U današnjoj priči predstavljamo Ivu iz Zadra, što nam je otkrila i predstavila pročitajte u nastavku…
Kada ste odlučili svoju životnu priču pretočiti u knjigu?
– Jako volim pisati, ali nikad nisam imala namjeru napisati knjigu. Godinama sam svoje priče objavljivala na blog.hr. Administrator tog Internet servisa me često nagrađivao tako što bi moje tekstove objavio na naslovnici. Pa sam se umislila da znam pisati i upisala sam radionicu kako bih možda naučila nešto više o pisanju. Već nakon drugog online susreta morala sam se odlučiti o čemu ću pisati. S obzirom na to da ja nemam baš mašte i jedino što znam je pisati o sebi, odlučila sam događaje iz svog života pretoĉiti u priče. I tako je nastao moj mali autobiografski roman.
- Koliko vam je bilo teško ponovno proživljavati događaje iz razdoblja nakon moždanog udara?
– Svaku rečenicu koju sam napisala proplakala sam bar tri puta. Iza svake sam vidjela mnoštvo slika, priča i emocija koje sam nanovo proživjela. Dok sam pisala, samo su mi izvirali neki događaji na koje sam bila zaboravila i duboko ih potisnula u sebi.
- Što vas je najviše motiviralo da napišete autobiografski roman?
– Našla sam se u jako teškom životnom razdoblju. Zdravlje mi se naglo pogoršalo, saznala sam novu dijagnozu i hitno sam trebala ići na operaciju oka pod općom anestezijom. Uhvatio me neopisivi strah da ću i ja ubrzo napustiti ovaj svijet. Nemam nikoga živoga od uže obitelji, a ni djece, pa sam htjela bar na ovaj način sačuvati sjećanje da je jednom postojala jedna mala obitelj Blažić.
- Koja je glavna poruka koju želite prenijeti čitateljima?
– Ima više poruka, a temeljna je: Život je ovdje i sada, sutra uopće ne mora doći. Na to se nadoveže ona koja kaže: Pomozi čovjeku dok je živ, kad umre kasno je. Ako nekoga trebaš zagrliti i reći mu volim te, učini to danas. Također, poručujem da nikad ne treba odustati. Dok je čovjek živ, ima šanse za sve!
Iva Blažić
- Kako je moždani udar u tako ranoj dobi promijenio vaš pogled na život?
– Prije moždanog nisam poznavala niti jednu osobu s invaliditetom ili poteškoćom u razvoju: niti u kvartu, ni u ŝkoli ni u crkvi. Prije svega naučila sam se strpljenju. Empatiju sam oduvijek imala prema slabijem, ali sada ju imam još i viṣ̌e. Naglo sam shvatila da život nije ono što sam učila i vidjela u knjigama,
- Tko vam je u najtežim trenucima bio najveća podrška?
– Definitivno roditelji, posebno mama. A kad se razboliš i teško ti je, i prijateljstva se razvodne. Puno mi znači vjera u Boga pa često vodim razgovore s Njim. Iteako se znamo i posvađati.
- Jeste li tijekom oporavka ikada pomislili da nećete ostvariti svoje snove?
– Nikad nisam imala neke velike snove i lude želje, stvari sam prihvaćala onako kako su se događale. Bez obzira što se uvijek smijem, u životu polazim od najgorih mogućih scenarija koji mi se mogu dogoditi, a sve ono što se dogodi bolje od očekivanoga, smatram bonusom i zahvalna sam, tako funkcioniram. Znam potonuti mislima, ali nakratko. Isplačem se i krenem dalje.
- Što vam je pisanje ove knjige donijelo na osobnoj razini?
– Nemate pojma koliko mi je ova knjiga donijela zadovoljstva. Sačuvala sam svoju obitelj od zaborava. Događaji, stvari i ljudi koji su me gušili, sve sam otpustila. Rekla sam svijetu ono što sam imala.
- Postoji li dio knjige koji vam je bilo posebno teško napisati?
– Jako mi je teško bilo pisati o mami, tati i bratu. Tu sam se lomila. Što god da kažem za njih, malo je. Tako da se nadam da sam ih bar djelomično uspjela predstaviti onakvim kakvi su doista.
- Kakve su reakcije čitatelja, koje su vas najviše dirnule?
– Nisam mogla ni zamisliti da će reakcije čitatelja biti ovako pozitivne. Ljudi kažu da sam ih u isto vrijeme i rastužila i rasplakala, i nasmijala, ali i naljutila. Uglavnom, izazvala sam nekakvu emociju kod čitatelja. Moj zadatak je obavljen. Neki su bili toliko dirnuti da su me zvali usred noći nakon što su pročitali knjigu.
- Što biste poručili mladima koji se suočavaju s teškom bolešću ili invaliditetom?
– Kako se ono kaže: Invaliditet nije moj identitet. Dakle, to što ja ne hodam i slabije govorim, ne znači da sam nesposobna i da nemam što reći. Zato mladi, budite uporni u ostvarenju svojih ciljeva i nemojte odustati na prvo NE. Ma ne odustajte NIKAD! Nitko nije bolji od Vas!
- Koliko je važno da društvo bolje razumije osobe koje su preživjele moždani udar?
– Općenito, ljudi teško prihvaćaju nešto što je različito i nepoznato im. A kad vide da netko komu je oduzeta jedna strana tijela uz to još i teško govori, pobjegnu. Daj mi priliku, saslušaj me! Ili se samo makni ako mi otežavaš svojim glupim komentarima ili predrasudama.
- Smatrate li da književnost može pomoći ljudima u procesu ozdravljenja i prihvaćanja?
– O da… itekako. Ne mogu se odlučiti da li me u životu više spasilo čitanje ili pisanje. Čitanjem proživljavam brojne živote i događaje iz knjiga, a pošto se puno bolje izražavam pismeno nego usmeno, pisanje mi je donijelo mir i oslobodilo me mnogih tereta.
- Kako danas gledate na djevojčicu od 14 godina koja je prošla tako veliko životno iskušenje?
– Imam osjećaj da se sve to dogodilo nekom drugom i bude mi žao, ali onda se sjetim da sam to ja koja ne podnosi da ju netko sažaljeva. Čovjek u životu svašta prođe i ova priča se dogodila meni. Nikad se nisam smatrala nekom patnicom i pitala se zašto baš ja. Vjerujem da je puno teže bilo gledati tu djevojčicu koja se tad pretvorila u biljku mojim roditeljima. Jako sam osjetljiva na djecu i sve mame koje se brinu o djeci s bilo kakvom poteškoćom u razvoju su supermame.
- Radite li već na novim književnim projektima i što čitatelji mogu očekivati u budućnosti?
-Zasad mi je cilj knjigu pretvoriti u audio izdanje kako bi moji slijepi i slabovidni prijatelji mogli uživati u njoj. Uvijek nešto pišem pa nije isključeno da ću izdati još neṣ̌to. Joṣ̌ uvijek uživam u činjenici da sam uspjela izdati „Ne razumiš!“.
Razumiješ?!
