Neovisni novinarski portal
22.10.2020.
LJUDI / POLITIKA / REPORTAŽE
Propali Vladin projekt naseljavanja Knina: Umjesto nove šanse, nova sirotinja …

Propali Vladin projekt naseljavanja Knina:
Umjesto nove šanse, nova sirotinja …

Mara Mihalj sa svojim 17-godišnjim sinom Davidom (Foto: Tris/H. Pavić)

Mara Mihalj sa svojim 17-godišnjim sinom Davidom koji je rođen s cerebralnom paralizom (Foto: Tris/H. Pavić)

– Recite mi u čemu je stvar? Koja je razlika između „Radićevog rješenja“ u odnosu na „Reljićevo“ ili „Pejkovićevo“ – pitanje je koje u Kninu mnoge muči, pa i Maru Mihalj, samohranu majku s dvoje djece, od kojih je jedno s cerebralnom paralizom. Mara ima svoju priču i svoju muku doseljeničku. A Ines Maretić svoju. Jedna je prognanica iz BiH, druga je Splićanka. Puno toga ih povezuje: obje su u Zvonimirov grad stigle na poziv Vlade RH nakon Oluje, vjerujući Tuđmanovoj ideji o „obećanoj zemlji“ za one koji nemaju ništa, ni posla ni stana, a sve to u Kninu ih čeka! Obje su s obitelji došle po novu životnu priliku, a doživjele obiteljske tragedije. I jedna i druga ostale su bez supruga, u trošnim, derutnim kućama, koje im je država dala na privremeno korištenje, i obećala ih trajno stambeno zbirnuti, ali ni nakon 18 – 19 godina za to nije našla ni načina ni  vremena. A kad je država odgovorna , krivca nema…

Na račun mlade hrvatske države koja se trsi ostati u vječitom pubertetu kako bi izbjegla odgovarati za svoja (ne)djela, moguće je tisuću zamjerki reći. Ali, ona koju dnevno, gotovo svi osjećamo, od koje se svi užasavamo, njezina je hiperbirokratiziranost. U Hrvatskoj, više od bilo koje političke nomenklature, život građanima ponajviše zagorčava troma, spora, bešćutna birokracija. Napose onima koji o njoj ovise, koji od nje nešto bitno trebaju…

Mara i njezin David

Mara Mihalj, samohrana majka s dvoje djece, od kojih je jedno stopostotni invalid, itekako ih treba. Njezina obitelj doslovce ovisi o volji i ažurnosti hrvatskih činovnika koji su se ukotvili u državnim institucijama i baš nikud im se ne žuri… Bit će, polako, doći će na red, pišite , čekajte, riješit će se, lakonski odgovaraju na svaki upit Mare Mihalj o sudbini stambenog statusa njezine obitelji koja 19 godina živi u Kninu, u kući koja je državno (APN-a) vlasništvo, pa je ne može obnoviti, prilagoditi potrebama svoga invalidnog djeteta. Državi plaća najam, iako nikomu, pa ni toj istoj državi, nije sporno da joj kuću treba darovati. Ali, kad će, ne zna se…
Mara je prognanica iz BiH, a njezin suprug je bio protjeran iz Vojvodine. Kad su se vjenčali, neko su vrijeme živjeli u Virovitici, da bi na poziv Vlade RH, računajući na posao i smještaj, 1996. stigli u Knin. Mara je bila trudna. Oboje djece rodila je u Kninu. Stariju kći, koja je danas maturantica, i 17- godišnjeg Davida, koji je , kako tvrdi Mara, greškom liječnika, pri porodu ostao bez kisika i pretrpio velika oštećenja mozga. Danas ima cerebralnu paralizu i stopostotni je invalid.

