Šibenik je ovog utorka pod opsadom mahom mladih štovatelja crnog. Večeras je, na gradskom stadionu nekadašnjeg nogometnog kluba Šibenik koncert Marka Perkovića Thompsona , “šibenski hipodrom”. Prodano je službeno 35 tisuća ulaznica, a vjeruje se da će se na Šubićevcu okupiti bar 45 tisuća Perkovićevih obožavatelja. Kao da su pripadnici nekog tajnog društva, mahom su za ovu prigodu obukli crne majice s HOS-ovim obilježjima i nacionalnim simbolima, u grad su počeli pristizati u jutarnjim satima, na tri glavna punkta- prostor bivšeg TEF-a, bivše Tvornice lakih metala i zonu Podi- s kojih će biti transportirani organiziranim prijevozom na Šubićevac. Velik broj ih se dobrano „zagrijao” u kafićima u gradskom predjelu Dolac gdje su se iz svih zvučnika orile Thompsonove „domoljubne budnice”, uz prateće vokale okupljenih fanova. Šibenik je zbog Thompsona u prometnoj blokadi. Ništa nije važnije od Thompsona…
Zatvorena je magistrala, nema prometovanja glavnim pravcima prema šibenskim kupalištima, alternativa je samo autocesta A1.Koji to narod, osim hrvatskog, zaustavlja normalne tokove gradskog života zbog jednog koncerta? Koji to grad daje u najam za 30 centi po kvadratu kulturno dobro RH, spomenički kompleks posvećen strijeljanim rodoljubima, antifašistima, za potrebe koncerta jednog glazbenog izvođača koji zarađuje milijune prodajući narodu domoljubnu maglu i lažnu vjeru?
Sve ovo što se, na neki način ipak neočekivano, događalo uoči koncerta Marka Perkovića Thompsona u Šibeniku, predstavlja u novom, puno mračnijem svjetlu ovaj grad koji je i kroz rat i u poraću znao čuvati svoje dostojanstvo, integritet i čovještvo, koji se ponosio svojom poviješću i antifašizmom, koji je među rijetkima, iako u vlasti HDZ-a, otvorio Muzej pobjede i njegovao sjećanje na svoje poginule u Drugom svjetskom ratu, na Sutjesci, Neretvi i drugim stratištima, odjednom pada ničice pred jednim pjevačem koji je umislio da je svojevrsni mesija. Kada su prošlog ljeta skupine „zabranitelja” htjele intervenirati u kulturu i definirati podobne i nepodobne sadržaje, udarajući na Fališ ( Festival alternative i ljevice ) ali i međunarodni književni festival „Škure”, Grad je ostao na nogama. Nije si dao lomiti kičmu, ni od branitelja ni od „zabranitelja”. Pokazao je da je svoj, homogenizirao je Šibenčane, i civile i vojnike, bio je na ponos i čast svakom čestitom čovjeku.
A onda je Marko Perković Thompson odlučio Vladi „ukrasti Oluju”, stvarajući euforiju koja je obilježavanje 31. godišnjice vojne operacije „Oluja” bacio u drugi plan. Ovih dana ništa i nitko nije važan osim Thompsona na Šubićevcu. Radi njega je oskrvnavljen Spomen-park strijeljenom Radi Končaru i 25-orici njegovih sudrugova, antifašista koji su se samo borili za slobodu svoga naroda, protiv fašista i nacista. Oni koji danas hodočaste Thompsonu ne znaju tko su ti ljudi koji su pali za slobodu ovog naroda, o njima se više ne uči u školama, o njima se ne priča kod kuće, oni su prognani iz kolektivnog sjećanja Hrvata. Jer se danas, s Thompsonom kao predvodnikom, po žrtvama gazi a zločince slavi. Danas se pjevaju ode poglavnikovim ustašama, propovijeda o njihovoj navodnoj nevinoj žrtvi, prešućuje njihove rasne zakone, koncentracijske logore, mučenja i zlaostavljanja Srba, Židova, Roma i Hrvata antifašista, Drugi svjetski rat spominje se samo u kontekstu križnih puteva i Bleiburga na kojima su stradale sluge zločinačkog ustaškog režima i nažalost, oni nedužni, žene, djeca i članovi obitelji koji su im se u bijegu pridružili. Nakon 36 godina od uspostavne samostalne Hrvatske izvršena je potpuna povijesna inverzija.
I zato danas Thompson pjeva „loša bila ’45.” suosjećajući isključivo s onima koji su na Bleiburgu izgubili svoje bližnje, a šuteći o svima onima koji su braneći pravo ovog naroda na slobodu, protiv fašista i nacista, poginuli u cvijetu mladosti.
Od poštovanja prema žrtvama rata 1941.-1945. nije ostalo baš ništa. I ono malo spomenika koji su preživjeli novohrvatske minere u ime „domoljublja” danas se gaze, besramno devastiraju i urušavaju. Spomenički kompleks na šibenskom Šubićevcu zaštićeno je kulturno dobro Republike Hrvatske kojemu je, međutim, u obranu stala samo Područna konzervatorska služba u Šibeniku zahtijevajući da se, baš kao i koji dan prije Toi Toi WC-i, hitno uklone i šatori sa štandovima za piće s kojih bi se trebale napojiti mase Thompsonovih sljedbenika. Zar je tome mjesto u Spomen -parku strijeljanih?
Zašto Ministarstvo kulture nije reagiralo na ovo krajnje primitivno uništavanje hrvatskog kulturnog dobra? Zar im to nije posao, obaveza, odgovornost?
