Kada prof. dr. Ivo Babić, povjesničar umjetnosti i bivši rektor splitskog Sveučilišta, javno progovori o problematičnim aspektima prekomjernog autogranatiranja turizmom, te pratećem urbanocidu i kulturocidu koji pogađa naše priobalne gradove, to obično izazove značajnu pažnju i odobravanje među senzibilnijim i savjesnijim građanstvom.Tako je bilo i usred Šibenika, na nedavnom Fališu, na jednom od gradskih najstarijih kamenitih trgova, okruženog redom starim sakralnim spomenicima i palačama sa spiskova tzv. zaštićene kulturne baštine.
Pomalo tragokomičan slučaj, ili bolje reći očekivani događaj, htio je da je na jedva 5 metara iza njegovih leđa, dok je emotivno i nadahnuto govorio o negativnim učincima masovnog turizma, zveckalo posuđe, tanjuri i čaše sa stolova na kojima su razdragani turisti žvakali pržene patagonske lignje, mađarski zagrebački odrezak i belgijski pomfrit. O dr. Babiću i njegovim stajalištima o nepromišljenom odnosu prema razvoju turizma, nesmiljenoj eksploataciji vlastitih pejzažnih i prirodnih vrijednosti, prekomjernoj gradnja u priobalju i u gradskim jezgrama, nebrizi prema zbrinjavanju smeća i otpada, nepoštivanju vlastitog kulturnog nasljeđa i transformaciji glavnine stanovništva u apartmandžije, sobare i konobare ste i ranije mogli čitati na našim stranicama (vidi ovdje:Dr. Ivo Babić: Hrvatska će biti mala zemlja za veliku razonodu, a gradovi kao neki lunaparkovi ili poput šupljih kulisa s domorocima koji će glumiti folklor ), ali evo sada još malo dr. Babića:
– Govorit ću o dalmatinskim gradovima. Možda i o banalnim stvarima. O onome što me tišti. O onome što bi trebalo biti opće poznato, o inventaru naše kolektivne svijesti. Znamo li mi što je naša baština? Što imamo? To su po mom mišljenju dvije najvrjednije stvari što imamo: to je prirodni okvir, do daljnjega, koji je načet, i naše naše povijesne jezgre. O tumačenju geneze naših gradova nemojmo govoriti samo estetski i filatelistički, nemojmo ostajati tek na pročeljima, nego govorimo prvenstveno o okviru. Pogledajmo Jadran. To je jedan krak Mediterana koji se najdublje zario u europsko kopno. I to je bit naše sudbine. Koja je bit dalmatinske sudbine? Sve civilizacije su nas dodirivale, ali ne mnogo više od dodira. Zašto su nas dirale? Za terestičku navigaciju koja mora imati stalno kopno na vidokrugu jer je bitno ploviti uz ovu istočnu obalu. Tu ima potencijalnih luka, zakloništa, a negdje se može naći i voda. Dakle ovdje uz ovaj naš Jadran išla je i danas ide jedna od svjetskih arterija. Davno u prethistoriji to je bio put kojim se prevodio jantar, taj dragocjeni element i na kraju tog puta gore prema Hadriji prema kojoj se zove i Jadran, kasnije prema Veneciji, završavali su morski putevi i počinjali su oni kopneni putevi koji su išli preko Alpa daleko na sjever. Dakle, taj put nas je stalno dodirivao – kaže dr. Babić, dok je konobar malo dalje od njega užurbano pušio cigaretu, između dvije narudžbe.
Dr. Ivo Babić:: Turizam ne smije biti jedini (foto Fališ)
Nastavio je o dalmatinskim gradovima…
Osebujnost i neponovljivost
– Ovdje vidimo ovaj naš Jadran jedinstveni, ta bivša brda koja su postali otoci, potonule uvale koji su postojali zatoni, ta neobično lijepa kaligrafija krajolika. I zbog te kaligrafije krajolika tu su nastajali i naši gradovi. Odatle njihova osebujnost i neponovljivost. Sve se može kopirati… citirati. Ali grad: to je fenomen koji izlazi iz okoliša, iz svog prirodnog okvira koji je zadan, iz oblika otoka, otočića, rtova… odatle i morfologija naše obale. Poluotoci kao što je Rab, kao što je Zadar. Dakle kultura koja se naslanja na prirodu… Gradovi su možda najkompleksniji fenomeni kulture. To je jedan fenomen difuzan i dimenzionalan, grad je najopipljiviji, najautentičniji. Dakle vidimo na ovom primjeru (Rab, Zadar… op.a.) kako se jedan poseban ontički sloj svijeta nastavlja na svijet prirode. U isti tip naselja spada i Zadar, nekoć glavni grad Dalmacije stoljećima. I on je poluotok. I svako naselje u Dalmaciju ima svoju genezu koja seže duboko u prošlost. Čovjek je davno izabrao najbolje moguće lokacije, međutim grad u pravom smislu počinje tek s civilizacijom – ističe profesor doktor, dok je odnekud pristizao miris prepečene ribe.
