Međugorski slučaj vandaliziranja kipa i vanjskog oltara podsjeća na već zaboravljeni slučaj izmišljenog napada na časnu sestru u Zagrebu. Javnost, pogotovo ona desna, vezana za Katoličku crkvu, a da nikad nije shvatila što Crkva jest, brzopotezno je, sukladno usvojenoj figuri neprijatelja, u prvom slučaju, zaključila kako napadači dolaze ili iz islamskog svijeta ili s lijevog političkog spektra dok je, u drugom slučaju, povjerovala laži časne sestre kako ju je, zbog njezinog kršćanstva, napao stranac uz povik kojim zaziva Alaha. Lažima časne sestre povjerovala je i Vlada RH te je, bez provjere, na društvenim mrežama osudila „napad”. Tu objavu sam i ja vidio, smatrao sam da je Vlada objavila provjerenu informaciju. Časna sestra je, kako smo ubrzo saznali, izmislila događaj, radilo se o samoozljeđivanju iako, valja priznati, ni hrvatsko društvo nije prošlo bez ozljeda. Na njega su nasrnuli časna sestra izmišljenog kršćanstva i mnogi populistički desničari koji lešinare nad idejom nacije i kršćanstva.
Vjera i fanatizam
U ostrašćivanju naroda prednjačila su dva vjeroučitelja: Marin Miletić i Ivan Pokupec. Ivan Pokupec je relativno nepoznat, neka tako i ostane, bolje za njega. S Marinom Miletićem je sasvim druga stvar, on više nije vjeroučitelj, on je aktivni političar. Pripada desnom populizmu koji se napaja na vrelu fanatizma te neumorno širi politike nesnošljivosti. Ako usporedimo ono što govori Marin Miletić s onim što govori papa Lav XIV., jasno je da on ne zastupa stavove Katoličke crkve. Razumijem da je čovjek slabo biće, oduvijek je to bio i to će zauvijek biti, iz slabosti i krhkosti ljudske egzistencije nastaje prostor za vjeru. Vjera mi ne smeta, ne smatram da ona svjedoči o nečijoj uzvišenosti, ali ni o naivnosti. Istinska vjera čovjeka odgaja i usavršava, baš kao što ljubitelje književnosti usavršava čitanje. Za razliku od vjere, fanatizam čovjeka uništava. Vjera i fanatizam se isključuju.
Vjera je poseban tip odgoja – ona čovjeku uprisutnjuje njegov lik iz budućnosti. Ta budućnost nije vremenita kategorija – ona se podjednako odnosi na budućnost pojedinca koji vjeruje, ali na budućnost ljudskog roda i čitavog ljudskog svijeta. Vjernik svoju budućnost unutar svijeta i vremena promatra iz perspektive budućnosti koja nadilazi prostor i vjere. U toj budućnosti će se bog očitovati, do tada vjernik pristaje na rizik. U ovom vremenu i ovom prostoru boga zasigurno nema, osim, eventualno, nekih ostataka. Ono što o bogu znamo ili mislimo da znamo, nije bog. Ako boga ima, on će u budućnosti koja nadilazi vrijeme i prostor podjednako iznenaditi i vjernike i nevjernike. Vjernici će se iznenaditi jer bog neće biti ono što su oni mislili da jest, a nevjernike će iznenaditi to što bog jest. Bog čovjeku dolazi, kako je to govorio i pisao, teolog J. Moltmann, iz budućnosti. Čovjek, po svojoj ontološkoj konstituciji, nema budućnost. On ima vrijeme – sve što jest, zbiva se u vremenu i dok je u vremenu ima vremenitu budućnost, no ta budućnost nije stvarna, ona je više prividna i zavaravajuća.
