Raspjevana predsjednica i kandidatkinja za još jedan mandat bez bilo kakvog, a kamoli suvislog programa, ne pokazuje niti slabašne naznake da bi jedino predizborno joj obećanje koje se činilo donekle uvjerljivim i relativno lako ostvarivim moglo biti ispunjeno. Dvanaest dana prije predsjedničkih izbora sve jasnije postaje da Kolindi Grabar Kitarović neće u ostvarenju tog predizbornog obećanja pomoći ni rođendanska torta za višestrukog USKOK-ovog optuženika na poziciji moći gradonačelnika Zagreba kojem bi u zatvor, ukaže li se prilika, nosila kolače. Predsjednica koja je u pet godina mandata unakazila predsjedničku funkciju i svela je na razinu jeftinog i ispraznog folklora utemeljenog na lažima o jugoslavenskom socijalističkom sistemu raspuštenom prije skoro trideset godina, ne pokazuje u čokolindastoj kampanji niti namjeru ispričati se svojim prevarenim biračima. U svom tom licemjerju i negiranju stvarnosti je i grm u kojem leži zec, a bome i paun i čavka, ove šumske priče o neispunjenom obećanju, za koju je slučaj htio da bude ispričana baš na dvadesetu godišnjicu smrti Franje Tuđmana, prvog predsjednika Hrvatske koji se sa počasnom i zaštitnom vojnom postrojbom i ostalom svitom prvi u samostalnoj Hrvatskoj uselio u vilu izgrađenu za njegovog idola Josipa Broza Tita.
Prije točno šest mjeseci pogrešno smo na ovom mjestu procijenili da u godini predsjedničkih izbora predsjednica države ostvaruje barem jedno od mnogih svojih predizbornih obećanja. Zavarale su nas požurnice u rješavanju imovinsko-pravnih odnosa koje su do novih izbora trebale rezultirati izuzimanjem najvećeg dijela park-šume Pantovčak iz kompleksa Predsjedničkih dvora i otvaranjem za građane. Pomislili smo naivno da će za ostvarenje tog predizbornog obećanja Kolindi Grabar Kitarović biti dovoljno prijateljstvo sa Milanom Bandićem koji je pred početak proteklog ljeta naprasno sazvao sjednicu zagrebačke Gradske skupštine kako bi se u zadnji čas amenovala odluka za potrebe predsjedničke kampanje. Zaključak Gradske skupštine glasio je da se 700 tisuća kvadrata šumskog zemljišta samo tako predaju Gradu Zagrebu, a da Uredu predsjednice za korištenje ostaje 250 tisuća kvadrata. Otvaranje park-šume građanima, kompenzacijsko rješenje za neispunjeno obećanje o preseljenju predsjedničkog ureda sa velebnog Pantovčaka u funkciji primjerenije prostore u gornjogradskoj Visokoj ulici, u međuvremenu je zapelo i to navodno na zakonskim pitanjima te je, po svemu sudeći, propao plan da konkretnim populističkim potezom KGK poentira u predizbornoj kampanji.
Lud zbunjenog i neriješeni imovinsko-pravni odnosi
U Gradu Zagrebu čekaju i dalje nekakvu odluku Vlade kojom bi se razriješili imovinsko-pravni odnosi, dok u Uredu predsjednice, udomaćenom ovdašnjom disciplinom birokratsko-institucionalnog ping-ponga, prebacuju lopticu na Ministarstvo državne imovine kojem je službeno povjerena provedba predsjedničke kompenzacijske inicijative. Prokušanom metodom znanom u narodu i kao lud zbunjenog tvrde u tom ministarstvu da je realizacija projekta u završnoj fazi ali da RH, vidi vraga u detalju, ne može jednostranom odlukom, osim u iznimnim situacijama kada je u pitanju neki povrat, predati šumsko zemljište na upravljanje bilo kome. To opet ne znači, zakučasto tumače upravljači državnom imovinom, da ne postoji mogućnost da Grad Zagreb stekne pravo upravljanja, ne objašnjavajući, doduše, koji bi to model bio. Ključni akteri ove male šumske priče o neispunjenom obećanju ne daju ni odgovore na pitanja kako to da nitko u nabujalom državnom aparatu nije na vrijeme upozorio da je manevar nezakonit i kako to da ni pet godina mandata nije bilo dovoljno za pronalazak rješenja kojim bi se predsjedničkom uredu potpuno nepotrebna šuma vratila građanima. Mogli bismo sada ovdje nagađati da nikad nije ni postojala ozbiljna namjera ozbiljnog reduciranja 95 hektara atraktivnog kompleksa i da je sve bila režirana predstava za javnost kratkog pamćenja, ali varanje vlastitih birača i jeftini populizam nije niti najvažniji dio ove šumske priče o neispunjenom obećanju. Pompozno najavljivani projekt uređenja park-šume koja bi se opremila sadržajima za odmor i rekreaciju, ogradom odvojila od kompleksa Predsjedničkih dvora i otvorila za građane bez da za to postoje zakonske pretpostavke, lijepo oslikava svu površnost i ispraznost na koju je raspjevana predsjednica svela predsjedničku funkciju. Grm u kojem u ovoj šumskoj priči leži zec, a bome i paun i čavka, u bezobraznom je licemjerju i negiranju stvarnosti koji uz nebrojene gafove obilježavaju nebulozni predsjednički mandat Kolinde Grabar Kitarović.
