Branko Sekulić, Šibenčanin iz Varoša, u kojem je prebivao i Arsen Dedić, Mate Mišo Kovač, Vice Vukov…, teolog, doktor znanosti s munchenskom diplomom ( Fakultet protestantske teologije na Sveučilištu Ludwig- Maximilian u Munchenu ), donedavno docent na Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju „Matija Vlačić Ilirik„ u Zagrebu, direktor i predavač na Akademiji za teologiju i politiku… uz sve to je i urednik FALIŠ-a, Festivala alternative i ljevice u Šibeniku čije se 14. izdanje, intrigantno naslovljeno kao „Apokalipsa do nas”, otvara večeras, 2. rujna i traje do 5. rujna. Sekulić nastavlja predano raditi na održivosti festivala kojemu mnogi rade o glavi. Uglavnom oni koji ne podnose različitosti, koji demokraciju razumiju kao apsolutnu dominaciju većine nad manjinom, u svakom smislu. Pa i definiranju festivalskih sadržaja, njihove podobnosti i prihvatljivosti.
Festival se otvara izložbom Lidije Krnjajić i Mate Rupića – „Che odore di guerrilia urbana”- u Galeriji Moa-ti, a potom se u 21 sat program seli na Green stage kluba Azimut gdje će Dinko Gruhonjić, Maja Sever i Aleksandra Tomanić govoriti o „Apokalipsi medijskih sloboda”.
S Brankom smo se za intervju dogovarali u „zao čas”, uoči otvaranja Fališa kada je nervoza na vrhuncu, kada se program konačno fiksira, zadnje nedoumice rješavaju i gosti više nemaju uzmaka. Tu su, ili nisu, i gotovo. No, Branko je pouzdan čovjek, ako nešto obeća, to i napravi. I zato, samo desetak sati prije početka FALIŠ-a imamo intervju s njegovim urednikom.
Cilj je prvo nas maknuti s budžeta, potom s glavnog gradskog trga, a onda iz javnog prostora uopće…
–Evo, stigli ste i do 14. izdanja FALIŠ-a, unatoč svima koji vas napadaju, stigmatiziraju kao jugonostalgičare, komuniste, radikalne ljevičare, a lani su i prosvjedima tražili zabranu financiranja Festivala javnim novcem. Smisao je te konstrukcije bio da ako ne mogu tražiti zabranu, jer bi to bilo nedemokratski, onda će tražiti da se ne financirate proračunskim sredstvima, što bi posljedično dovelo do njihovog glavnog cilja- da FALIŠ-a više ne bude. Što to vašim oponentima smeta na FALIŠ-u osim „drugačijeg mišljenja”?
Mislim da njima najmanje smeta to što FALIŠ ima drugačije mišljenje, jer da je riječ samo o tome, tada bismo se oko njega sporili, polemizirali, čak se i posvađali, i to bi bilo posve prihvatljivo. Međutim, problem je, čini mi se, što FALIŠ već četrnaest godina pokazuje da u jednom relativno malom dalmatinskom gradu postoji publika za drukčije razumijevanje društva od onoga koje se pokušava predstaviti kao jedino legitimno, onoga vezenog etnonacionalističkim nitima, naravno.
Pritom FALIŠ takvima nimalo ne olakšava posao jer već samim svojim nazivom jasno pokazuje da je riječ o lijevo orijentiranom festivalu, a upravo u tu ideološku potku naši oponenti učitavaju sve ono što ne mogu podnijeti, a počesto ni razumjeti.
Međutim, biti lijevo ne iscrpljuje se u epitetima kojima nas časte ti i takvi nezadovoljnici našim postojanjem, niti biti lijevo to uopće pretpostavlja, baš kao što se ni biti Hrvatom ne pretpostavlja biti etnonacionalistom, niti biti vjernikom fundamentalistom. Mislim da FALIŠ to vrlo dobro pokazuje jer su na njemu govorili i govore ljudi vrlo različitih stavova, upravo zato što nas zanimaju razgovor i razmjena mišljenja, a ne potvrđivanje vlastite pravovjernosti.
Zato je upravo zahtjev da se FALIŠ ne financira javnim novcem poprilično zanimljiv zahtjev, jer javni novac nije vlasništvo političke većine niti bilo koje ideološke skupine, nego novac svih građana, uključujući i one koji misle drukčije. Demokracija koja financira samo ono s čime se trenutačna većina slaže vrlo brzo prestaje biti demokracija.
No, da budem posve precizan, kod dijela onih koji nas ne podnose logika je zapravo jednostavna – prvo nas maknuti s budžeta, potom s glavnog gradskog trga, a onda, bude li moguće, i iz javnog prostora uopće.
