Osobe s invaliditetom ne smiju biti vidljive samo kada se obilježavaju datumi, drže govori i objavljuju fotografije. Njihovi problemi postoje svaki dan – u prijevozu, obrazovanju, zdravstvu, zapošljavanju, ali i u borbi za osnovnu egzistenciju. Upravo zato je svako pokušavanje cenzure ili utišavanja rasprave o inkluzivnom dodatku direktan udar na osobe s invaliditetom.
Inkluzivni dodatak nije luksuz. To nije privilegija niti “poklon države”. To je pokušaj da se barem djelomično ublaže ogromni troškovi koje invaliditet nosi sa sobom – od lijekova, pomagala, prijevoza, terapija pa do svakodnevnih potreba koje mnogi zdravi ljudi nikada neće ni primijetiti. Kada se o tome ne smije govoriti, kada se kritika sustava pokušava prikazati kao pretjerivanje ili nezahvalnost, tada problem nije u osobama s invaliditetom nego u društvu koje ne želi čuti istinu.
A istina je jednostavna: mnogi i dalje mjesecima čekaju rješenja, mnogi ne mogu dobiti jasne informacije, a mnogi žive na rubu siromaštva dok sustav od njih traži još papira, još čekanja i još strpljenja. Rasprave o inkluzivnom dodatku zato ne smiju biti cenzurirane niti gurane pod tepih. Šutnja ne rješava probleme. Šutnja ih samo produbljuje.
Posebno zabrinjava kada se osobe s invaliditetom pokušava prikazati kao da “previše traže” čim javno progovore o svojim pravima. Nitko ne traži privilegije. Traži se dostojanstven život. Traži se mogućnost da osoba može platiti asistenciju, prijevoz ili osnovne troškove koje invaliditet povećava iz dana u dan.
Društvo koje cenzurira probleme osoba s invaliditetom zapravo poručuje da su njihove teškoće nevidljive. A upravo protiv te nevidljivosti godinama se bore udruge, aktivisti i sami ljudi koji svakodnevno dokazuju koliko sustav često nije prilagođen stvarnom životu.
Osobe s invaliditetom ne trebaju sažaljenje. Trebaju pravo glasa. Trebaju prostor da kažu kada nešto ne funkcionira. Trebaju državu koja će ih slušati, a ne utišavati.
Jer kada se pokušava cenzurirati razgovor o inkluzivnom dodatku, tada se ne cenzurira samo jedna tema. Tada se cenzurira stvarni život stotina tisuća ljudi koji ionako prečesto ostaju nevidljivi.
Osobe s invaliditetom i pomoćnici (OSI)
