Dobitnik Plakete Grada Šibenika preskočio je domjenak nakon svečane sjednice Gradskog vijeća da bi sjeo s reporterima TRIS-a.
Gradonačelnik Željko Burić, nagrađeni Joško Crnogaća i Ivica Poljiča (Foto: Hrvoslav Pavić)
Joško Crnogaća, djelatnik pogrebnog poduzeća Čempresi, našao se među uzvanicima na današnjoj svečanoj sjednici Gradskog vijeća, gdje je za „iznimno predano obnašanje pogrebne službe na području Šibenika“ primio je Paletu Grada Šibenika. S obzirom da su svi ostali dobitnici priznanja, pojedinci i udruge, česti sugovornici u medijima, 51-godišnji Joško Crnogaća bio je logičan izbor za sugovornika. Odvajanje od švedskog stola nije mu teško palo…
Dobili ste Plaketu Grada Šibenika, čime ste to zaslužili?
Kako piše u objašnjenu, to je za „predano obnašanje službe“. U poduzeće „Čempresi“ ušao sam u listopadu 1993., dakle 21 godinu sam u službi.
Kako je to izgledalo tih prvih dana?
Svaki početak je težak, ali sam odlučio, budući da sam se već tu našao, da pošteno i savjesno obavljam svoj posao. Radio se o vrlo stresnom poslu, svakodnevno se susrećem s tugom i žalosti. Sve sam konce pohvatao već u prvih sedam dana, shvatio sam da mogu izdržati.
Jeste li pomislili tada da bi vam to mogao biti životni poziv?
Prije sam bio pomorac, dakle naučio sam na teške poslove. Direktoru poduzeća sam rekao da ću sam otići ako nakon sedam dana vidim da to nije za mene.
Zaposlili ste se nedugo nakon što su groblje Sv. Ana razrušile granate…
Da, dosta je grobnica bilo oštećeno.
Rad u pogrebnoj službi odveo vas je i na prvu crtu bojišta.
Da. U „Oluji“ sam bio u rezervom sastavu policije kad pripadnik pogrebne službe. Drugim riječima, na bojištu sam bio zadužen za poginule. S jedne i druge strane…
Kakav je bio protokol za poginule ‘s druge strane’?
Vozili smo ih na šibensku Patologiju, tamo se pokušavao utvrditi njihov identitet. Poslije smo ih pokapali na jednom mjestu, a kad bi se javila njihova rodbina, pobrinuli bismo se za prijevoz pokojnika do mjesta gdje bi ih rodbina preuzela.
Kako se dvadeset godina svakodnevno nositi sa smrću?
Puno sam prijatelja sahranio, imao sam dosta stresnih i jezivih slučajeva. Pokušavam sve odraditi profesionalno, ali emocije ipak čuvam u srcu.
Kakve su emocije kad morate noću na groblje?
Rijetko se to događa… Samo ako imam neku intervenciju, na poziv policije.
U ova dva desetljeća morali ste doživjeti barem jedno nadnaravno iskustvo…
Nikad! Nijednom u dvadeset godina službe.
Na šibenskim grobljima nema duhova?
Koliko znam, nema.
Joško Crnogaća (Foto: Hrvoslav Pavić)
Oglas