Povijest dalmatinskog priobalja čine i Iliri, zbirni pojam za više naroda ili bolje plemena, kaže, ‘no Iliri nikad nisu došli do razine civilizacije, a time nisu došli do razine grada‘.
‘Domorodac’ sjedi i puši, turisti prolaze (foto TRIS/G. Šimac)
– I u Zadru i u Ninu i u Trogiru… svuda se mogu naći prahistorijski slojevi. Dakle čovjek je odavno izabrao najbolje lokacije ovisno o tim ekološkim prilikama. Ali tek sa civilizacijom. sa Grcima, počinje taj grad u pravom smislu, a ne selo ili nekakvo naselje. Evo Šibenika, tog čudesnog grada, naselja na brdu koji pada pod utvrdama, kao što je Klis pa donekle i Hvar, donekle i Kotor, i Omiš, i Stari Grad. Na tom vrhuncu, na jednom brdu, nastala je prethistorijska utvrda, jedna gradina, potom kasnoantična utvrda i konačno medijevalni, srednjovjekovni Šibenik. Ali ova slika šibenskog kanala i čudesnog pejzaža, šibenske luke koja je potonulo ušće rijeke… Šibenik je najgotičkiji grad, ima najviše spomenika. Ove njegove ulice sa stepeništima su kao vodopadi, kao bujice koje prethode ovom gradu. Šibenski trg kod katedrale izgleda kao kulisa, nisam vidio nigdje ovako maštovite kulise, kuće iznad kuće, kuće iznad vijećnice, pa još crkve… Dakle ta slikovitost, taj kulturni sloj koji se nastavlja, taj poseban ontički sloj koji se nastavlja na biologiju samog prirodnog okvira i na koncu bedemi koji izgledaju kao da se Šibenik uzverao na zidine. Za Šibenik je napisao jedan moj pokojni prijatelj da Šibenik izgleda kao model u rukama sveca, a taj model i njegove zidine ponovno naliježu na hridine, na njegovu prirodnu datost. Onda bogatstvo ribe u akvatorijima gradova… to je bio raison d’etre dalmatinskih gradića – govori dr. Babić.
Gradova je inače bilo jako malo na sjeverozapadnom Balkanu, primjećuje.
‘Oj Trogiru pala na te bomba…’
– Taj splet brda, ti Dinaridi koji prate obalu, nisu omogućavali nikad veće socijalne integracije. I Iliri su bili stalno u međusobnim ratovima. Tribalizam. Dvije strane. Dvije se doline mrze. Te planine u Bosni izgledaju kao zapletaj crijeva. Utoliko su dragocjeniji gradovi na obali, kao civilizacijske jezgre. Jedan francuski historičar je napisao jedan čudesan esej o Splitu o palači kao napuštenoj ljušturi u koji se naseljava novi slavenski živalj u kojem se europeizira i civilizira. A ja često mislim da nas Vlaja, uključujući i mene, ima previše, te da taj grad ne može svih civilizirati. Dakle gradovi su prije svega civilizacijske retorte. Ne govorimo o gradovima samo estetski ili etnografski. Grad je organizam. Grad je živo biće. Grad nisu zgrade. Gradovi su ljudi. Gradovi se stalno mijenjaju – napominje dr. Babić.
