Ratko Mladić je ratni zločinac, to je sve što trebamo znati o njemu. Kada umru ratni zločinci, naša je dužnost oplakivati njihove žrtve, a ne njih – počinjenjem ratnog zločina, oni su se trajno izvlastili iz ljudskog roda. Ratko Mladić je, ako gledamo broj žrtava, najveći krvnik Europe nakon Drugog svjetskog rata. Genocid u Srebrenici njegovo je djelo, baš kao i pokolj u Škabrnji. Nepojmljivo je da ga netko smatra herojem, a takvih je među Srbima, pozamašan broj. Ljudi okupljeni oko zločinca spremni su počiniti novi zločin, to je sva istina o njima. Kada gledamo prizore razularene mase koja smatra da je Ratko Mladić heroj, gledamo prizore onih koji su okupljeni oko genocida i koji su voljni, najvjerojatnije i željni, počiniti novi genocid. Kultura sjećanja ne postoji u plemenskoj zajednici, tu je sve podređeno žrtvenom mehanizmu i prolijevanju krvi.
Komemoriranje ratnog zločinca
Napisao sam da netko tko ima omiljenog ratnog zločinca u svome narodu, a takvih je, nažalost, previše, ne može osuđivati Ratka Mladića. Mogao sam umjesto ‘ne može’ napisati ‘ne smije’ ili ‘nema pravo’, ali namjerno sam napisao ‘ne može’. Onima koji osuđuju svaki zločin, poruka je jasna, dok onima koji osuđuju tzv. tuđi ratni zločin, iako, kada je riječ o zločinu, ne bismo smjeli govoriti u kategorijama ‘naš’ i ‘njihov’, a benevolentno gledaju na ratne zločince unutar svoga naroda, poruka izaziva nemir. Taj nemir proizlazi iz njihovih najdubljih struktura koje se, ni po čemu, ne razlikuju od struktura razularene mase okupljene oko navodnog herojstva Ratka Mladića. Da su takvi, kojim slučajem, rođeni kao Srbi, danas bi, nesumnjivo, smatrali da je Ratko Mladić heroj, a kako su rođeni kao Hrvati, onda će smatrati da su heroji, primjerice, Mirko Norac ili Slobodan Praljak.
Bio sam saborski zastupnik kada je Slobodan Praljak izvršio patetični, teatralni suicid. Odbio sam tada, minutom šutnje, odati počast ovom osuđenom ratnom zločincu. U Saboru sam održao govor o hordama koje su ustale protiv Republike Hrvatske, a horde su, dakako, sastavljene od onih koji koriste institucionalne razine kako bi u njih unijele svoju lojalnost prema zločincima. Mogu razumjeti da netko, zbog nekih razloga, na privatnoj razini, smatra da je neki zločinac nepravedno osuđen i da nije počinio zločin, ali mi je neshvatljivo da se na institucionalnoj razini komemorira ratnog zločinca. Takvi ne mogu (ne smiju i nemaju pravo) osuđivati niti jednog ratnog zločinaca – ne može se istovremeno slijediti put zločina i zgražati se nad zločinom.
(Ne)kultura sjećanja
Naš je zadatak, samim time što pripadamo ljudskom rodu, da osudimo svaki zločin, dok je naš zadatak da se kao pripadnici nekog naroda, u mom slučaju to je hrvatski narod, borimo protiv toga da, na kolektivnoj razni, krenemo u smjeru veličanja i heroiziranja zločinaca. To moramo činiti beskompromisno. Sjećam se kako sam, prije nekoliko godina, iz Gradske vijećnice izbacio jednog vijećnika koji je na Gradsko vijeće donio fotografiju Slobodana Praljka s jasno iskazanim zahtjevom da se, povodom obljetnice njegove smrti, minutom šutnje oda počast ovom ratnom zločincu. Brzopotezno sam izbacio ovog adoranta ratnog zločinca, fotografiju ratnog zločinca i ideju da se na mjestu na kojem se zbiva događaj države, a to je, na lokalnoj razini, između ostalog, i Gradsko vijeće, ukaže horda onih koji će iskazivati divljenje ratnom zločincu i lojalnost ratnom zločinu.
Kultura sjećanja je nešto što smo propustili razviti, zato smo izgubili državu. Ona formalno postoji, ali su je zaposjele dvostruke konotacije i benevolentan stav prema zločincima i njihovim zločinima. Kultura sjećanja nas podučava osjećajima i moralu, ona je prilika da ljudskosti damo pozitivna obilježja koja ima samo naš narod. Da smo razvili kulturu sjećanja, da imamo ponosa, časti i morala, suosjećali bismo sa svim žrtvama zločinaca, ovako, sve dok koprenom zaborava prekrivamo smrt časnog Milana Levara, koji je 28. kolovoza 2000. godine ubijen u Gospiću jer je Hrvatsku branio od zločinaca koji su zločin počinili u ratu da bi nakon rata zaposjeli ovu nesretnu državu i sebi je podredili, u povijest ulazimo kao besprizorni licemjeri. Licemjeri zločinu prilaze metodom dvostruke konotacije – zločin je zločin ako ste ga vi počinili, a ako smo ga počinili mi, onda je riječ o herojskom djelu, hrabrosti, domoljublju i očitovanju prave vjere. Licemjeri nemaju državu, oni nemaju kulturu sjećanja i zbog toga ne mogu (ne smiju, nemaju pravo) osuditi ratni zločin.