– Lani su braniteljske udruge imale ambiciju masovnim prosvjedom udariti na FALIŠ, ali ih se u Šibeniku, na antifališevskom prosvjedu okupila tek šačica, i iz tog debakla nije izašlo ništa osim poniženja pravih branitelja. Ove godine, u istom terminu kao i Fališ, organiziraju Festival branitelja. Kako to komentirate, s obzirom da nemate istu publiku niti konkurirate jedni drugima, i hoćete li, uz sve obaveze na Fališu, stići pogledati i poslušati bar nešto od njihove „festivalske ponude”?
Čujte, mene taj antifališevski fijasko uopće nije veselio na takav način. Cijela je situacija završila potpunom ridikulizacijom, ti su ljudi postali objekt opće sprdačine, a posredno se posramljenim osjetio i mnogo širi krug ljudi koji su kao bivši branitelji najednom završili u istom košu s njima. Dakako, način na koji je sve izvedeno i ono što se tih dana komuniciralo teško da je moglo dovesti do drukčijeg rezultata, ali ja prema tim ljudima i dalje nemam nikakvu negativnu emociju.
Međutim, mene mnogo više zanimaju huškači, oni koji su te ljude, barem na lokalnoj razini, naveli da FALIŠ uzmu na zub. Prije svega Ivica Ledenko, koji je tu praksu započeo, a potom Mario Kovač, koji ju je preuzeo. Oni obnašaju javne funkcije i za njih su plaćeni javnim novcem. Upravo zato pitanje njihove odgovornosti treba postaviti kada njihovo političko djelovanje pridonosi stvaranju potencijalno ekscesnih društvenih situacija.
Što se pak tiče samog Festivala hrvatske vojne povijesti, s njim nemam nikakvih problema. Dakako, simpatično mi je što je upravo FALIŠ poslužio kao svojevrsni stimulans za nastanak takvog događaja, ali tu, rekao bih, prestaje svaka sličnost između nas. Ako uspijem razmjestiti obvezu koju već imam, otići ću na jedan program vezan uz 113. brigadu jer se izravno tiče jednog člana moje obitelji, pa je pobudio moj interes.
Cunami je u nami, što bi rekao TBF
– Naslovna tema ovogodišnjeg FALIŠ-a je „Apokalipsa do nas”. Elaborirajte malo apokalipsu koju predmnijevate i što je poruka: da smo svemu što nam se događa, a prije svega, rekla bih apokalipsi moralnih vrijednosti u zajednici, sami krivi, da je sve to – do nas?
Naslov se igra s Copolinom „Apokalipsom danas“, a potom i izrazom „nije do mene“. Apokalipsu ovdje prvenstveno razmatram teološki, dakle ne kao smak, nestanak svijeta, već razotkrivanje, kao trenutak u kojem, figurativno rečeno, pada zastor i konačno jasno vidimo ono što je cijelo vrijeme bilo pred nama.
Mi, naime, volimo zamišljati da katastrofa uvijek dolazi izvana. Da je rat negdje drugdje, da fašizam pripada prošlosti, da se klimatska katastrofa događa negdje daleko, da je umjetna inteligencija nešto što isključivo rade nedodirljive tehnološke korporacije u Silicijskoj dolini, a raspad naših institucija odgovornost je nekoga drugoga. Ovogodišnji FALIŠ pokušava napraviti upravo suprotno, vratiti pitanje odgovornosti nama.
Pri tom, valja naglasiti, naravno, kako nisu sve katastrofe usporedive, te bi bilo krajnje neljudski staviti Gazu u istu moralnu ravan s našim lokalnim problemima, ali postoji pitanje koje ih može povezati bez njihova izjednačavanja, a to je, što činimo sa svijetom koji nam je povjeren i koliko smo spremni preuzeti odgovornost za ono što proizvodimo? U tom smislu apokalipsa nije došla po nas, već je apokalipsa do nas. Cunami je u nami, šta bi reka TBF.
– Fališ završava 5. rujna, na dan kada se u Zagrebu okupljaju građani senzibilizirani za problem ekocida kojem nisu izloženi samo Gospić i Lika, nego i brojni drugi krajevi Hrvatske. Uostalom, i Šibensko-kninska županija , domaćin FALIŠ-a, prepuna je „Crnih točaka” koje je država trebala davno sanirati ali ih je umjesto toga ignorirala, poricala i relativizirala. Od prominskih rudnika u koje je odložen kancerogeni, talijanski industrijski mulj, preko azbesta u vojarni Trbounje, do kninskih laguna koje se kod većih kiša prelijevaju i preko Butišnice ulijevaju u Krku, i Tvornice elektroda i ferolegura koja ni poslije 30-ak godina od gašenja nije sanirala opasni fenolski otpad. Umjesto da nas štiti, država pušta da nas otpadna mafija truje. Kome služi takva država?