No ne vole svi gradove, što je vidljivo i na primjeru naših gradova koji su u posljednji pola stoljeća doživjeli drastične promjene uslijed nepametnog razvoja i kaotičnog širenja…
Grad je živo biće (foto TRIS/G. Šimac)
-Dakle govorimo o civilizacijskoj funkciji gradova. Ali gradove nisu baš voljeli brđani i pastiri. Naime, antropološka konstanta je da pastiri ne vole grad. Cijela ta antička povijest i mržnja prema Babilonu, prema gradu: dabogda se pretvorio u ruševine, dabogda se čuli u tebi divlji magarci… Ja se još sjećam kad su išli mladići u vojsku da su pjevali: Oj Trogiru pala na te bomba. I mislim da ta konstantna mržnja antiurbana koja traje do danas, pa i ovi napadi na Dubrovnik i na Sarajevo, to je također jedna antropološka konstanta pastira koji ne vole grad. A mi smo prvenstveno bili pastiri. Mi smo jako slabo bili urbanizirani. I naši dragocjeni gradovi bili su minijature, u odnosu na europske gradove. Cijela Dalmacija nije imala toliko stanovnika koliko jedan grad u močvari – Venecija – napominje dr. Ivo Babić.
A što je s morem? Dr. Babić nije optimističan. Niti u vezi smeća kojime se zatrpavamo.
‘Plavo more… Ribar plete mrižu svoju… Plivaju kondomi’
-Gradovi i more su bili fatalno povezani. Uostalom sudbina svih mora je diskutabilna, od oceana koji postaju sve kiseliji, morske struje koje idu uz našu obalu od juga prema sjeveru. More je jako osjetljivo. Kada se čiste talijanska nuklearna postrojenja, i kod nas poraste radioaktivnost u moru. Povezani smo. Još je Aristotel govorio za Mediteran da je to jedna velika bara oko koje Grci sjede kao žabe. Tako nam dolazi uvozno albansko smeće kad zapuše jugo… A mi govorimo o našem moru i o našim plažama romantično… Plavo more… Ribar plete mrižu svoju. To i slične kič fraze. Dalmatinac koji nosi lanac oko vrata. Narcisoidne slike, te plaže naše a na njima plivaju kondomi, nedaj bože da se neko ubode na igle, u šumi se vrše nužde, to je slika tih naših gradova. Zato dolazimo na zao glas u svjetskim okvirima. Potom smeće. Smeće je globalni problem. Neki kažu da naša civilizacija baca sebi u lice govna. Ima jedna smiješna rečenica kod proroka Malahije: Smeće je fatalno. Mi bacamo smeće kao pojedinci i kao sva živa bića. Na primjer u Splitu se nakupi dnevno 300 tona smeća, od čega 60 tona u gradskom središtu. Ne razmišljamo o smeću. Nisu gradovi samo gotika, romantika i fasade, nego i problem smeća. Gdje s njime? U Splitu vam zaudara cijeli grad od Karepovca, od gradskog smetrlišta. A Makarska? Mi zaboravljamo da nam svaki turist ostavlja jedan kubični decimetar fekalija dnevno… Naravno i svega ostalog smeća – upozorava dr. Babić, netom nakon što je konobar iza njegovih leđa u kuhinju odnio pet, šest tanjura s nepojedenom hranom.
S ponistre se vidi kruzer (foto TRIS/G. Šimac)
Osim smeća kojega je sve više i još uvijek nije propisno zbrinuto u nijednom dalmatinskom gardu, sljedeći problem bi moglo biti i nestašica pitke vode. Količine pitke vode nisu neograničene, drži profesor.
Čudovište kruzer: 12 tona smeća i 490 kg opasnog otpada dnevno
– A onda vode… Voda je vrijednija od zlata. Nje ima konačno. Dalmacija je često žeđala. I Dubrovnik je žeđao. Split je dobio vodu tek u 19. vijeku kada je obnovljen Dioklecijanov vodovod. Trogir tek između dva rata. U ožujku se recimo u Splitu morala piti prokuhana voda zbog onečišćenja, a početkom ovog mjeseca u Dubrovniku su vodu građanima dostavljali vatrogasci cisternama. A mi i dalje maštamo o neograničenome rastu. Kao da nismo čitali prije 30 godina izvješća Rimskog kluba o granicama rasta… o kontroli rasta. Kruzeri. Kad dođe ovakvo jedno čudovište koje prima 5000 ljudi mi mu se veselimo jer nam nosi turiste. Čak i časne sestre ga pozdravljaju sa zvonima, ushićene. I one su se dobro uklopile u turizam. No to su doista ploveći otoci. Imaju više putnika i posade nego pojedini dalmatinski gradovi, a sigurno ih je više nego što je ljudi u dubrovačkoj povijesnoj jezgro koja je napola prazna. Dakle kruzeri koji imaju 3000 gostiju izbace dnevno 10 do 12,5 tona krupnog otpada. 1203 kilograma ugljičnog dioksida po jednom kilometru plovidbe. Goleme količine otpadnih voda, te čak 490 kg opasnog otpada dnevno! Ostavljaju nam itekako otpada i u zraku i u moru – iznosi dramatične podatke dr. Babić.
