Postoje prepreke koje svi vide – stepenice bez rampe, uski prolazi, neprilagođeni prijevoz. O njima se govori, fotografiraju se i ponekad čak i rješavaju. No postoje i one druge, tihe, nevidljive prepreke koje osobe s invaliditetom svakodnevno preskaču, a o njima se rijetko priča.
To su pogledi koji traju sekundu predugo. Rečenice poput: “Svaka čast kako si hrabar” za nešto što je zapravo samo običan dan. To su odluke donesene bez pitanja – umjesto da se pita osobu što treba, pretpostavlja se.
Najveća prepreka često nije ni fizička ni tehnička, nego i dalje društvena.
U društvu koje se voli nazivati modernim, inkluzija često ostaje samo riječ na papiru. Organiziraju se projekti, pišu strategije, obilježavaju dani… ali u svakodnevnom životu stvari zapinju. Osoba s invaliditetom i dalje mora objašnjavati, dokazivati, prilagođavati se više nego što bi trebala.
A inkluzija bi trebala biti upravo suprotno – da se društvo prilagođava osobi, a ne obrnuto.
Problem je i u tome što se osobe s invaliditetom često promatra kroz dvije krajnosti: ili kao inspiraciju, ili kao teret. A istina je puno jednostavnija – to su ljudi. Sa svojim željama, manama, ambicijama i pravom na običan život, bez etiketa.
Možda je vrijeme da prestanemo “gledati” invaliditet i počnemo slušati osobe.
Jer kad ih stvarno čujemo, shvatimo da ne traže sažaljenje, nego priliku. Ne traže posebne uvjete, nego jednake mogućnosti. Ne traže divljenje, nego razumijevanje.
I upravo tu počinje prava promjena , ne u zakonima, nego u svakodnevnim sitnicama.
U načinu kako razgovaramo. Kako uključujemo. Kako pitamo umjesto da pretpostavljamo.
Jer svijet bez prepreka ne znači svijet bez stepenica – nego svijet u kojem svatko ima način da ih prijeđe.
Ilustracija