Velebna vila projektirana i izgrađena za Tita
Jeftinom folkloru za nabrijanu desnicu koja smisao svog postojanja nalazi u mahanju zastavama, obračunu sa zamišljenim neprijateljem i cipelarenju prije tri desetljeća upokojenog sistema socijalističke Jugoslavije, svjedočili smo na samom početku predsjedničinog mandata kada je iz Predsjedničkih dvora izbačena bista Josipa Broza Tita. Bistu je dala izbaciti iz nekadašnje Vile Zagorje, moderne kuće na velikom imanju koje je prije Drugog svjetskog rata pripadalo obitelji podbana Vladimira baruna Nikolića, projektirane i izgrađene za Tita. Bista joj je smetala, ali ne i luksuzni detalji poput kamenih obloga pročelja, interijera obloženih drvenim, furniranim oblogama, zavjesa krojenih od baršuna, satena i svilenog platna ili bračkog mramora kojim je obloženo centralno zavojito stubište. O kući osmišljenoj da snagom arhitekture vrati maršala i predsjednika SFRJ u svakodnevni život iz Beograda u Zagreb, riječki arhitekt Idis Turato piše ovako:
-Moderna vila, dobro promišljen projekt, balansirana kompozicija koja progovara dobro znanim elementima, proporcijama i materijalima moderne arhitekture utjelovila je prostor za život najpoznatije i najutjecajnije osobe tadašnje države. Vila ima reprezentativni drive-in prilaz, bočni ulaz za dostavu i prilaz gostiju, prostrani park, vrt, perivoj koji se prostire na 95 hektara, te veliku terasu prema kojoj se prizemlje vile u cijelosti pruža. Vila ima reprezentativan kat, kontinuirano ostakljeno pročelje s naglašenim masivnom strehom i parapetom koji prelazi u otvorene bočne terase s pogledom na grad u podnožju brda. U prizemlju vile nalaze se prostorije i dvorane za prijeme, servisi i pomoćni sadržaji. Na katu su smješteni stambeni i radni prostori te spavaće sobe i prostor za odmor. Projekt vile u početku razrađuje Titov osobni prijatelj, arhitekt Drago Ibler, po čijoj se skici u konačnici realizirao projekt, da bi u drugoj fazi projekt preuzeli arhitekti Kazimir Ostrogović i Vjenceslav Richter. Tadašnji Ministar unutrašnjih poslova Stevo Krajačić koji je vodio projekt, prema riječima arhitekata želio je podići Titu ‘vilu nad vilama kako bi on što dulje boravio u Zagrebu’ – piše Turato o modernoj vili izgrađenoj 1964. godine za potrebe Josipa Broza Tita sa čijim se naslijeđem KGK površno obračunala izbacivši iz Vile Zagorje tek njegovu bistu.
Kompleks četrnaest puta veći od kompleksa Bijele kuće
Površnost i licemjerje predsjednice nisu ni za čuditi se u državi u kojoj se i trideset godina od njegove propasti šizofreno obračunava sa simbolima jugoslavenskog sistema, negira stvarnost da su njegova postignuća koja današnje vlastodršce očito podsjećaju na vlastite neuspjehe ikad postojala i istovremeno bez pardona koristi sva infrastruktura koju je taj sistem stvorio. Površno je i licemjerno, znaju to negdje duboko potisnuto u sebi i najcrnji zadrti desničari, skidati zvijezde, minirati antifašističke spomenike ili izbacivati biste, nastavljajući raditi u poslovnim zgradama, živjeti u stanovima, voziti cestama ili navijati na stadionima koje su gradili udarnici socijalizma.