Smrt je odvajanje čovjeka od vremena, ona je ujedno i odvajanje egzistiranja od pojmova. Smrću prestaje ljudska stvarnost i demonstrira se posljednja istina o nama u vremenu, a ta istina glasi – u sebi i po sebi nemamo budućnost. Čovjek nije biće budućnosti. Bog, naprotiv, ako ga uopće ima, čovjeku dolazi iz budućnosti koja nadilazi prostor i vrijeme, on mu stoga daruje ono što samo bog ima – budućnost. Raj je budućnost, pakao je konačno svođenje na prošlost i vremenitost. Dakako da vjeroučitelji koji vjeru doživljavaju kao gospodarenje vremenom i prostorom, a boga kao vremenitog osvetnika, ovo ne mogu shvatiti. Ovo ne može shvatiti i nije shvatila ni časna sestra. Lažljivci i manipulatori, osvetnici i bukači bogu daju lik u vremenu. Oni s tim likom i navodnim božjim atributima trguju, ratuju, ubijaju i ozljeđuju, sebe i druge.
Lažljiva časna i nasilni obraćenik iz Međugorja
Lažljiva časna sestra i nasilni obraćenik iz Međugorja su heroji bezbožne zajednice koja bogu daje lik, uzimajući, sebi i njemu, budućnost. Bezbožna zajednica se okupila oko lažljive časne sestre i fanatiziranog Poljaka. Oko bolesnog obraćenja nasilnog Poljaka se stvorio kult, o njegovom životu i njegovoj vjeri je snimljen dokumentarac. Sama ideja da se o nečijem obraćenju snimi dokumentarac je suluda, ali ne postoji ta ludost u kojoj bezbožna, fanatizirana zajednica neće pronaći razlog da se okupi i iskaže snagu svoje bezbožne vjere. Njihova vjera je vjera kipova, nasilja, laži, zavaravanja i smrti. U toj vjeri je sve mrtvo – od boga do čovjeka. Ta vjera nema budućnost, ona nema ni prošlost. Laž časne sestre je izvan povijesti, ona se u bezbožnoj zajednici neće spominjati jer bi tada zajednica shvatila da nije zajednica vjere nego laži i nasilja. Ni nasilje obraćenog Poljaka nema prošlost, i ono će biti zaboravljeno, bezbožna zajednica će mu navodno oprostiti, razumjet će ga, jer samo tako može nesmetano nastaviti s unosnom proizvodnjom kipova i prodajom senzacija u formi vjere.
Ni u Miletiću ni u bezbožnim, nasilnim i fanatiziranim trgovcima bez budućnosti nema ničeg nadnaravnog, sve je to vezano za zemaljsko i sve to vodi prema ukapanju u zemlju i nestanku u zemlji. Reakcija ljevice i aktivista, primjerice na molitvu muške krunice, duboko je pogrešna, jer se odvija po pravilima molitelja. Molitelji su, kada sam ih pratio, a već duže vrijeme to ne činim, promijenili molitvene nakane. Više ne mole o čednosti i podatnosti žene kao žene, nego o nečemu što sekularno društvo svodi na ezoteriju.Trebalo bi ih pustiti da u miru mole, a da ljevica i aktivisti svake prve subote pohode mjesto na kojem se, pod zaštitom crkvenih struktura, odvijalo seksualno zlostavljanje djece.
Predlažem da prvu subotu u rujnu obiđu Međubiskupijsko sjemenište na Šalati, neka prvu subotu u listopadu odu do Splita ispred Samostana sv. Frane, u studenom neka svrate do župne crkve u Bibinjama... Ezoterija nema prošlost ni budućnost, a mi ne smijemo dopustiti da slučajevi pedofilije ostanu bez prošlosti, tako ih mičemo iz povijesti i ni po čemu se ne razlikujemo od zaštitnika crkvene pedofilije. Protiv lažljivaca, fanatika i nasilnika se ne bori otvorenim sukobom nego usmjeravanjem reflektora na ona mjesta koja oni žele sakriti. Usmjerimo reflektore javnosti prema mjestima na kojima postoje veći, dublji i tragičniji problemi od čednosti žene koja se prosuđuje krojačkim metrom, usmjerimo svjetlo povijesti prema mjestima na kojima su, uz prešutno odobravanje crkvenih struktura, silovana i zlostavljana djeca. To neće učiniti Marin Miletić, to neće učiniti vjeroučitelji i časne sestre, to možemo učiniti ili mi ili, ako to odbijemo ili ne želimo, to neće učiniti nitko.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