Ti su podaci poznati odavno, no nerazumne lučke i lokalne vlasti i dalje se trse u vabljenju tih plovećih eko-bombi koje ionako nemaju bitan gospodarski učinak, izuzev za političko-lučke interesne grupice. Sljedeći problem je nedostatna i neadekvatna prometna infrastruktura. To se posebice pokazalo ovoga ljeta, kada su u tzv. špicama sezone gužve na autocestama, cestama i prilazima gradovima, te u gradovima bile nepodnošljive…
Dostava (foto TRIS/G. Šimac)
– A onda prometni kaos. Gužve. Invazije gostiju. U Hvaru se doslovce ne može hodati. A tek Split, promet se slijeva u gradsku jezgru sve užim prometnicama, onako kao što su zakrčene staračke vene pune kolesterola, tako se promet slijeva na rivu. Problemi s prometom. U Hrvatskoj je u prvih sedam mjeseci poginulo 170 ljudi. Prije neki dan je dostavljač s kolicima u splitskoj jezgri kolicima ranio turistkinju. Vlada potpuna anarhija. Motori, skuteri… Jedan nekadašnji javni zahod na splitskom kolodvoru je paradigma. Tamo sam nekad često trčao na zahod, a sad je tamo restoran. Ja ne mogu unutra. Meni miriše na urin u mojoj memoriji. Kriza urbanizma…. – prisjeća se dr. Babić poznatog bivšeg splitskog nužnika između željezničkog i autobusnog kolodvora.
A onda se osvrnuo na ono na što pametni ljudi skreću pažnju već desetljećima. Uglavnom uzalud. O tome kako turizam ne smije biti jedina, glavna, noseća gospodarska grana u nekoj državi ili regiji. Takvo što je put u propast, smatra se.
‘Zašto Dalmacija ne može biti Dalmacija? Zašto moramo glumiti nekog drugog?’
– Fenomen turizma kao monokulture. Monokultura je neprirodna stvar. Nema je u prirodi. Na primjer, prvobitna vegetacija šume bile su zbir heterogenog raslinja. Kad dođe jedna epidemija ne stradaju sve biljke. Monokulture i velike plantaže su djelo tzv. modernog vremena. A nama je glavna karta taj turizam. Jedan splitski gradonačelnik, trgovac humanitarnom pomoći, izjavio je da Split mora bi kao Ibiza. A zašto Split ne bi mogao biti kao Split? Zašto Dalmacija ne može biti Dalmacija? Zašto moramo glumiti nekog drugog? Pričao sam vam o avionskoj snimci hrvatske obale. Mnogima služe samo za spekulacije, kako bi sagradili jahtu, kako bi privatizirali komad obale. Jedan lik koji me podsjeća na Goldfingera iz onih filmova o Jamesu Bondu kruži sa svojom jahtom na kojoj ima mali helikopter, a kako bi se dočepao jednog nacionalnog parka na Mljetu. Imamo jedan prelijepi grad, Skradin, a koji je velikim dijelom zakriljen marinama. Ali to je budućnost Dalmacije, te marine i te jahte. Ali šta je s tim marinama? Kod nas se na veliko rade jer vam je već velika gužva na Azurnoj obali, u Italiji. Sad je momentalno interesantna Dalmacija. Dok nas ne potroše i odbace kao staru rukavicu. Ali već i ovdje je gužva. Neki novokomponirani bogataš može doživjeti sinkopu, pa vas može ubiti, pa da bude oslobođen tužbe. Jadran je ograničen. A sada bi u njega utrpali marine, ribogojilišta i ne znam šta sve ne bi utrpali. A i te jahte zagađuju, bacaju i oni svoj otpad. Premazane su raznoraznim kemikalijama… itd. – nabraja pošasti nekontroliranog turističkog ‘rasta’ dr. Babić.
