Nakon sinoćnjeg emitiranja trosatnog Thompsonovog koncerta s Hipodroma, održanog u ljeto 2025., nimalo slučajno na vjerski i državni blagdan Tjelovo, i onima koji su dosad imali bar neke rezerve u odnosu na stav Plenkovićeve vlade o reustašizaciji društva i rehabilitaciji zločinačkog ustaškog režima kao i njegovih simbola, pozdrava i pokliča, sada je sve jasno. Ustaškom pokliču „Za dom spremni!” koji je dio jedne Thompsonove pjesme ( navodno, ne izvorno ) vlada Andreja Plenkovića je dala potpuni legitimitet i pravo građanstva, sasvim neovisno o dvostrukim konotacijama na koje se njegova glazbeno-koncertna eksploatacija dosad pozivala. Ako javna televizija ( HTV ) emitira koncert Marka Perkovića Thompsona, zajedno s ustaškim ZDS, i cijelom ikonografijom koja je njegov nastup pratila, za to je sasvim sigurno dobila suglasnost premijera kojega se u ovoj državi sve pita. A ako Plenković nema ništa protiv da se s javne televizije ori ZDS, tada je jasno da za aktualnu vlast ni u tom pozdravu, ni u Thompsonovim revizionističkim porukama i stihovima, ništa nije sporno…
Malo pomalo dolazimo do toga da je filoustaštvo u ovoj državi danas sasvim prihvatljivo, legitimno, unatoč ustavnoj formulaciji o modernoj hrvatskoj državi utemeljenoj na antifašizmu ( na odlukama ZAVNOH-a kojima su udareni temelji državnosti u današnjim granicama ), nasuprot NDH. U međuvremenu je antifašizam iz provladinog vokabulara nestao, a kolaboracionistička, zločinačka NDH je rehabilitirana. O komunističkom i antifašističkom naslijeđu danas se govori samo s aspekta masovnih žrtava poraća i masovnih grobnica koje se udarnički iskapaju kao da se radi isključivo o nedužnim civilima koji su pogubljeni bez ikakvog razloga. Pobjednici u Drugom svjetskom ratu pretvoreni su u zločince, a zločinci, poznati po koncentracijskim logorima za Židove, Srbe, Rome, Hrvate antifašiste, po rasnim zakonima i brojnim zlodjelima, postali su nedužne žrtve.
Dugo se na tome radilo, de facto još od Tuđmanovih dana i njegove početne rehabilitacije ekstremne hrvatske emigracije. Danas to više gotovo i ne primjećujemo, pa je i nedavno Plenkovićevo izražavanje sućuti preminuloj Julliene Bušić, kao najvećoj hrvatskoj heroini, iako je 1976. u SAD-u osuđena, zajedno sa suprugom Zvonkom Bušićem, na doživotni zatvor zbog terorizma (otmice američkog aviona i postavljanja bombe u New Yorku, u čijem je deaktiviranju poginuo policajac Brian Murray ). Malo više političke diskrecije jednom navodno centrističkom europskom političaru, kakvim se Plenković predstavlja, doista ne bi smetalo…
No, kad je o Bušićevima riječ, kao velikim borcima za „hrvatsku neovisnost i slobodu”, sve je tu odradio još Franjo Tuđman koji ih je oboje, nakon izlaska iz zatvora ( Julliene je puštena nakon 13 godina zatvora, a Zvonko je odslužio tridesetak ) i povratka u Hrvatsku, rehabilitirao a Julliene je i zaposlio u svom Uredu.
Thompson je samo estradna komponenta galopirajućeg revizionizma i reustašizacije koja je pripremana i testirana godinama. No, „čast” i povijesna zasluga za legaliziranje ustaštva u javnom prostoru definitivno pripada Andreju Plenkoviću. Znakovito je da je taj završni potez odigrao baš političar snažnog komunističkog bacgrounda, što i nije neuobičajno, a moglo bi se tumačiti i kao svojevrsno dokazivanje desnici koja, uz sve prijepore, ipak u njemu vidi svog lidera. Doduše, ne bez mane, ali dok im omogućava da provode svoje programske, ekstremne političke ciljeve na kojima parazitiraju i bez biračke podrške, k tome i honorira lukrativnim sinekurama njihovu lojalnost, dotle ima prolaznu ocjenu.
Thompson u udarnom terminu na HTV-u 2 i klicanje ZDS na javnoj televiziji, na blagdan Tjelova, državni praznik, slojevita je priča. Ona pokazuje spregu Crkve i politike ( HDZ-a ), i ilustrira posvemašnju desekularizaciju države. Tjelovo je vjerski blagdan, i da je Hrvatska uistinu sekularna, ne bi bio i državni praznik.
Međutim, od osamostaljenja Hrvatska je išla pod ruku s Crkvom i u suglasju s njom, a ne odvojeno od nje. Ako je Crkva htjela na HTV-u Thompsona, koji uspješnije i masovnije promiče konzervativizam i vjeru od cijelog Kaptola, svih biskupa i svećenika zajedno, tko je Plenković, nekmoli glavni ravnatelj HRT-a Robert Šveb, da tome proturiječe? Takav odnos snaga državu na određenoj razini čini vjerskom zajednicom, a javnu televiziju redefinira ne kao državnu ( što u osnovi jest, vlasnik HRT-a je Vlada RH ), nego kao režimsku. Njezini urednici, njezini ključni ljudi, često anticipiraju želje i potrebe vlasti i idu im u susret, i bez usmenih ili pisanih naloga, njima je apologija vlasti u opisu posla.
Takva javna televizija, takav tretman deklariranog štovatelja ustaškog režima, Marka Perkovića Thompsona, na HRT-u, bezmalo kao nacionalne ikone, više političke nego glazbene, Plenkovićev su ljudski i politički poraz.
Jedan Thompson, čije pjesme besramno revidiraju hrvatsku povijest, u prime timeu ( od 20,15 sati ) zabavlja gledateljstvo puna tri sata ( i dodatno zarađuje! ), a etablirani hrvatski povjesničar, prof. Hrvoje Klasić, autor dokumentarnog serijala o „Titovoj Jugoslaviji”, ne kao hvalospjeva Josipu Brozu nego kao povijesnom pogledu na jedno vrijeme koje je imalo i svoje uspone i padove, svoje pluseve i minuse, koje je odredilo i hrvatske granice i hrvatsku povijest, e, taj na HRT ne može. Klasićev serijal prikazuje se na manjinskoj Vida TV, Srpskog narodnog vijeća, i na crnogorskoj Televiziji Vijesti, ali na hrvatskoj javnoj televiziji je pod embargom!
To je Hrvatska danas. Plenkovićeva revizionistička, nacionalistička Hrvatska u kojoj je ekstremni polusvijet uspješno, s njegovim blagoslovom, obavio povijesnu inverziju. Antifašizam je out, fašizam je in.
Kad tad njegovo će ga političko (ne)djelo posramiti…
