Vodice doista zaslužuju atribut kontroverznog grada, ali u doslovnom, ne frazeološkom smislu. Evo, u petak, 17. listopada 2025., će se u Kulturnom centru Vodice, u 18 sati, otvoriti izložba naslovljena kao „Kraj II svjetskog rata i zločini komunizma”, bruxellesko izložbeno dostignuće notornog Stjepe Bartulice, koji bira baš Vodice za prvo domaće predstavljanje. Jer, Vodičani, poznati po svom masovnom sudjelovanju u partizanskom pokretu i antifašističkoj borbi, zbog čega su nekoć nazivani „malom Moskvom”, ne slave više antifašizam, o njemu šute i gotovo ga se srame. Bave se zločinima jugokomunizma, konvertitski pokušavajući povijesne poraze i kolaboracionističke režime redefinirati kao hrvatsku borbu za vlastitu državu. A pobjedu antifašista svesti na zločine neposredno nakon Drugog svjetskog rata, zbog čega prema njima iskazuju prezir, negiraju ih, dezavuiraju ili u najboljem slučaju – ignoriraju, a njihove žrtve proglašavaju junacima i mučenicima…
Zanimljivo je da se vodička izložba otvara u povodu 80. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata u kojem su hrvatski partizani i antifašisti bili važan akter pobjedničke antifašističke koalicije. No, u Vodicama se ta činjenica prešućuje, antifašizam je proskribiran i prognan iz javnog političkog života, održavaju ga u memoriji ovog mjesta samo malobrojni sljednici antifašizma kao svjetske povijesne stečevine i rijetki potomci antifašističkih predaka, nastojeći odveć ne privlačiti pažnju.
I tako danas imamo paradoks da se u Vodicama, nekadašnjoj „maloj Moskvi” koja je, kako se navodi u knjizi Eduarda i Emila Šprljana „Moj put iz Vodica u Vodice”, memoarskoj građi nasljeđenoj od njihovog strica Nevina Šprljana, u to vrijeme imala oko tri tisuće stanovnika a čak 1494 ih je bilo u partizanima, poginulo, stradalo kao žrtve fašističkog terora, bilo u logorima, zbjegovima…
”Mala Moskva” je u međuvremenu evoluirala u „mali Vatikan”. Pa je, u skladu s novim prevrtačkim trendovima upravo u Vodicama, u ljeto 2015., otkriven prvi Spomenik žrtvama jugoslavenskog komunizma u Hrvatskoj. Neimenovanim žrtvama, jer se inicijatori ovog poduhvata, vodička udruga Hrvatski domobran i Grad Vodice, nisu mogli usuglasiti oko imena koja bi trebalo uklesati na spomenik.
Sada, pak, jedan notorni politički prevarant koji se lukavstvom i nemoralom uspio ugurati u Europski parlament, opskurni Stjepo Bartulica, u Vodicama inicira otvaranje izložbe koju je u svibnju 2025. predstavio u Bruxellesu, a sutra je, daje na uvid domaćoj javnosti, prije svih, baš u Vodicama, s ambicijom da piše „novu vodičku povijest” o kojoj ne zna ništa.
Pokrovitelj izložbe, koja ostaje otvorena do 31.listopada 2025., je Grad Vodice. No, bilo bi pogrešno odmah pomisliti kako je HDZ-ov gradonačelnik Ante Cukrov Desto jedan od novovalnih zadrtih filoustaša. Jer, da vodički paradoks bude i veći, isti taj gradonačelnik bez krzmanja je na prvi razgovor s autorima knjige „Moj put iz Vodica u Vodice”, s Emilom i Eduardom Šprljanom, te vodičkim čelnikom antifašista Josipom Zanzom, objeručke prihvatio prijedlog da Grad Vodice preuzme u cijelosti financiranje, sve troškove tiskanja, pripreme i lektoriranja knjige, a Pučko otvoreno učilište stalo je iza knige kao njezin izdavač. Knjiga je tiskana u 500 primjeraka i dijeli se zainteresiranima – besplatno.