 

Knin (Foto H. Pavić) (16)

Majka- njegovateljica, žena- hrabrost

Obitelj Mihalj je dobila još 1996. rješenje o korištenju kuće potpisano od Lovre Pejkovića, jednog od bitnih ljudi u životu prognanika i izbjeglica, i uselila u Boškovićevu 18. Mara i danas živi na istoj adresi, u nedovršenoj, ruiniranoj kući, od crvene cigle, bez fasade, propalog, spuštenog krova, s dotrajalim drvenim stepanicama, nepriklanim za nepokretnog Davida,. Kuća je stara 40-ak godina, trula, i propuhuje na sve strane. Samo tri mjeseca nakon Davidova rođenja. Mara je ostala sama s djecom. Suprug se razbolio i umro…
Računali su da će s vremenom riješiti vlasnički status i dobiti priliku za obnovu. Obraćali su se svima, kucali na vrata svih nadležnih institucija, ali pomoći nije bilo jer Marin suprug nije bio pripadnik HV-a ili HVO-a. Došao je u Knin, kao i mnogi drugi lakovjerni ljudi, na poziv Vlade RH nakon Oluje. S vjerom da ga baš u tom gradu čeka novi život i bolja budućnost. Nikada to nije dočekao.
-Ljubavi moja, mili moj- tepa nježno Mara svome Davidu, fiksiranom u posebnom stolcu , na sigurnom, dok ona razgovara s nama. David ima takva oštećenja da ni glavu ne može držati na ramenima kamoli nositi teret života s kojim je obitelj suočena. Invalidska pomagala njegova su sudbina. Mara za njega skrbi 24 sata. Ima status roditelja –njegovatelja na temelju kojeg prima 2500 kuna mjesečno i Davidovu invalidninu od 1200 kuna. Zimi ni 12 metara drva trošnu kuću bez fasade ne može ugrijati.

Svi sve znaju, nitko ništa ne čini…

-Da vam ne govorim o tome kolike su potrebe invalidnog djeteta, to se ne može mjeriti s izdacima za zdravog. A kuću ne možemo ni popravljati ni prilagođavati osobi s cerebralnom paralizom, jer nije naša. Državna je, i toj državi mjesečno plaćamo nešto preko 500 kuna najma.Svima je jasno da je ovo objekt u petoj kategoriji za obnovu, ali rješenje nam nikako ne izdaju. Njima se ne žuri, a nama svaki dan duži od godine. Da kuću proglase petom kategorijom mogli bi nam je darovati, jer se u stanju u kakvom je, i ne može prodati, a onda ne bi bilo problema ni obnavljati je. Uostalom, sve bi napravili uz pomoć dobrih ljdui iz Udruge Bartolomej gdje su se okupili roditelji s djecom koja imaju invaliditet i spremni su priskočiti u čemu god nam treba. Da nije njih, naš život u Kninu bio bi dvostruko teži- priča Mara, i svakog trena skreće pogled prema svome Davidu, smještenom u posebni stolac, i sve mu tepa, obasipa ga nježnošću, ljubi… Prije dvije godine ljudi z APN-a i službeno su kuću proglaisli 5. kategorijom, ali otad do danas nisu ni prstom pomakli da bi je Mari darovali…
– Samo netko treba izvaditi iz ladice Marin predmet i napisati rješenje. Ali, nema tko. Inženjer koji je bio u domu Mihaljevih i utvrdio da je objekt 5. kategorije, o tome je izvijestio APN, ali tamo nitko na to ne reagira- uključuje se u priču predsjednik udruge Sv. Bartolomej Vlado Arežina koji je došao Mari pružiti potporu. Za Mihaljeve je intervenirala i to ne jednom, i udruga Sv. Bartolomej, i kninska gradonačelnica Josipa Rimac, ali ni to nije pomoglo. Uvijek treba još neki papir, još neki dopis, neki novi zahtjev, gladna birokracija uvijek otvara usta…
Vlado Arežina, prvi čovjek Udruge Sv. Bartolomej' (Foto: Tris/H. Pavić

Vlado Arežina, prvi čovjek Udruge Sv. Bartolomej (Foto: Tris/H. Pavić)

 

Hvala prijateljima iz “Bartolomeja” !