Država ima smisla upravo ondje gdje pojedinac sam sebe ne može zaštititi. Riječ je o tome da ne može pojedinac kontrolirati gdje završava industrijski otpad, analizirati podzemne vode, sanirati Crno brdo ili spriječiti da privatni interes uništi prostor koji pripada svima nama. Zato i postoji država. Međutim, kada ona na takvim mjestima zakaže, tu nije riječ samo o ekološkom, već i o ozbiljnom demokratskom problemu, jer tada postaje vidljivo u čijem je to interesu, a u čijem pak nije. Dobit se, dakle, privatizira, dok trošak ostaje zajednici, tj. ono što netko zaradi danas, građani desetljećima otplaćuju kroz razne posljedice.
Mene zato ekologija na FALIŠ-u ne zanima kao izdvojena „zelena tema“, već kao pitanje moći, vlasništva, nejednakosti i demokracije. Ukratko, u smislu ovog što ste spomenuli, pitanje tko smije odlučivati što će ostaviti u našem dvorištu, prvorazredno je političko pitanje.
– Zar upravo to beskrupulozno kontaminiranje Hrvatske opasnim otpadom nije „apokalipsa do nas”?
Apsolutno! Možda čak u najdoslovnijem smislu, jer tu više nemamo luksuz tvrditi da nismo znali. Znamo gdje su crne točke. Znamo čak i više. Štoviše, za neke stvari znamo desetljećima – postoje institucije, elaborati, upozorenja, novinski tekstovi, lokalni ljudi koji o tome govore… Apokaliptički trenutak nastaje upravo kada nešto što je godinama bilo potiskivano postane potpuno vidljivo, a mi unatoč tome nastavimo živjeti kao da ga nema, te u tom smislu, problem više nije neznanje, problem je što znamo i na to pristajemo.
Fališ podupire “hod za Liku i Hrvatsku”, ali skloniji sam radikalnijim metodama, recimo, blokada promentica…
– Šibenik se često hvalio FALIŠ-em kao onim što čini razliku između tog grada i ostatka Dalmacije, taj je festival s vremenom postao i dio gradskog identiteta. No, kako u takvom gradu nije moguće napuniti autobus građanski osviještenih i solidarnih građana koji bi sudjelovali na prosvjedu 5. rujna u Zagrebu, i „hodali za Liku i Hrvatsku”?
Tom sam informacijom, priznajem, ostao malo zatečen, i nemam nikakav dobar odgovor. Situacija u Lici je doista jako ozbiljna, a sve što u posljednje vrijeme izlazi u javnost to samo dodatno potvrđuje, te je u tom smislu, onom solidarnom, porazno da Šibenik ne može napuniti jedan autobus ljudi koji će otići u Zagreb. Međutim, to i dalje ne znači da tamo neće biti Šibenčana, jer znam stanovit broj onih koji žive u Zagrebu i bit će na prosvjedu, kao što znam i jedan dio ljudi koji će za Zagreb u vlastitom aranžmanu na taj dan.
Nama se pak „hod za Liku i Hrvatsku“ poklopio sa zadnjim danom ovogodišnjeg programa, tako da većina nas neće sudjelovati na prosvjedu, no, koliko smo mogli, šturo doduše, kao FALIŠ doprinijeli smo javnim pozivom ljudima da se priključe hodu. Međutim, Lika danas nije samo lički problem, jer ako prihvatimo da se jedan dio zemlje može pretvoriti u odlagalište zato što je dovoljno daleko od centara političke i ekonomske moći, onda smo prihvatili princip po kojem sutra isto to može biti Promina, Knin, Biljane, Šibenik ili bilo koje drugo omanje mjesto, a možda već i jesu samo ne znamo. Barem ne još.
No, premda moja puna podrška ide ljudima iz Like i svima drugima koji su ustali u obranu vlastitog doma od korupcije, kokošarstva i kriminala kroz „Hod za Liku i Hrvatsku“, osobno sam skloniji ponešto konkretnijim metodama. Recimo, blokiranju ključnih prometnica, tipa autoceste. Pa kad smo već tamo, zašto na njoj ne podignuti i šator? Ne moraju nužno biti i plinske boce, ali baje pitke vode u ovom bi slučaju bile posve radikalan politički potez čini se.
