Institut za vode „Josip Juraj Strossmayer” je zabrinut zbog drastičnog opadanja razina rijeka u Europi. O ome izvjestio javnost priopćenjem koje je izrađeno na temelju rezultata državnog monitoringa koji provodi Institut za vode „Josip Juraj Strossmayer”, uz korištenje dostupnih informacija relevantnih europskih institucija i aktualnih događaja u dunavskom slivu. Inače, na ivaj scenarij ozbiljni znanstvenici upozoravaju već godinama, no malo tko iz sfere vlasti, a pogotovo ne u Hrvatskoj, ih ne shvaća ozbiljno. Fotografije suhih korita i ekstremno niskih vodostaja sada ‘preplavljuju’ medije, pa mnogi odjednom shvaćaju kako ta upozorenja nisu bili ‘plašenje male djece’. Evo što su zaključili u Institutu za vode JJS:
Rekordno nizak vodostaj Dunava ovih je dana postao prvi ozbiljan europski stres test otpornosti na klimatske ekstreme. U samo nekoliko dana isti hidrološki poremećaj ograničio je proizvodnju nuklearne energije, smanjio proizvodnju hidroenergije, ozbiljno poremetio međunarodni riječni promet i povećao pritisak na vrijedne prirodne ekosustave. Time je pokazao koliko su voda, energetika, promet, gospodarstvo i priroda međusobno ovisni. Europa više ne raspravlja samo o suši. Europa prvi put testira vlastitu vodnu otpornost.
Podaci državnog monitoringa koje provodi Institut za vode „Josip Juraj Strossmayer” pokazuju da se posljedice mogu prepoznati i u hrvatskom dijelu dunavskog sliva. Analiza monitoring postaja državnog monitoringa posljednjih godina bilježi sve učestalija razdoblja bez vode na većem broju lokaliteta. Posebno se izdvaja Sifonski kanal u Podunavlju, gdje se tijekom 2026. godine izostanak vode prvi put nije pojavljivao samo tijekom ljeta, nego već tijekom zime i proljeća. Istodobno je vodostaj Dunava u Hrvatskoj trenutačno najniži zabilježen od 2021. godine.
Slični trendovi istodobno su vidljivi i u drugim državama dunavskog sliva. U Rumunjskoj je zbog nedostatne količine vode ograničen rad nuklearne elektrane Cernavodă. U Mađarskoj su zbog rekordno niskog vodostaja tri od četiri bloka nuklearne elektrane Paks bila izvan pogona, dok je četvrti radio sa znatno smanjenom snagom. Srbija bilježi pad proizvodnje hidroenergije, a niski vodostaji u Bugarskoj povećavaju pritisak na vrijedne riječne i močvarne ekosustave. Događaji u dunavskom slivu pokazuju da jedan hidrološki poremećaj danas istodobno utječe na energetiku, promet, gospodarstvo i biološku raznolikost.
Prema riječima ravnatelja Instituta za vode „Josip Juraj Strossmayer”, izv. prof. dr. sc. Marija Šiljega, najveća bi pogreška bila aktualnu situaciju promatrati isključivo kroz prizmu rekordno niskog vodostaja.
„Ovoga ljeta Dunav nije razotkrio slabost jedne rijeke. Razotkrio je koliko su voda, energija, promet, gospodarstvo i priroda postali jedan sustav. Klimatske promjene više ne stvaraju pojedinačne probleme. One stvaraju lančane reakcije koje istodobno pogađaju više sektora i više država.”
Šiljeg ističe kako događaji na Dunavu pokazuju da vodna otpornost postaje jedno od ključnih razvojnih pitanja Europe.
„Dvadeseto stoljeće učilo nas je da nema razvoja bez energije. Dvadeset prvo stoljeće pokazuje da nema ni energije, ni proizvodnje hrane, ni očuvanja prirode bez pouzdanih vodnih resursa. Upravo zato vodna otpornost više nije samo okolišno pitanje, nego pitanje dugoročne otpornosti društva, gospodarstva i države.”
Govoreći o ulozi monitoringa naglašava kako se njegova vrijednost danas mjeri drukčije nego prije.
„Iskustvo pokazuje da se najveće pogreške u upravljanju vodama ne događaju zato što nedostaje rješenja, nego zato što se promjene prepoznaju prekasno. Upravo zato monitoring nije samo stručna aktivnost, nego jedan od ključnih alata odgovornog upravljanja državom. Njegova je vrijednost u tome što omogućuje donošenje odluka na temelju činjenica, prije nego što hidrološki rizici prerastu u gospodarske, energetske ili okolišne posljedice.”
Najveća pouka ljeta 2026. jest da cijenu poremećenog vodnog ciklusa ne plaća samo vodni sektor, nego elektrane, promet, proizvodnja hrane, prirodni ekosustavi i cijelo gospodarstvo. Ovo je ljeto pokazalo da klimatske promjene više nisu scenarij budućnosti.
One su već danas pitanje sigurnosti država. Za Hrvatsku je zaključak jasan: podaci moraju stići prije posljedica, jer država koja promjenu prepozna tek kada nastane šteta više ne upravlja rizikom, nego njegovim posljedicama.
