković, narativa nego same granice na kojoj se ili odvija život ili život nestaje. Pitanje trovanja je pitanja života i smrti, govor o Lici je govor o životu i smrti. On je dramatičan, on treba i mora biti dramatičan.
Neću gledati saborsku raspravu o opozivu premijera, unaprijed znam tko će što govoriti, kao i da će svaka izgovorena riječ voditi prema Plenkovićevom scenariju o „lažnom narativu”. Saborski govori nisu dramatični, oni su u domeni neiskrenog, beživotnog kičeraja. Sada se ne traži politički govor kojim se jača neka politička opcija, nego dramatični performativni čin. Građanima treba omogućiti da njihov pogled, a ne uho, zahvati što oporba misli o premijeru koji je politički odgovoran za trovanje Like i Ličana. Govor je poziv na debatu, nakon koje slijedi glasanje o tome tko je pobjednik, a pobjednik je premijer, dok performativni čin oporbu pretvara u branitelje zdravlja i života. Oporbu treba vidjeti i gledati, a ne slušati. Performativnim činom na scenu se dovodi egzistencija (život) a odvodi reputacija (smrt).