Ustaški režim je bio zločin, i točka. Isto kao nacizam i fašizam, tu nema “dvostrukih konotacija”
– Je li, zahvaljujući Plenkovićevim „dvostrukim konotacijama” proces revizije hrvatske povijesti na neki način završen? Vidjeli smo nedavno, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima da se kod nas govori samo o žrtvama komunizma, pro forme o žrtvama nacifašizma, ali o zločinima i žrtvama ustaškog režima nema ni spomena. Je li NDH, nakon 36 godina od uspostave neovisnosti Hrvatske, posve rehabilitirana, a partizanski pokret i NOB, antifašizam uopće, sveden na fusnote u povijesnim udžbenicima?
Ne bih rekao da je NDH „posve rehabilitirana“, jer bismo time previdjeli velik dio hrvatskog društva koji takvu rehabilitaciju odbija, ali rekao bih da smo napravili nešto možda podjednako opasno, normalizirali smo mogućnost da se o karakteru NDH pregovara. To je pak golem civilizacijski korak unatrag. O ustaškom režimu možemo i moramo povijesno istraživati sve, njegove institucije, njegove zločine, njegovu društvenu bazu, odnose s Crkvom, s nacističkom Njemačkom, s fašističkom Italijom, svakodnevni život ljudi u NDH i sl. ali pitanje je li to bio zločinački režim nije uopće otvoreno. On je bio zločin kao takav i točka. Isto kao i fašizam i nacizam. To nije stavka do koje se dolazi prethodnim propitivanjem, nego polazišna točka iz koje se razmatra sve ostalo. Tu nema nikakve „dvostruke konotacije“, jer simbol koji bi u jednoj situaciji bio neprihvatljiv, odjednom u drugoj dobiva fusnotu, nekakvo nategnuto objašnjenje, pa reducirani povijesni kontekst, a potom i iznimku. I nakon dovoljno iznimaka granica se pomakne. Stoga, „dvostruka konotacija“ u ovom slučaju služi samo jednom, rehabilitaciji zločinačkog sustava, a brzina njegove uspostave, ovisi o „političkoj ekonomiji“ jedne takve ponude u datom povijesnom trenutku.
Istodobno, antifašizam se pokušava odvojiti od činjenice da je suvremena Hrvatska, kao i moderna Europa, nezamisliva bez antifašističke pobjede. Partizanski pokret, kao uostalom i Saveznička vojska, nije bio bez zločina i o njima treba govoriti bez ikakva okolišanja, ali zločini počinjeni nakon ili u ime pobjedničkog pokreta, kako onog komunističkog tako i onog demokratskog, ne pretvaraju fašizam i antifašizam u nikakve moralne ekvivalente. Ali ama baš nikakve.
– Kakva je uloga Crkve u povijesnom revizionizmu i povratku društva na neke srednjovjekovne „vrijednosti”? Kako kao teolog gledate na instrumentaliziranje vjere u političke svrhe i na manipulaciju etničkim i religijskim aspektima života za postizanje ideoloških ciljeva i podupiranje spirale nasilja koja vodi u krvave sukobe?
Tu dolazimo upravo do onoga čime se bavim godinama. Problem nije u tome što religija sudjeluje u javnom prostoru, jer religija jest njegov sastavni dio i ona ima puno pravo biti društveno relevantna, no problem nastaje kada se vjera toliko stopi s etničkim i nacionalnim identitetom da više ne možemo ustanoviti gdje završava jedno, a počinje drugo, te kad se unutar toga počinje sakralizirati stanovita etnonacionalistička ideologija, kao što su na ovim prostorima primarno ustaštvo i četništvo. To je ono što nazivam etnoreligijantstvom.
Tada više nije riječ samo o tome da politika instrumentalizira religiju, već je stvar daleko ozbiljnija, religijsko i etnonacionalno, naime, počinju proizvoditi jedno drugo. Etnija i nacija postaju svete, pripadanje postaje moralna kategorija, a Drugi više nije samo politički protivnik nego prijetnja samome poretku smisla. I upravo tu za mene nastaje prvorazredni teološki skandal, jer kršćanstvo koje bi trebalo radikalizirati odnos prema Drugome postaje sredstvo njegova razvrstavanja i isključivanja. Zato moj problem s etnoreligijantima unutar crkve nije prvenstveno političke, već teološke naravi, jer beskrupulozno izdaju i evanđeoske, a potom i demokratske civilizacijske zasade.
Duh Nazarećanina je i širi od oltara i dublji od posude sa svetom vodom…
– Teolog ste, ali ne pripadate nijednoj Crkvi, niste religiozni, ali ste vjernik. Što to, u prijevodu, znači?