Grad Šibenik je na ovom ispitu pao uz veliki tresak. Gradonačelnik Željko Burić koji je godinama figurirao kao HDZ-ov kadar specifične političke širine i senzibiliteta, koji poštuje i drugačije, ovog je puta podlegao oportunizmu i nezamjeranju. Treba mandat odraditi do kraja, makar je i četvrti…
SDP-ov saborski zastupnik Tonči Restović koji se u dva izborna ciklusa nadmetao s Burićem za prvu fotelju u gradu, smatra šutnju gradonačelnika kukavičlukom, linijom manjeg otpora, nezamjeranjem.
– Burić je pokazao da nema stava, da nema vlastitog mišljenja, da je provorazredni poslušnik i oportunist- ne štedi gradonačelnika zastupnik Restović. Posebno je ogorčen davanjem u najam prostora Spomen-parka na Šubićevcu za sitniš, što ponižava i žrtve i njihove potomke. O svemu će, najavljuje, nakon koncerta kada se budu vidjeli razmjeri devastacije.
Direktor Fališa Branko Sekulić ističe da je njihova osnovna teza ista, bilo da je riječ o postavljanju kemijskih WC-a u prostor Spomen-parka ili šatora sa štandovima za piće. To je besramno ubijanje sjećanja jednog ponosnog grada, kaže, koje ima svoj kontinuitet, bilo tihim zanemarivanjem i zapuštanjem kompleksa na Šubićevcu, bilo ovakvim eksplicitnim devastiranjem za potrebe jednog komercijalnog događaja nespojivog s pijetetom koji zaslužuju pali antifašisti.
Zastupnica DOSIP-a Dalija Orešković reagirala je na društvenim mrežama kratkom objavom :
„30 centi po kvadratnom metru za koliko je HDZ-ov Šibenik isporučio Šubićevac za koncertnu devastaciju, podsjeća na onih 30 srebrenjaka za koliko je Juda isporučio Isusa i vjeru.
Tih 30 centi i ono što će iza koncerta ostati, definicija je ere u kojoj bahato kršnje Ustava i zakona ima podršku vladajuće većine.
Primat u ovoj državi preuzeli su oni koji na zaštićemom kulturnom dobru, na mjestu stradanja antifašista, urliču za dom spremni.
Volja je HDZ-ove vlasti da se devastacija Šubićevca pošto-poto provede”, zaključila je.
Znatno dužom objavom o ovom skandaloznom slučaju oglasila se gradonačelnica Supetra Ivana Marković koja se, uz ostalo, pita „kakva je to država koja dopušta da se mjesta stradanja pretvaraju najprije u prostor zarade, a potom i u pozornice za ideološke obračune? Puniti vlastite džepove produbljujući podjele vlastitog naroda? naroda u kojega se, navodno, kuneš u svojim pjesmama. Pih.
Spomen-park na Šubićevcu nije običan prostor. To je mjesto sjećanja na ljude koji su ubijeni boreći se protiv fašizma i nacizma: jedne od najmračnijih i najzločinačkijih ideologija u povijesti čovječanstva, koje su u smrt odvele milijune ljudi. U svakoj ozbiljnoj demokratskoj državi takva mjesta imaju posebno dostojanstvo i posebnu zaštitu. Ona nisu kulisa za političke poruke niti prostor na kojem se relativizira povijest.
No Šibenik nije iznimka. On je simptom onoga što se danas događa Hrvatskoj”, konstatira Marković i dodaje:
„Godinama svjedočimo istom obrascu. Kao pojedinci nismo imuni na procese koji se događaju oko nas, niti imamo pravo ignorirati pomicanje granica u društvu. A te su se granice u proteklih deset godina itekako pomaknule. Problem ne nastaje kada se ekstremne ideje pojave na rubovima društva. Problem nastaje kada se ti rubovi počnu pomicati prema sredini, kada se povijest prepravlja prema dnevno-političkim potrebama i kada se, zbog interesa vlasti, brišu jasne granice između demokratske države i svega onoga što joj je suprotno. Više se ništa ne podrazumijeva. Niti je završeno.
Ono što je nekada bilo nezamislivo danas se predstavlja kao normalno, a ono što je bilo jasno upisano u vrijednosni sustav Republike Hrvatske pokušava se prikazati tek kao pitanje različitih interpretacija. Tako se, korak po korak, normalizira relativizacija ustaštva, povijesni revizionizam i zlouporaba domoljublja u dnevno-političke svrhe.
Postoji golema razlika između ljudi koji su u različitim razdobljima hrvatske povijesti položili svoje živote za slobodu i svoj komad zemlje, svoju domovinu te onih koji danas pod krinkom domoljublja pokušavaju rehabilitirati poražene i zločinačke ideologije. Domoljublje ne može biti opravdanje za vrijeđanje žrtava, za gaženje zakona ili za ponižavanje mjesta kolektivnog sjećanja.
Ali možda je najveći problem upravo u tome što ovo više nije pitanje samo jednog koncerta, jednog pozdrava ili jednog izvođača. Ovo je pitanje stanja hrvatske države”, smatra supetarska gradonačelnica i saborska zastupnica Ivana Marković, posebno napominjući kako se ovdje više ne radi samo o ideologiji, radi se o ljudskosti.
I tu možemo staviti točku. Kao ljudi smo regresirali. Nažalost, prateći zbivanja oko Thompsona, posrnuli su i mediji, uglavnom dijeleći ili čak potičući masovnu euforiju. A to nije posao medija…
