Neovisni novinarski portal
19.5.2024.
'rvatska / časni ljudi
Kozjak (foto: Građanska inicijativaSPASIMO KOZJAK I KAŠTELA)

Dr. Ivo Babić o namjeri bušenja tunela kroz Kozjak:
Za mene je to jedno nasilje nad prirodom, jedan bezobrazluk, jedna prepotencija!

Kozjak (foto: Građanska inicijativaSPASIMO KOZJAK I KAŠTELA)

Kako razmišlja dr. Ivo Babić, povjesničar umjetnosti i bivši rektor splitskog Sveučilišta, o nekim aspektima naše zbilje, mogli ste otprije šest godina pa nadalje na Trisu čitati u rado čitanom tekstu: Dr. Ivo Babić o prekomjernom autogranatiranju turizmom: Broje noćenja… Čudi me kako ne broje i broj općenja.

Dr. Babić uvijek je izravan, jasan i sugestivan kada progovara o štetnim pojavama u društvu, uostalom onakav kakav bi trebao biti svaki intelektualac i svatko tko ima priliku misliti tzv. svojom glavom u i na ovoj zemlji, umjesto da šćućuren i sit šuti unatoč štetnicima kojima smo okruženi, te koji nama vladaju i vode nas u očitu propast, a sve radi kratkoročnih i beznačajnih profita. To rade i upravo sada, u još jednom nezgodnom povijesnom trenutku za Hrvatsku, dok se bave tzv. sastavljanjem Vlade, odnosno tvorbom nakupine osoba koja će i u sljedećem razdoblju nastaviti musti i mrcvariti državu, pod egidom tzv. domoljublja, a u stvari s idejom nastavka multipliciranja profita za podobne, nauštrb zajedničkih javnih resursa svih građana Hrvatske.

Dr. Ivo Babić (foto Građanska inicijativa SPASIMO KOZJAK I KAŠTELA)

Nekompententost i bešćutnost, nedostatak vizije i osjećaja za bitno i vrijedno, temeljno nerazumijevanje potrebe očuvanja vrijednosti koje baštinimo, bilo tradicijskih i kulturnih, bilo pejzažnih i prirodnih, stalna je pratilja ovakvih vlasti. Dok supijani mrmolje pjesmuljke o materi, drači i kamenu, surovom i lijepom hrvatskom kršu i ponosu,  istodobno bi sve navedeno prodali za par tisuća eura prvom Mađaru, Nijemcu, Rusu, ili nekom domaćem kvarnom tipu iz svojih redova.

Pritom su im u fokusu najčešće potpuno bespotrebni i preskupi graditeljski projekti kojima se bespovratno uništava prostor, jedan od jedinih preostalih resursa Republike Hrvatske, pri čemu im je zarada uvezanih tvrtki na prvom mjestu, a nepovratna devastacija brdskih krajolika, šuma, priobalja, polja, obale, krških voda.. itd. – puko sredstvo.

Bušenje tunela kroz brdo Kozjak iznad Kaštela i Splita jedan je od takvih projekata koji će donijeti dugoročnu štetu čitavom kraju i Hrvatskoj, smatraju članovi Građanske inicijative “Spasimo Kozjak i Kaštela”. 

O tome zašto oni tako misle vrlo opširno i detaljno pojašnjavaju na svojim internetskim stranicama, a tamo su prikupili i sve medijske izvještaje o toj temi unazad više desetljeća, pa tko želi više i tome može saznati na jednom mjestu.

U međuvremenu su u starom trogirskom parku Garagnin-Fanfogna  razgovarali su s doktorom Ivom Babićem, inače Trogiraninom. Kako ističu, dr. Ivo Babić pružio je bezuvjetnu podršku zaustavljanju, po njegovim riječima, ovog besmislenog projekta gradnje tunela kroz Kozjak.

Kozjak (foto: Građanska inicijativa
SPASIMO KOZJAK I KAŠTELA)

Evo sad u nastavku prenosimo s njihovih stranica  mišljenje dr. Ive Babića o navedenom bušenju Kozjaka, te još o mnogočemu, pa neka se čuje:

Kozjak je za mene kao jedna glazbena kadenca. Kao da bih ga mogao svirati, kao da gledaš partituru, ima jednu tako nevjerojatnu krivulju. Prešao sam pješke od Mosora, pa sve preko Kozjaka do Marine.