Vjenčanja, Rimljani… (foto TRIS/G. Šimac)
Dr. Babić često poseže za primjerom Trogira, grada sa spiska UNESCO-ove kulturne baštine i grada u kojem živi. Na primjeru Trogira vidljiva je sva glupost bezumne ekspanzije: tik uz jedinstvenu jezgru načičkana su kaotična nazovi naselja, promet je redovito nepodnošljivo zagušen, vrijedni prostori se užurbano uništavaju…
– Primjer Trogira: kompletno je nasut rt. Marina je sagrađena bez dozvola. Na mjestu brodogradilišta bi gradili hotele. Na jednom mjestu marina gotovo ulazi u segetsko groblje. To je jedan totalni kaos u prostoru. Ljudi mogu imati iluzije o sebi i o svom društvu, ali očitavamo se u prostoru. To je rukopis ovoga našega kaosa. Malo je urbanih cjelina izvan starih jezgri. Ovdje su ljudi raštrkani u polju. Uništili su polje. Oni su prigradsko stanovništvo. Ne participiraju. Izgubljeni. Kao što je Balkanu falilo socijalne kohezije i povezanosti, tako je nedostaje i u našim novim kvartovima. Živjeti skupa u gradu je bila vještina. Nikad nije bilo lako. I u gradu postoje proturječja i suprotnosti, klasne i socijalne, individualne… Ali to umijeće stvoreno je životom u gradu. Split je disperzivan. Mi smo raspršeni. Kad su ljudi na okupu nastaju nove vrijednosti i kvaliteti. No toga danas nema… – ističe profesor Babić primjer Splita, grada kojega oni koji su odrasli u njemu u drugoj polovici 20. stoljeća danas ne mogu prepoznati, niti prihvatiti aktualne dramatične promjene kroz koje prolazi…
‘Moramo lagati, krasti, varati i biti premazani svim mastima’
– Fenomen turizam je dragocjen u ovoj našoj ekonomiji u kojoj smo upropastili sve proizvodne djelatnosti. To je ideologija. Vidite, nije zgodno baš imati ovakvo geslo: mala zemlja za veliki odmor. Ljeto je lijepo, pogotovo kad je čovjek mlad. Ali ljeto nije baš ono Shakespearov ‘San ljetnje noći’. Ljeto je mjesto za raskalašenost i otpuštanje ventila. Ali se malo pretjeruje. Da budemo folklor, da budemo sluge. Da glumimo. Promatram sve te naše brodove. Petkom navečer dolaze ti brodovi, vidim kako plešu te naše escort dame. Mi postajemo previše servilni. Konobarski uljudni. U jednom drugom kontekstu postoji jedna druga knjiga: Portret koloniziranih . Mi postajemo narod zabavljača. Evo jedna misao čovjeka objavljene u novinama koji se proglašava kapetanom jednog turističkog broda: Moramo lagati, krasti, varati i biti premazani svim mastima. To podrazumijeva da se napiju turisti s malo rakije i vina. Onda su ošamućeni, pa im možeš podvaliti eventualno marokanske srdele iz leda kao neku dalmatinsku deliciju. Dakle jedna cijela imaginacija raste. Ali to nije ništa nova. Bilo je toga i prije. Na primjer, u Rimu Papa Siksto VI., navodno porijeklom Dalmatinac, dao je posjeći šume oko Rima i dao je objesiti na stotine razbojnika koji su pljačkali hodočasnike, preteče turista. Jer turisti su lak plijen i lako ih se može oguliti. Dakle turizam stvara i adekvatnu svijest i adekvatni način mišljenja – zabrinut je dr. Babić zbog transformacija kroz koje prolaze žitelji turističkih gradova i područja.
