Ni 35 godina nakon promjene sustava, Hrvatska se nije navikla na demokraciju. Sloboda mišljenja i izražavanja tretira se i dalje kao najgora moguća urota protiv države koja se shvaća kao nacionalna svetinja i kad svoje građane nemilosrdno pljačka, kad im dere kožu, ubija ih niskim standardom i bijednim mirovinama, drži ih na europskom dnu. Isključivost caruje, a različitost se stigmatizira i proganja poput kužne prijetnje. Kod nas je najteža moguća optužba, ravna zločinu, da ne volite ovu državu. Pa tko normalan voli državu?! Država je aparat, i to zatvoreni aparat sastavljen od tetaka, stričeva i kumova, a tko njih nema nema ni države. Država je bešćutni haračlija, kojemu nimalo ne smeta što pola hrvatskih umirovljenika živi na rubu siromaštva dok aparat buja, pače, to se smatra njihovom dobrovoljnom žrtvom za račun državnog suvereniteta kao krune njihovih stremljenja, važnijih i od samog života. Voli se zemlja na kojoj si rođen, zavičaj, rodni grad ili selo, bliski ljudi i podneblje u kojem si nikao i rastao. Država je u svakom sustavu gulikoža!
A unatoč tome, u ovom primitivnom društvu najteža kletva koju vam netko može izreći jest da ne volite ovu državu.
Recimo, ovih se dana splitska gradska vijećnica Kerumovog HGS-a, Lidija Bekavac, žestoko obrušila na gradonačelnika Ivicu Puljka zbog, kako je napisala na Facebooku, „potpunog ignoriranja hrvatske rukometne reprezentacije nakon osvajanja srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu”.
– Puljak ne voli državu u kojoj živi. Jedino je to razumno objašnjenje da je gradonačelnik Splita apsolutno izignorirao našu rukometnu reprezentaciju koja je postala viceprvak svijeta – odmah je zaključila gradska vijećnica.
– Gledali smo sa divljenjem doček u Zagrebu gdje su tisuće u jedan glas pjevale i slavile naše pobjednike. A Puljak koji je svakodnevno aktivan na društvenim mrežama nije im niti čestitao, pa ako ne u svoje ime zar im nije trebao čestitati u ime svih nas Splićana čiji su oni sugrađani? Nema grada iz kojeg dolaze rukometaši da nije organizirao službeni doček osim grada Splita! Gradovi koji su organizirali doček su: Senj, u Rijeci spektakl, Mala Kruševica, Metković, Zadar, Mostar, Ljubuški, Brckovljani…Svi, svi osim Splita!- revoltirano će Bekavac.
Za nju je nevjerojatno da „nitko u Splitu ovo nije ni spomenuo, gdje ste hrvatski domoljubi, gdje su državotvorne stranke, ej, Splićani moji, gdje smo? Da su naši rukometaši igrali za jugu bi li Puljak i njegov zamjenik organizirali doček? Ali takvih fešti nikada više neće biti jer Jugoslavija je mrtva, pokojna! Da podsjetim Puljak je prije par dana imao vremena podržati srpske studente?? Javno se hvali time na skupu sa plakatima na kojima su zazivali sa nostalgijom Jugoslaviju, sa šačicom istomišljenika. Za njih je jugonostalgični gradonačelnik našao vremena. Puljak ne voli svoju domovinu, niti voli Split na čiju štetu radi u korist banaka i to se više ne može sakriti. Zar stvarno mislite da je njemu stalo do Hrvatske, nas i Splita? Nema njemu svetinje osim vlastitog interesa…
Gradonačelniče ako ne znaš što je bilo upitaj heroje…”, na kraju će vijećnica parafrazirajući stihove Thomsonovog hita. Jer, Thompson je pravi domoljub, pravi Hrvat i katolik, za razliku od “kvarnog, jugofila” Puljka. Pitanje je li li, nakon zagrebačkog dočeka srebrnih rukometaša uopće bilo potrebe organizirati i pojedinačne, lokalne dočeke. Posebno je pitanje je li trebalo dizati skupe Rafale u čast jednog sportskog uspjeha, koji je masovnim okupkanjem na Trgu bana Jelačića egzaltirana masa slavila, i hoće li to ubuduće biti pravilo i u drugim sportovima koji nam donesu medalje?