Sjećam se da me jednom davno u Kaštela dovela gospođa Lisičička, Kaštelanka. Ona me dovela kod jedne obitelji, stare kaštelanske, koja je bila njena rodbina. Tamo je bio jedan talentirani talijanski slikar koji je nakon prvog svjetskog rata umro od tuberkuloze, a bio je nedovoljno vrednovan. Bio je to jedini slikar koji je crtao Kozjak. Kozjak ima nevjerojatnu krivulju. Ja često mislim, zašto ja nanovo prepoznajem Kozjak? Što je to specifično?

Možda jedan ritam, polagani, svečani ritam tih obrisa… A onda te njegove boje, to sam vam rekao, one se mijenjaju. Ako pogledate u zoru, on vam bude crn sa zlatnom bordurom, secesijski. A navečer, Kozjak zna biti ljubičast ili kobaltno modri, kao oni daleki fondovi u Leonarda, znate ona modra njegova brda. Dakle, on je čudesno lijep. Estetski.

Dakle, ja osobno nisam pozvan kao stručnjak prometa, ali estetsku štetu vizualno sigurno vidim. Neki kažu da je estetsko nešto nebitno, fenomen nebitan, ali ljudima i to znači simbolično, estetsko se ovim sigurno narušava. Onda, ako gledate te hridine pod nekim sunčevim kutevima pojavi se, vidite hridine, sve se vidi na njima. Vertikalne grede. Na Kozjaku je priroda sačuvana mjestimice, u krpama, znate, pejzaž je ostao u komadićima, poderan, ostatci gajeva, ostatci polja. Ovaj pejzaž nekada je bio najljepši u Dalmaciji.

Gledajte, nije ovo lokalpatriotizam, to o ovom kraju govore i strani putopisci. Jedan piše da je ovaj pejzaž “ridente”, ne znam kako bih to preveo, nasmiješeni pejzaž, Bogom dano to kaštelansko polje koje je bilo najplodnije polje u Dalmaciji. I ovo je, ne volim superlativ, ali zaista je ovo najpovijesniji prostor kojeg ima naša obala. Tu je nastao glavni grad rimske Dalmacije koja je bila velika do Save, do današnje Bosne i Hrvatske. Dakle, nije slučajno tu nastala metropola, na tim vratima između ovih planina, Kozjaka i Mosora. Tu zaista počiva hrvatska povijest.

Pogled s Kozjaka (foto: Građanska inicijativa
SPASIMO KOZJAK I KAŠTELA)

Ne volim te fraze i to jeftino hrvatovanje, ali tu je hrvatski narod dobio svoju domovnicu, u Bijaćima iu svetome Jurju nad Sućurcem. Dakle, trebali bismo respektirati taj prostor! A ja sam svjedok, zadnjih 50 godina, evo sam uspio ostariti i pamtim dobro uništavanje tog prostora, uništavanje plodnog polja, na primjer gradnju aerodroma usred vinograda. Pamtim divlju izgradnju. Što se tad dogodilo? Taj se prostor, ja bih rekao, mi bi tako rekli u Dalmaciji, ingropa se, zamrsio se. I sad se pokušava riješiti prometno, na bilo koji način. Ovo što se sad nudi, to vam je, mislim, koliko sam ja informiran, slabo sam informiran u vezi tog tunela, ali vidim kako nastaje jedna nova komunikacija koja će ponovno uništiti ogroman dio polja.

Ti današnji tehnokrati koji su zaboravili osjećaj za svijetlo, oni čak planiraju napraviti solarne uređaje koji će riještiti solarni element. I za te solarne uređaje ima mjesta, fala Bogu, ne mora to biti baš u ovom historijskom pejzažu. Tu gdje su još ostatci gajeva, gdje imate ledine na kojima se žuti brnistra. A danas u svijetu postoji tendencija zaštite historijskih pejzaža. Čak i zaštita, na primjer, ovih suhozida u poljima. Umjesto da razmišljamo o saniranju pejzaža, danas zbog toga što postoji čitava struka, potrebno je sanirati ovaj pejzaž nakon što ga je uništila industrija, a mi ćemo sad i dalje uništavati ove krpe prirode koje su ostale od plodnog polja. Ta cesta koja će krivudati, ta cesta od tunela prema magistrali, samo uništava polja, nema toga čemu pridonosi. I to su naši spomenici ljudskog bića. Odnos čovjeka i okoline nije samo biološki fenomen. I sad se, da budem vulgaran, sada se želi deflorirati to brdo. Za mene je to jedno nasilje nad prirodom, jedan bezobrazluk, jedna prepotencija!

Nisam stručnjak da bih rekao da će to pomoći prometu u ovom zagropanom, zamršenom prostoru, u ovoj kaotičnoj konurbaciji koja se pruža bezlično od Marine do Stobreča. Da li bi ovo prometno rješenje ikako pomoglo u toj zakrčenosti, ne znam, ali u svakom slučaju to doživljavam kao jedno nasilje nad prirodom. Nemam riječi koliko to doživljavam grotesknim…

A o ovoj našoj jadnoj Zemlji, pisao sam prije godine i godine da je ta jadna Zemlja umorna od nas. Bušimo je, ona drhturi od ljudskih aktivnosti, a to doživljavamo kao jedno nasilje, kao jedno razbojstvo nad prirodom. To nije od jučer, ljudi su jako nasilna bića, agresivni, bez poštovanja svetoga. Ništa im nije sveto. Ne mora biti sveto u smislu tradicionalno-religijskom, iako je i to obitno, nego u smislu da su neke stvari tabu, da jedan gaj pripada svima. A u ovom novom svijetu postoji anarho-kapitalizam, sad je nešto takvo aktualno u Argentini ili u Brazilu, gdje se nemilice siječe Amazona. Režnjevi pluća šume, naših bolesnih pluća, to se reže. Znači, uništava se ova naša jadna Zemlja od režnjeva pluća u Brazilu, pa do Sjevernoga pola, koji nam se otapa.

Zatim su mi najsmješniji ovi današnji turistički djelatnici. Oni shvaćaju globalno zatopljenje, koje se ubrzava, kao produženje sezone. Kao da ne znaju što to znači kada uslijed klimatskih promjena čak i jedna golfska struja može promijeniti svoj tok i da klima može postati nepodnošljiva. Njima, kao da se ne događa ništa. A događa se! Na lokalnom nivou i svugdje u svijetu,jedan bezobrazluk i nepoštivanje te Majke Zemlje! Možda ovo zvuči poganski što govorim o Majci Zemlji, ali nažalost, tako je. Nekada su neki govorili da se Zemlja kao kugla ponaša zaštitnički, kao kvočka. Znači, da se brine o nama.

Ali, ni ona nije toliko tolerantna da bi podnijela sve naše ludosti i sve to nepoštovanje Zemlje kao Zemlje, života kao života. Ima ljudi koji mrze život, koji mrze instinktivno. Još uvijek se nadam se da neće pobijediti taj instinkt, nego da će pobijediti instikt života i da ćemo poštovati malo više tu našu Majku Geu, koja se sve do sada brinula o nama. “

Kozjak (foto: Građanska inicijativa
SPASIMO KOZJAK I KAŠTELA)

***

Dr. Ivu Babića predstavljaju sljedećim riječima: beskompromisni borac za okoliš koji se dugi niz godina bavio istraživanjem tako i zaštite čovjekove prirodne i urbane okoline, jedan je od rijetkih intelektualaca koji ne podliježu nikakvim interesima ni politikama, povjesničar umjetnosti i arheolog rođen u Trogiru, 1946. godine. U Zagrebu je završio Filozofski fakultet na kojem je i doktorirao 1982. s temom Organizacija života u prostoru između Trogira i Splita. Od 1974. bio je ravnatelj Muzeja grada Trogira; od 1977. predavao na Filozofskom fakultetu u Zadru, od 1979. na Nastavničkom fakultetu u Splitu. Dobitnik je nagrade DPUH “Radovan Ivčević” za životno djelo za 2019. godinu. Uz teme iz arheologije i povijesti umjetnosti istraživao je i problematiku zaštite čovjekove prirodne i urbane okoline. Čista svijest i čista savjest jedno je od pravila njegova intelektualnog djelovanja. Jedan je od rijetkih intelektualaca koji ne podliježe ničijim interesima i nikakvim politikama braneći nacionalne atribute, biološku i kulturnu raznolikost i prepoznatljivost, vlastitu i narodnu povijesnu memoriju, vjerovanja, nade, pravo na opće dobro. Kaštela, 16. travnja 2024.

Dr. Ivo Babić o ‘turizmu’: Glumimo gusare, pravimo budale od sebe, utrkuju se magarci i konobari… (foto: Fališ)

Tags: ,

VEZANE VIJESTI