– Udruga bi pomogla da se kuća brzo obnovi i prilagodi za Davidove potrebe – napominje Arežina i dodaje: Vjerujte, uvijek ima dobrih ljudi koji su spremni na solidarnost u svakom trenutku. Mari treba što prije pomoći jer Davida neće ga još dugo moći nositi na rukama, postaje sve veći i sve teži – upozorava Arežina.
– Da, da, nosim ga svaki dan na rukama, u kuću, iz kuće, u bolnicu, iz bolnice, s terapije, na terapiju. Radim vježbe s njim i kod kuće, a kad ga trebam voditi na kontrolu, dođu po nas naši prijatelji iz udruge Sv. Bartolomej. Oni su nam velika pomoć i snažan oslonac – zahvalno će Mara. Davidova higijena je preskupa, žali se, i invalidnina od 1200 kuna ni približno ne pokriva te izdatke. Ne zna, kaže, dokle će ovako izdržati. Ali kad pogleda svoje dvoje djece, veli, svoju ljubav i svoj život, one radi kojih postoji i kojima služi, sve odjednom postane lakše. Nikada Davida ne bi dala u ustanovu.
– Dok se ja mogu kretati i on će. Nosit ću ga na svojim rukama dok god u meni i atoma snage bude, ali nikad se od njega neću rastati – uvjerava nas emotivno, čvrsto, nepopustiljivo. Srećom na udruzi Bartolomej gdje je organiziran dnevni boravak za djecu s invaliditetom, i ono što oni tamo dobijaju, da su u ustanovi , državu bi stajalo od 5-7 tisuća kuna, a ovako, kod kuće s majkom-njegovateljicom to državu stoji 2500 kuna.
– Zamislite samo – kazat će Arežćna – koliko državi uštedimo. Pa zar nam ne može vratiti s malo više senzibiliteta prema ovakvim slučajevima kakav je Marin?! Zar se birokraciju ne može disciplinirati, zar im se ne može narediti, zar ih se ne može natjerati da rade svoj posao, časno i odgovorno. Ako je kuća državno vlasništvo, i nesporno peta kategorija, ako se po zakonu takva može darovati , zbog čega se godinama čeka s rješenjem? Zbog čega Mara mora kloniti psihički i fizički da bi se netko sjetio kako je mogao davno pomoći? Zar bi ova djeca trebala ostati bez oba roditelja da bi se činovnici probudili?

Knin (Foto H. Pavić) (3)

Prezir i nerazumijevanje sredine

Priča o Mari Mihalj, snažnoj ženi odanoj obitelji, posvećenoj svojoj djeci, koja se junački nosi s teretom života, priča je o hrabrosti, naspram koje stoji birokratska indiferentnost. A Mara Mihalj nije u Knin došla iz hira, da bi uzela tuđu imovinu i uživala na tuđem trudu. Odazvala se na apel vlasti koja je (iracionalno) obećavala i stan i posao svima koji odluče živjeti u Kninu. I onda ih prepustila sudbini i administraciji. A što je najgore, često i nerazumijevanju i otporu sredine u kojoj su bili i ostali stranci…
Ines Maretić, s početka ove priče, to je itekako osjetila na svojoj koži. Splićanka koja se s obitelji, vječitih podstanara,  doselila u Knin vjerujući pozivu Vlade, odlučila se javno ispovjediti o svojoj životnoj havariji. U Kninu joj je što od tuge, što od razočarenja , umro i suprug, a nikad nisu riješili ni pitanje stanovanja ni zapošljavanja. Danas Ines živi sa sinom na kninskoj periferiji (u Kovačiću), u istoj onakvoj kući od crvene cigle i bez fasade kao i Mara Mihalj, prepunoj vlage, s krovom s kojega se za kišnih dana slijevaju slapovi u svaki kutak kuće, s 800 kuna socijalne pomoći mjesečno, a nema se kome za pomoć obratiti, nema s kime u susjedstvu pozdrav razmijeniti. Njezinu bitku, nakon smrti supruga, vodi kći Nenada, odlučna mlada žena koja se ne želi predati niti majci predaju dopustiti. A umjesto solidarnosti i sućuti, na njezinu životnu storiju neki anonimni “junaci” prosuli su cijelu kiblu otrovnog “otpada” kojima se u ovim godinama krize, mnogi hrane. U svojim komentarima bijesno joj poručuju neka se vrati otkud je i došla…

Neka Vlada izađe iz kabineta i vidi kako živi sirotinja!

