Pristup institucijama za osobe s invaliditetom u Zadar ne bi smio biti luksuz niti pitanje dobre volje. To je osnovno pravo svakog čovjeka. Ipak, mnogi građani koji koriste kolica, hodalice ili imaju druge oblike invaliditeta svakodnevno nailaze na prepreke koje drugima često prolaze nezapaženo.
Koliko puta se dogodi da ispred neke institucije postoji rampa, ali je prestrma? Ili da lift postoji, ali ne radi? Koliko puta osoba s invaliditetom mora zvati nekoga da joj otvori vrata, pomogne preko stepenica ili jednostavno omogući ulazak? To nije samostalnost. To nije jednakost.
Poseban problem je što se pristupačnost često rješava “reda radi”. Dovoljno je staviti jednu rampu i smatrati da je problem riješen. A prava pristupačnost znači puno više – dovoljno široke prolaze, funkcionalne liftove, pristupačne toalete, jasne oznake za slijepe i slabovidne osobe te zaposlenike koji znaju kako pomoći bez sažaljenja i neugodnosti.
U gradu poput Zadar, koji se razvija i želi biti moderan europski grad, pristupačnost ne bi smjela biti tema o kojoj se još uvijek raspravlja kao o nečemu “dodatnom”. Institucije moraju biti dostupne svima – od bolnica i sudova do pošte, fakulteta i gradskih ureda. Jer kada osoba s invaliditetom ne može samostalno ući u instituciju, poruka koju društvo šalje jest da nije jednako važna.
Najgore je što mnogi problem vide tek kada ih osobno pogodi. Tek tada primijete stepenice bez rampe, previsoke šaltere ili vrata koja se teško otvaraju. No pristupačnost nije problem manjine. Ona govori koliko je društvo humano i civilizirano.
Osobe s invaliditetom ne traže privilegije. Traže ono što bi trebalo biti normalno – mogućnost da same obave pregled, predaju dokumente, podignu potvrdu ili sudjeluju u životu grada bez prepreka i poniženja.
Pravi napredak neće se vidjeti samo kroz nove zgrade i projekte, nego kroz trenutak kada osoba s invaliditetom može bez ičije pomoći ući u svaku instituciju u gradu. Tek tada ćemo moći reći da je Zadar grad jednakih mogućnosti za sve.
Ilustracija: OSI
