Blagdan Svih svetih, 1. studenoga, je katolički blagdan. U Hrvatskoj i državni blagdan. Iako je riječ o danu kojim Katolička crkva slavi kanonizirane svece i sve one koji nisu kanonizirani, ali su za života živjeli u skladu s kršćanskim naukom i dosegli ideal kršćanske vjere. Zašto je to državni praznik u jednoj sekularnoj državi? Je li to pokušaj Crkve da u paktu s državom, formalno sekularnom, kristijanizira ukupnu populaciju?
Hrvatska je, prema popisu stanovništva iz 2011., država prenaglašenog etničkog katoličanstva, država u kojoj se preko 86 posto građana deklariralo kao katolici, dakle, vjernici. Ali, kao i u mnogočemu u ovoj zemlji, tako je i s vjerom, koja se dosljedno i iskreno prakticira tek minorno, a većinski se razumije ritualno, tradicijski i površno, zapravo ne živeći vjeru nego upražnjavajući običaje iz praktičnih, podobnjačkih i licemjernih razloga. Pojednostavljeno rečeno, kod nas se vulgarno hrvatska nacionalna pripadnost izjednačava s katoličanstvom, kao da je kod Hrvata vjera nešto što se podrazumijeva. Slično je i s pripadnicima srpske nacionalnosti, koji su automatizmom percipirani kao pravoslavci.
Slaviti sve svete, ergo, kanonizirane i one koji su ostvarili ideal kršćanskog života, stvar je Crkve, a ne svjetovne države. Dušni dan, ili kako ga mnogi nazivaju Dan mrtvih, koji se slavi 2. studenoga, ima razloga biti državni praznik jer je to dan kada bi svi trebali naći vremena za sjećanje na svoje pokojnike, na iskazivanje poštovanja i spomena na njihov život, na zajedničke uspomene , duboku ljudsku i rodbinsku, krvnu povezanost, na ljubav i pijetet prema onima koji su nam najbliži, a koji su s ovog svijeta otišli.
Na Dušni dan se masovno obilaze grobovi pokojnika, na koje se odnosi cvijeće, sliježu sjećanja, poštovanje, u tišini evociraju uspomene. Moli i izražava nada u zagrobni život. Pale svijeće za duše dragih pokojnika. Osvjetljava put njihovog očišćenja za život vječni…
I na taj dan nam treba vremena za obići grobna mjesta najbližih, koja često nisu u mjestu našeg prebivališta. Stoga bi iz praktičnih, opravdanih razloga Dan mrtvih u sekularnoj državi imao razloga biti neradni dan. Puno više od Svih svetih, tipično vjerskog blagdana Katoličke crkve.
Inače, protivno onomu u što većina priučenih hrvatskih vjernika vjeruje, Svi sveti nisu svetkovina smrti, nego života, to je onaj dan kada prema crkvenoj liturgiji Bog poziva sve ljude, svih naroda, na svetost u vječnom zajedništvu ljubavi . Koju bi ljudi trebali prema drugima i prema sebi manifestirati cijelu godinu, a ne samo na blagdan Svih svetih. Kao što bi za svoje pokojnike, za sve svoje drage koju su nas napustili po logici smrti, trebalo naći vremena i tijekom godine, a ne samo na dan koji nam je protokolarno za to određen.
No, lakše je jedan dan u godini cvijećem, lampionima i molitvom pokloniti se svetima i sjetiti se svih svojih pokojnih, istom gestom, istim obilaskom groblja, negoli nastojati svakog dana, cijele godine i cijelog života biti u skladu s vjerom i ljudskim poslanjem na zemlji.
Dušni dan datira s kraja 1. tisućljeća, uveden je na poticaj benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona, a Vatikan ga je službeno potvrdio 1.311.
Prije svojih svetaca, kršćani su slavili mučenike, askete. O svecima i kanonizaciji govori se tek od X stoljeća ( prva kanonizacija datira iz 993., a prvi kanonizirani svetac je bio sv. Ulrik ) . Kršćanstvo trenutak smrti slavi kao dan nebeskog rođenja, pogotovo kad je riječ o smrti kršćanskih mučenika.
I u židovskoj vjeri je poznato štovanje grobova svetih, prije svih groba proroka Izaije uz ribnjak Siloe i Zaharijin grob u dolini Cedrona .
Svi sveti na gradskom groblju Kvanj (Foto: Tris/H. Pavić)