– Neshvatljivo – kaže žalosno Nenada – ljudi su puni gorčine, i sad je kanaliziraju prema mojoj majci, a svi mi koji smo se doselili u Knin, vjerujući obećanjima vlasti, prevareni smo. I umjesto da se držimo zajedno, mi se međusobno napadamo. Kad se samo sjetim koliko je godina moj otac kucao na vrata za donaciju kuće koju nikome nije oteo, nego je od države, kao vlasnika, na korištenje dobio, i na koji način, u kakvim uvjetima je umro, duša mi puca. Imati bolesnog čovjeka u kući a ne moći ga ni do WC-a dovesti od posuda koje po kući skupljaju kišnicu s krova, dok iz puknutih cijevi voda prodire i iz podova, zidova, odasvuda, može li biti veće bijede i veće muke? I dok je on u takvim okolnostima umirao, sa svih strana dolazila su obećanja, tvrdili su nam da smo na vrhu popisa, treći-četvrti za stambeno zbrinajvanje, a na kraju shvatiš da nikakvog popisa i nema… – razočarano će Nenada.
– Nemam kesu da odriješim, dodaje, i dadem gospodi. Mrzim nepravdu i znam da se s rogatim ne valja bosti. Al’ neka se zna: izgubila sam oca, neću i majku koja svakodnevno fizički i psihički propada. Ne tražim milostinju, ne dajem broj žiro računa, ali bi voljela da ova Vlada malo prošeta iz svojih udobnih kabineta, ne samo pred izbore, i vidi kako sirotinja živi – p(r)ozvat će Nenada vladine dužnosnike.

Knin - stambeno zabrinuti (Foto H. Pavić)  (10)

Pokopali su nas u ovom gradu…

– Neka ispune svoja obećanja. Doveli su nas sa svih strana, svih “boja”, posijali mržnju među narodom i pokopali nas u ovom gradu. Davali pusta obećanja koja su naivnim ljudima bez krova nad glavom , kao što su moji roditelji, došla kao budali šamar. I sad kažu što se majka ne vrati u Split?!Dragi ljudi, da se ima gdje vratiti sigurno ni dana ne bi ovdje bila, ne bi nikad ni doselila i ovolike godine živjela u uvjetima koji nisu ni za životinju. Da ima gdje, ja bih joj prva kupila kartu do tamo. Ali, ona nema kamo poći jer ništa i nigdje nema… Za razliku od mnogih u Kninu koji bi se imali gdje vratiti. Ali, to nije moja stvar, jer, tko je jamio, jamio je. Nama je poštenje bilo važnije. Mi ćemo čekati. Da se krov uruši, ili nedaj bože da se majka razboli, a onda će za sve biti prekasno. I dok oni gore griju fotelje, moja majka u čizmama i kaputu čeka svoju starost… – prijekorno i gotovo bez nade će Nenada. Pitam se, ima li je tko čuti, osim onih anonimnih “junaka” koji na tuđoj nesreći liječe svoje frustracije…

U nastambi dodjeljenoj Ines Maretić aparati ne rade jer u električnim instalacijama susreću struja i voda (Foto: Tris/H. Pavić)

U nastambi dodjeljenoj Ines Maretić aparati uglavnom ne rade, a odlaskom u kupaonicu se riskira život, jer se u električnim i vodovodnim  instalacijama struja i voda miješaju (Foto: Tris/H. Pavić)

aem_baner

 

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI