Baš kako je Zoran Milanović prilikom svoje usputne objave kandidature za novi mandat na Pantovčaku odmah zazvao SDP čiju pomoć treba prije svega u organizacijskom smislu, ali, kako je rekao, i zato da ge ne pokradu, tako se i dogodilo. Još aktualni šef SDP-a Peđa Grbin, nakon sjednice Predsjedništva stranke u subotu je priopćio da je Milanović dobio potporu i da će ponovo biti kandidat SDP-a na predsjedničkim izborima koncem ove godine. No, svi u Predsjedništvu nisu glasali isto ( za razliku od Glavnog odbora koji je bio unison ), ali ne zbog suštinskog razilaženja oko kandidata, nego zbog „tehničkih razloga”. Tri člana Predsjedništva smatrala su da bi tu odluku trebalo donijeti novo vodstvo stranke, a ne ono u odlasku. I za takvu opciju je bilo vremena s obzirom da su unutarstranački izbori u SDP-u 14. rujna.
Kako bilo, Milanović u bitku za novi mandat ulazi mirnije, znajući da iza njega stoji velika stranka koja mu objektivmo može pomoći i financijski i logistički, a koliko mu je Peđa Grbin sklon vidjelo se tijekom kampanje za parlamentarne izbore kada je svjesno vlastitu ulogu minimizirao da bi Milanovićevu maksimizirao.( Ne bi drugačije bilo ni da je na čelu Siniša Hajdaš Dončić koji je zasad jedini najavio kandidaturu za novog šefa SDP-a.)
Upad u parlamentarne izbore s pozicije šefa države, s ciljem da bude kandidat za premijera, imao je kratkoročni pozitivan efekt. Odrazio se na izlaznost birača, pa bi se moglo reći da je njegovo sudjelovanje, iako protivno Ustavu, djelovalo mobilizirajuće, pridonio je relativno solidnim rezultatima SDP-a, ali nije ostvaren željeni cilj pa se može reći da je Milanović, iako je cijelo vrijeme aktivni predsjednik države, na parlamentarnim izborima poražen. Glavno pitanje njegove nove kandidature za Pantovčak stoga je koliko se uistnu taj poraz odrazio na njegov rejting, koliko je takvim potezom dobio a koliko izgubio kod birača. Prema anketama koje se redovito provode, i dalje je najpopularniji političar u zemlji, pa se čini da je njegov samoubilački politički poduhvat već manje-više zaboravljen…
Nesporno je da u predsjedničku utakmicu Milanović ovaj put ulazi kao favorit, što nije nikakvo jamstvo za pobjedu, o čemu možda najbolje govori slučaj izbornog poraza Ive Josipovića u njegovoj drugoj kandidaturi, kad je izgubio od podcijenjene Kolinde Grabar Kitarović, a činilo se da se osobito i ne trudi jer su ga svi uvjeravali da nema jakog protukandidata.
Naravno, puno će toga ovisiti o kvaliteti i snazi konkurencije s kojom će se suočiti, ali daleko od toga da je baš sve samo stvar respektabilnosti protukandidata. Nešto, dakakao, ovisi i o njemu samome, njegovim istupima i ponašanju tijekom kampanje, jer, Milanovićeva „osebujnost u političkom izričaju” nije više nikakva novina niti na njoj ubuduće može poetnirati kako je to činio u prvoj utrci za funkciju predsjednika države. Što je na tome zaradio, zaradio je, ali gubiti bi svakako mogao i dalje.
Između ostaloga i u potpori stranaka s lijevog spektra koje mu više nisu sklone kao nekoć, pa je Možemo! već javno deklarirao da će na predsjedničke izbore ići s vlastitim kandidatom, što znači da Milanović na njih ne treba računati. Hoće li i drugi potencijalni SDP-ovi partneri razmišljati na sličan način, primjerice Centar, koji nije bez ambicija što smo dosad više puta vidjeli, pokazat će se uskoro.
Most je također najavio vlastitog takmaca za Pantovčak, a i njihova bivša zastupnica, danas neovisna Marija Selak Raspudić već je na neki način objavila neku vrst nominacije. Naravno, ukoliko za tu „skupu igru” nađe odgovarajuću, prije svega financijsku, potporu.
Ni od DP-a ne bi trebao računati na podršku, unatoč smišljenom „upljuvku” kojeg je u javni prostor ubacio Ivan Penava tvrdnjom da su, u pogledu potpore Milanoviću, sve opcije na stolu. Bilo je to više klasično DP-ovsko „cimanje” HDZ-a koji ih je kao junior partnera u prvih mjesec dana koalicijske vlasti već učinio potpuno inferiornim. Predložili oni svoga kandidata ili poduprli HDZ-ovog, jedno je sigurno: Milanović neće biti njihov izbor.
Za očekivati je da kandidata neće manjkati, jer ma koliko svi isticali da su ovlasti predsjednika države minorne, što izravno utječe i na njegov značaj, malo kome je to razlog da se ne kandidira. Jer pet godina na Pantovčaku, smakar i uz skromne ovlasti, veliki su izazov za mnoge, i zbog viskog političkog ranga, i brojnih povlastica koje taj položaj prate, a realno, minimalne odgovornosti.
Kad je riječ o protukandidatima koji bi se s Milalnovićem mogli naći u ringu, uvijek je, dakako, najzanimljivije, pa i za ishod utakmice najpresudnije, koga će u „vatru baciti” HDZ.. Puno imena je opticaju, od Davora Ive Stiera, Marije Pejčinović Burić, Olega Butkovića, Gordana Jandrokovića... pri čemu su dva potonja javno demantirala takvu mogućnost, pa do nestranačkog Mire Gavrana, dramatičara i romanopisca, predsjednika Matice Hrvatske. Njegovim isticanjem kao onog najboljeg što HDZ ima, ili može imati, na neki način Plenković dezavuira vlastite bliske suradnike kojima pretpostavlja široj javnosti relativno nepoznatog i u političkom smislu potpuno anonimnog Gavrana. Koliko s tim mogu postići, vrlo je dvojbeno. Ako s njim žele do onog Butkovićevog “izbornog trisa” u ovoj superizbornoj godini, lako bi mogli prognozirati da im je kriva računica.