Veličina kompleksa pomno osmišljenog kako bi se udovoljilo luksuzu i megalomaniji sklonom kumrovečkom bonvivanu, u potpunom su neskladu sa nastojanjem udaljavanja od Titovog režima. Osim toga, kako je to u otvorenom pismu predsjednici ispravno primijetio Tomislav Lamut, naš čitatelj iz Zagreba, kompleks na Pantovčaku čak je četrnaest puta veći od površine kompleksa američke Bijele kuće pred čijom se ogradom, kao što to predsjednica dobro zna, turisti vole slikati i daleko veći od svih predsjedničkih kompleksa u čitavoj Europi.
-Vas je svjetska javnost zapazila i tek kratkotrajno pamtila samo nakon vašeg osebujnog ‘nastupa’ na finalu Svjetskog prvenstva u nogometu. Doduše, moram priznati da mi je nekolicina prijatelja iz inozemstva rekla kako im je Vaše ponašanje bilo simpatično, jer su, kazali su, dobili dojam kako ste za razliku od tipično „uštogljenih“ državnika, Vi „spontani i neposredni“. Kada sam ih upoznao s pričom o Titovoj tj. „Vašoj“ rezidenciji i lažnom obećanju o preseljenju, neugodno iznenađeni shvatili su da ih je prvi dojam zavarao.(…) Da Vaša namjera o preseljenju Ureda i otvaranju kompleksa za javnost, kojoj se tobože ispriječila „viša sila“, nije bila iskrena, dokazati će kad-tad netko od Vaših nasljednika drugačije političke svijesti.„Ja sam jedna od vas“ je bila Vaša izjava u govoru pri objavi kandidature za sljedeći mandat. Baš poput Vašeg obećanja o preseljenju Ureda i ova je izjava daleko od istine. Vi ste u „olimpskim“ visinama Pantovčaka puno bliže vašem prethodniku, čiju ste bistu uklonili iz svoje tj. njegove rezidencije. Jedna od nas nikako niste. – napisao je uz ostalo u otvorenom pismu naš čitatelj Tomislav Lamut, jedan od onih koji se ne daju lako zavarati.
Basne o čavki i paunu
Naslijeđe predsjednici omraženog sistema u kojem se školovala, putovala na školsku razmjenu u SAD, a prije toga i, kako je to sama sročila, odrastala u slobodi prostora, pjevu ptica, šumu vjetra i beskraju neba dok joj je vjetar šibao zarumenjeno lice, je, dakle, i kompleks od oko sto tisuća kvadrata u rezidencijalnoj zagrebačkoj četvrti Pantovčak. Nakon sloma socijalizma prvi se tamo uselio Titov umirovljeni general i prvi predsjednik RH Franjo Tuđman koji je do raketiranja Banskih dvora od strane JNA stolovao u toj građevini na Trgu sv. Marka i u Palači Pongratz u Visokoj ulici na Gornjem gradu za koju je predsjednica KGK, povrativši sebi u usta, procijenila da ne odgovara potrebama njezina ureda. Najveći dio kompleksa šumsko je zemljište na 95 tisuća kvadrata od kojih je 70 hektara obećano otvoriti građanima. U toj krajobraznoj cjelini čije su dijelove oko Vile Zagorje uredile krajobrazne arhitektice Silvana Seissel i Angela Rotkvić, dominira ilirska šuma hrasta kitnjaka i graba, a ima i bukve, jasena, gorskog javora, običnog i crnog bora te američkog borovca. Pod šumom ili niskim raslinjem je oko 95 posto površine kompleksa, a u park-šumi stalno ili povremeno živi niz ugroženih i zaštićenih vrsta, četiri vrste šišmiša, sivi sokol, golub dupljaš, gatalinka i barska kornjača, dok su uneseni jeleni lopatari, srne, mufloni, vjeverice, lisice i paunovi. Doleti koji puta i čavka, kreštava ptica pjevica iz porodice vrana koja se u jednoj Ezopovoj basni kiti tuđim perjem i zbog lažne naočite vanjštine postaje umalo kraljicom ptica, a u drugoj savjetuje paunu koji želi vladati da je razboritost za vladara daleko važnija od ljepote.