To znači da pravim razliku između teologije i teološkog, slično kao što se u političkoj teoriji može razlikovati politika od političkog. Teologija je, naime, povijesno postala i akademska disciplina, institucija, profesija, a ponekad imam osjećaj da je u okviru određenih crkvenih zajednica i postala posve privatiziranim obrtom. Teološko je za mene pak dublje pitanje, što se događa kada čovjek vlastiti život, Drugoga, pravdu, patnju, nasilje i nadu pokušava misliti iz perspektive onoga što naziva Bogom. Ja naprosto ne osjećam potrebu da Boga zatvorim u konfesionalnu legitimaciju i da svom pozivu lupim pečat jednog od netom spomenutih obrta, jer moj teološki horizont proizlazi prvenstveno iz prakse Isusa iz Nazareta, a ne iz potrebe da pripadam određenoj crkvenoj administraciji. Duh Nazarećanina je, slikovito rečeno, i širi od oltara i dublji od posude sa svetom vodom, pa svoju vjeru nemam potrebu odmjeravati parametrima bilo koje religijske zajednice.
Naime, kad kažem da nisam religiozan, ali jesam vjernik, onda pod religioznošću mislim na sustav pripadanja i institucionalne identifikacije. Vjera je za mene nešto puno nesigurnije i zahtjevnije, jer ona nije posjedovanje Boga već neprestano propitivanje kako ono što je Nazarećanin govorio o Drugome, siromašnima, nasilju, moći i ljubavi doista usvojiti.
– Odrekli ste se akademske karijere i okrenuli privatnom obiteljskom obrtu. Što se dogodilo? Je li to neko „težačko obraćenje” i povratak u središte matičnog svemira?
Onoj Arsenovoj o akademskom težaku dao sam jedno dodatno značenje. Varoška posla. Hehe. Nisam se odrekao mišljenja, pisanja, odnosno znanosti, nego isključivo akademije kao institucionalnog okvira. Završio sam prestižne škole i stekao najviše akademske titule, predavao i istraživao na nekima od važnijih akademskih institucija u svijetu, svoje radove objavljujem u globalno poznatim i priznatim časopisima i izdavačkim kućama, tako da sam, na neki način, prešao igricu, što bi se reklo.
Međutim, svih tih godina pokušavao sam za sebe pronaći neku smislenu akademsku sredinu u kojoj bih na najbolji i najprosperitetniji način mogao razvijati svoj rad, ali nalazio sam je isključivo sporadično. A kada je forma birokracije potpuno preuzela primat nad smislom sadržaja, pa je za neki projekt postalo važnije jesu li papiri uredno ispunjeni nego vrijedi li išta ono što zapravo radiš, počeo sam ozbiljno razmišljati o odlasku iz te branše.
Vrtilo mi se to po glavi posljednje tri godine, dok prošlog ljeta nisam konačno prelomio. Rođen sam u obrtničkoj obitelji, neke sam od tih vještina upijao odmalena, a s godinama ih samo nadograđivao, pa mi se povratak obiteljskom poslu učinio nekako najprirodnijim. Danas, nakon otprilike pola godine u bravarskom poslu – koji je započeo dida još 1957., a potom nastavili ćaća i stric, koji ga danas vodi – mogu slobodno reći da je to bio pun pogodak. Tehničke znanosti nikada mi nisu bile strane, a stric je, poput mene, sklon inovacijama, tako da se uz ozbiljan klasični bravarski posao igramo i novim tehnologijama.
Postoji nešto vrlo zdravo u tome da nakon vremena provedenog razmišljajući o nekom političkom ili religijskom problemu moraš riješiti problem komada željeza koji pod određenim kutom mora postati sastavni dio neke konstrukcije. Teorija tu slabo kotira: ili nešto odgovara parametrima nacrta ili ne odgovara, ili konstrukcija stoji ili pada.
A zanimljivo je da mi se ta dva svijeta više i ne čine toliko udaljenima. U oba nešto pokušavaš konstruirati, u oba moraš znati gdje su sile, gdje su spojevi i gdje će stvar puknuti. Povratak obiteljskom poslu za mene zato nije značio napuštanje teologije, nego napuštanje uvjerenja da se teologijom ozbiljno može baviti jedino unutar akademije.
A kako stvari stoje, bojim se da će akademija uskoro biti jedno od onih mjesta na kojima se teologijom, odnosno humanističkim znanostima u cjelini, više i neće moći ozbiljno baviti.
Foto: Hrvoslav Pavić