Dr. Ivo Babić: Glumimo gusare, pravimo budale od sebe, utrkuju se magarci i konobari… (foto: Fališ)
Posebno nebulozna je uvriježena floskula političara, resornih ministara i turističkih namještenika o ‘povećanju broju noćenja’…
– Onda među našim turističkim djelatnicima imate često misao o broju noćenja. Čude me kako ne broje i broj općenja. Kao dio te turističke imaginacije. Ulice koje su služile svima, djeci i starcima, sad su privatizirane. Imamo zvučno zagađenje: ne može se spavati. A u gradu još uvijek ima nesretnika koji moraju poći na posao ujutro u 6 sati. Dakle više nema spavanja. Neki bi najradije ukinuli noć, kako bi nonstop bio turizam. Zakrčeni gradovi. Dubrovački infarkt. Lani je policija intervenirala. Nije se moglo ni naprijed ni natrag. Ako netko u toj gužvi ne daj Bože dobije infarkt, načekat će se prve pomoći. Kad vidim ovaj grad, ove gužve… sjetim se Danteove slike pakla. Kako nesretni grešnici jure i gužvaju se u paklu. Dante se prisjetio jubileja, 1300. godine u Rimu. Bila je tako strašna gužva da su morali organizirati kretanje hodočasnika u dva smjera. Dubrovnik je doživio turistički infarkt. Ali nije bolje ni u Splitu, ni drugdje. Onda ljudi kad su sabijeni, kao i ostale životinje, naši rođaci, djeluju agresivno – govorio je dr. Babić, baš u trenutku kada je grupica Japanaca zastala i neko vrijeme sa zanimanjem i nerazumijevanjem slušala što govori.
‘Žao mi ovih staraca i starica koji glume i čine budale od sebe’
– Stvorio se cijeli jedan rječnik. Jedna cijela ideologija. Na primjer, meni koji sam već ostario nije jasna riječ turistički proizvod. Meni je proizvod nešto trodimenzionalno, opipljivo. Onda produženje sezone, majke ti mile. Sad će im pomoći ove klimatske promjene, produžit će sezonu. Učiniti od zime ljeto. Onda riječ brand. Pa riječ priča, nema prilike da političari ne spomenu riječ priča. Je li to znak infantilnosti ili je riječ o pričanju priča i vabljenju gostiju… Skrivanje istine. Peristil. Trg kao štekat. To je isto jedna turistička priča, netko je obučen kao Dioklecijan. Gledam te turističke fešte i onda mi bude žao tih ljudi. Ljudi čine redikule od sebe. Glume gusare, a to je, jel’te, bila jedna autentična funkcija u Dalmaciji. Onda mi je žao ovih staraca i starica koji glume i čine budale od sebe. Onda maštovite utrke tovara, magaraca, konobara sa čašama… Sve to spada, kako sam je ja nazvao davno, još u doba takozvanog mraka, u zimmerfrei ideologiju – prisjeća se vlastitog proročanskih istupa otprije četrdesetak godina.
Dotakao se i posvemašnje prenamjene kulturnih spomenika u suvenirnice, wine barove, fastfoodove, loungove, vinoteke, skladišta za gajbe pića i suncobrane, parkirališta za dostavna kolica… itd.
Prodavačica razglednica u Šibeniku (foto TRIS/G. Šimac)
– Recimo u Šibeniku su od dijela katedrale namjeravali načiniti ostakljenu prodavaonicu suvenira. I crkva se uklopila u turizam. U zadnji tren je to uspio spasiti jedan moj kolega. Ili dvorište dominikanskog samostana u Trogiru. Klaustar kojega je država popravila služi kao skladište za obližnje restorane. Ili ulaz u kuću osnivača hrvatske povijesti Ivana Lučića Luciusa, koji je napisao prvu znanstvenu hrvatsku povijest, koji je prodavao obiteljsko srebro da bi tiskao svoju knjigu… Ulaz u njegovu kuću: spomen ploča je prekrivena suncobranima. Mi zaboravljamo prošlost. Živimo u lošoj sadašnjosti. Gradovi se prazne. No to je fenomen svjetski. To sam upoznao u Veneciji prije 30 godina. Hoće od gradova napraviti muzeje. Recimo Sv. Stefan u Crnoj Gori. To je avetinjski. Čudo jedno. Jedan kič od grada. Rezervati kao na Havajima gdje oni plešu s onim vijencima i kitama cvijeća. Glume folklor. Gušenje funkcija… – zabrinut je dr. Babić.