“Moj put iz Vodica u Vodice” je, uz ostale, promovirao i zadarski teolog i filozof dr. Marko Vučetić, koji je memoarske zapise Nevina Šprljana, po značenju koje imaju za Vodičane usporedio s Torinskim platnom za kršćane. „Ova knjiga trebala bi biti otisak povijesnog sjećanja Vodičana na svoju slavnu prošlost bez koje ne mogu biti potpuni”, rekao je na promociji knjige Vučetić, a jedan od autora Eduard Šprljan ocijenio je to prvim, ali značajnim korakom za Vodičane u traženju novog zajedništva.
No, vodičko povijesno-političko klatno ide stalno s jedne na drugu stranu, pa je već kod najavljene promocije ( veljača 2025. ) dopunjenog reizdanja knjige „Primorska četa” Vitomira Gradiške, prvi put objavljenog davne 1969., a nedavno dopunjenog iskazima vodičkih partizana i fotografijama poznatog vodičkog fotografa iz tog vremena Frane Zafrona, nastao pravi cirkus.
Urednik knjige je bio Eduard Šprljan, bivši dugogodišnji novinar Slobodne Dalmacije, organizatori promocije Savez antifašističkih boraca i antifašista s Josipom Zanzom na čelu, a glavni financijski sponzor Grad Vodice s HDZ-ovim gradonačelnikom Antom Cukrovom Destom. Jedan od promotora knjige trebao je biti ugledni hrvatski povjesničar, prof. Hrvoje Klasić, što je za neke iz HDZ-ove Mladeži bio okidač, pa su preko SMS poruka i društvenih mreža stali prijetiti sabotiranjem događaja ukoliko se na njemu pojavi Klasić. I Klasić je ljubazno zamoljen, uz isprike, da ne dolazi. Promocija knjige je održana, Klasića nije bilo, a moglo bi se reći da je to bio prvi čin, ovogodišnja inicijacija zagovornika ostracizma, iliti danas „kulture otkazivanja” koja će potom, tijekom ljeta doslovce eksplodirati ( Benkovac, festival „Nosi se”, Fališ Šibenik, festival Škure, Šibenik, Oglede festival, Velika Gorica … )
Prof. Marko Vučetić na promociji „Primorske čete” u Vodicama tada je, uz ostalo, rekao:
– … svi oni koji kažu da je partizanski pokret sramotan pokret nisu ništa drugo nego svodnici vlastitih predaka, oni ubacuju u ralje prostitucije sjećanja na svoje pretke i zato ih ne možemo smatrati moralnim bićima. Moralnim bićima učinit ćemo ih jedino tako ukoliko ne pokleknemo i ne prešutimo njihove nepravde i njihov udar na povijest i naš današnji svijet. Zadatak povijesti – dodao je Vučetić– nije da se tješimo, zadatak povijesti nije da pronalazimo hrabrost u kukavičluku jer oni kojima je potrebno udruživanje u bilo što, bilo s kim danas, koji se pozivaju na nekakve kolektivne identitete, to su ljudi koji su prestrašeni od vlastite pojedinačnosti. To su uzaludni ljudi. Zadatak povijesti je da nas oblikuje, da nas suoči prvenstveno s onim kakvi smo mi u sebi. Izbacimo taj mrak iz nas. Ukoliko su vaši preci u Vodicama mogli napraviti taj iskorak iz svijeta neslobode u svijet slobode… Je li taj svijet slobode bio savršen? Naravno da nije. Je li naš svijet danas savršen? Naravno da nije. Bi li naš svijet danas bio ovakav da nije bilo njih? Ne bi– poručio je.
Nisu ga čuli. Ni razumjeli. Nastavili su tamo gdje su stali, bez svog izvornog identiteta i svoje povijesti. Pa im je sada piše Bartulica…