Studenti koji već treći mjesec prosvjeduju širom Srbije, a koje je Puljak kao i mnogi slobodnomisleći hrvatski građani podržao, nisu se ni rodili u vrijeme Jugoslavije o kojoj govori Bekavac. Njima ta država ništa ne znači, njih ne mori nostalgija za nekim bivšim vremenima, oni žele svoje vrijeme u kojemu će vladavina prava biti temelj novog, uređenog i pravednog društva, društva odgovornosti, znanja i poštenja. Kakvi jugonostalgičari? Kakvi bakrači? Pa ovo je 2025. gospođo Bekavac! Rat je davno prošao i odavno se trebalo okrenuti miru i vrijednostima koje se u slobodnom i sigurnom društvu trebaju razvijati na dobro svih ljudi. Heroji su dio povijesti, budućnost traži neke druge heroje, čije je oružje znanje, profesionalizam, kreativnost, empatija, tolerancija, uvažavanje drugačijeg mišljenja, a ne (nacionalna ) isključivost.
Kakvo je to društvo, stvoreno uz puno sponzorstvo ove države i njezinih struktura, u kojem zbog izdvojenog, javno izrečenog mišljenja postajete državni neprijatelj br. 1?
Pjevačica Elementala Mirela Priselac- Remi usred rukometno-thompsonovske euforije usudila se komentirati nominaciju Marka Perkovića Thompsona i pjesme „Ako ne znaš što je bilo” ( koja je postala neslužbena hima rukometne reprezentacije ) za glazbenu nagradu Porin u kategoriji pjesme godine, čemu se Remi otvoreno usprotivila. U svojoj Facebook objavi je napisala kako smatra da je nemoguće odvojiti lik do djela, da muzika nije samo „tra-la-la notice”, da iza glazbe stoje ljudi koji svojim imenom i djelima odgovaraju za ono što stvaraju. Pozvala je na bojkot glasanja ukoliko se popis nominiranih ne revidira.
Uslijedio je val gnjeva koji se danima razlijevao društvenim mrežama, jer Thompson je, poput hrvatske države, za mnoge u statusu nacionalne svetinje, zapravo, odnosom prema njemu u svijetu onih koji preziru znanje, mjeri se razina (anti)hrvatstva. Dotle smo došli…
I naravno, pjevačica se ubrzo našla na meti agresivnih, zadrtih nacionalista i Thompsonovih gnjevnih štovatelja, zaredale su prijetnje i uvrede na njezin račun. Pa čak i prijetnja smrću koju je prijavila policiji i podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja.
Na ulici je, iako u šetnji s malodobnim, troipolgodišnjim djetetom, grubo verbalno napadnuta. Na sve to je izjavila da podržava pravo na slobodu govora i iznošenje različitih stavova, ali duboko osuđuje svako ponašanje koje rješenje nalazi u nasilju, prijetnjama i mržnji.
Njezin poziv na bojkot Thompsonove nominacije mogao se slobodno komentirati, ignorirati, odbaciti, prihvatiti, što god, kao stav, drugačije mišljenje, ali sigurno ne može i ne smije biti povod za nasilje, za uvrede, štoviše za prijetnje smrću. Time se pokazuje tko smo, koliko demokraciju i slobodu mišljenja i izražavanja shvaćamo kao ozbiljnu stečevinu modernog, razvijenog društva, a koliko zapravo kao privilegiju rezerviranu samo za neke.
Prošlog tjedna u Vodicama je bila promocija knjige „Partizanska četa”, reizdanja antifašističke publikacije Vitomira Gradiške, na kojoj je trebao jedan od promotora biti i profesor Hrvoje Klasić. Otkazano mu je u posljednji trenutak zbog prijetnji, uvreda, ucjena koje su se širile društvenim mrežama, ali i drugim kanalima. Inicijator zabrane Klasićevog sudjelovanja u promociji knjige koja je svjedočanstvo antifašističkog otpora i žrtava malih Vodica nacifašističkom okupatoru u Drugom svjetskom ratu, pripadnik HDZ-ove Mladeži Gordan Fržop Dado na Facebooku poziva na bojkot Klasića i, uz ostalo, piše: „Dionici, promotori i ostali sudionici tog događaja nemaju isti pogled na svijet kao mi. Mi smo tiha većina. Hvala, ali ne hvala za ljude koji slave zločine i kojima je Oluja sporan događaj u hrvatskoj povijesti. Slava hrvatskim braniteljima!”
Dakle, nema tu mjesta za drugačije mišljenje, ono se mora zabraniti, onemogućiti mu pravo građanstva. Javni prostor može biti otvoren, prema stajalištu ovakvih ljudi, samo za one koji misle poput njih. Oni različitost, pluralnost ne poštuju, pače, ne podnose, a kamoli da bi s njom polemizirali.
Naposljetku, ako je država utočište lopova i hulja, kao što godinama imamo prilike gledati, zar bismo je trebali obasipati laudama jer je naša. Legitimno je državu, shvaćenu kao korumpirani aparat za cijeđenje života iz sirotinje, i ne voljeti.