Među istaknutim primjerima je i prenamjena trogirske čuvene ribarnice koja je zatvorena jer riba smrdi turistima, navodno…
Kazino na mjestu škole, ribarnica koja smrdi na ribu
– Protiv toga sam se borio prije nekih 20-30 godina. To je bila loža koja nije imala samo svoju ekonomsku funkciju. To je bilo mjesto susreta i socijalnih rituala. Onda su izbacili tu ložu iz funkcije jer da im smrdi riba. A u Parizu se na najprometnijim bulevarima dva puta tjedno prodaje riba. Njima ne smrdi riba. A mi tu patimo od velike higijene Nećeš ti čistoće kod nas. Zato se danas u toj loži prodaju vrlo autentične drangulije. A to su drangulije-suveniri iz Indije, Kine,… Dakle jedna opća neautentičnost. Biti ono što nisi. Biti nešto drugo… Zagora kao Provansa… Split kao Ibiza… – kaže.
Posebno iritantan slučaj je onaj u kojemu je vlasnik formule 1 od lijepog zdanja trogirske škole na rivi htio načiniti kockarnicu za dokone bjelosvjetske kockare.
Dnevni izleti (foto TRIS/G. Šimac)
– Nedavno sam pisao o školi u Trogiru. Uspio sam do daljnjega. Netko je napisao da gajim iluzije. U komentarima sam pronašao: Pa šta ovaj Babić sebi umišlja da je spasio školu, pa ovaj investitor nema dovoljno para da sve podmaže. Naime, svojedobno je došao onaj vozač sportskih kola što je oženio onu našu ljepoticu, onu heroinu, Eccelstone, šta nije platio porez tko zna koliko. Onda je došao u Trogir kao veliki čovjek. Onda je rekao prvu star: kakva škola: kazino! I tu su se oduševili naši lokalni očevi. Ali to je škola. Tu je na ovom mjestu trebala niknuti betonska zgrada, no onda je nadjvojvoda Ferdinard osobno reagirao da se napravi ova škola u neogotičkom stilu. U ovom Trogiru koji zamire, koji je zimi pun duhova, u kojemu možeš sresti jedino mačke. Dakle htjeli su izbaciti školu. A škola je sa svojom grajom, sa dječjim žamorom, to je zadnji kontrapunkt smrti. Zadnji kontrapunkt propadanju… – precizan je dr. Ivo Babić.
No dr. Babić ističe kako ne želi širiti pesimizam, te negirati važnost i nužnost turizma.
Privatizirana nevjesta
-Turizam je antropološka potreba. Ludi su uvijek putovali. Na hodočašća. Iz Venecija u Svetu zemlju. S njima bi išle prostitutke da im prikrate vrijeme. Živimo u doba kada se pojavljuju na pozornici historije mase. Prije je turizam bio privilegij engleskih elita. A sad nastupaju mase. To je realnost. Turizma će biti sve više i više. Ali turizmom se mora upravljati. Ali da li smo mi u stanju to učiniti? Jer živimo u totalnom kaosu i deregulaciji. Da li smo u stanju kontrolirati te procese koji imaju uporišta u ljudskoj naravi? Turizam je važna ekonomska djelatnost. Ali ne smije biti jedina. To nam ne smije biti proizvod. Treba nam i konkretnih trodimenzionalnih stvari – smatra.
Pa nastavlja o žalobnim posljedicama superturizma…
– Splitska Pjaca: prije 30 godina je tu bilo toliko svijeta, domaćeg svijeta… navečer, da nisi mogao hodati. Svaki je školski razred imao svoje rezervirano mjesto. Kao i splitska riva, danas je ona pusta. Ljeti se ne može hodati, a zimi pusta i sama. Trogirska pjaca. Sablasno pusta zimi. U mojoj mladosti je bila pun autentičnog svijeta koji je šetao gore-dolje. A naši turistički djelatnici se nadaju kako od općine i zgrade suda, koja je zadnja velika gesta austrougarske civilizacije, napraviti hotel… Opustjeli gradovi, kuće bez stanara… A kuća bez ljudi u čas zamire. Bez ljudi propada. Ako se škure ne otvaraju ubrzo pada krov. Kuće su na prodaju. Možda bi nam trebala jedna nova hrvatska himna. Ona Smetanina: Prodana nevjesta – jezgrovito je zaključio dr. Ivo Babić.
Privatizirana, opljačkana… pa (ras)prodana, dodajmo.
Dr. Ivo Babić: Hrvatska kao prodana nevjesta (foto Fališ)
