Mlada žena u ranim 30-tim, fakultetski obrazovana, majka dvoje malodobne djece, sa svim formalnim pretpostavkama za solidan građanski život, pokucala je na naša vrata hrabro, predstavila se i odmah rekla zašto je tu. Došla je sa svojom teškom životnom pričom, beskrajno nesretna, u strahu za svoju djecu i sebe. Prijavila je nasilje u obitelji, i sad joj je suočiti se sa svim konzekvencama toga čina oko kojega, čini se, kad je u sebi prelomila odluku, više nije imala dvojbi. A za odluku joj je trebalo dugo, jer nije imala podršku ni svoje majke, ni sestre, ni prijatelja. Naprotiv, kao da se cijeli svijet urotio protiv nje onog trenutka kad je u PU Šibensko-kninsku podnijela prijavu protiv svog, kako kaže, agresivnog supruga na čiju stranu su stali svi oko nje, pa i neki koji bi po logici svoje profesije trebali štititi žrtvu.
Svi iz njezinog neposrednog okruženja su joj zamjerali što je prijavila nasilje iako je suprug nije tukao, ali je vrijeđao, ponižavao, psihički i seksualno prisiljavao, bijesno razbijao stvari po kući, čemu su i djeca svjedočila.
Život pod prisilom
– Već 2-3 godine suprug i ja nismo u nekim dobrim odnosima. Naime, moj život s njim bi opisala kao život pod prisilom- kazala je odmah na početku, dajući nam do znanja da nasilje trpi već duže vrijeme.
-Moje prvo suočavanje s nasilnim ponašanjem supruga dogodilo se neposredno nakon vjenčanja. Zbog obiteljskih razmirica imao je sukob sa susjedom te je kazneno prijavljen. Kad se to dogodilo bila sam u visokoj trudnoći, i već tada sam doživjela jednu vrstu šoka i nasilja, a mislim da je u mojoj utrobi to nasilje pretrpjelo i moje dijete. Bio je to za mene veliki stres.
Prije vjenčanja, kazala je, nije bilo ni naznake nasilne naravi njezinog supruga. Sve je bilo u redu, iako je on imao svoje terete i frustracije koje nosi od djetinjstva te je, pored svoga stalnog posla u jednom gradskom poduzeću, odlučio raditi još jedan posao sezonski, kako bi svojoj djeci omogućio sve što on želi, a nije imao. Međutim, kaže naša sugovornica, ispostavilo se da to nije sezonski nego cjelogodišnji posao koji je radio svih 10 godina našeg braka.
-Taj posao i nespavanje noćima izazivalo je nemir i nervozu koju je često prenosio na cijelu obitelj. U jednom trenutku života, nakon što sam rodila i svoje drugo dijete, sav teret života i djece pao je na mene. Prije dvije godine počele su me mučiti velike glavobolje. Otac mi je umro prije 6 godina, majka je ostala sama i puna frustracija, nije očekivala da će joj muž umrijeti tako rano, i u njoj nikad nisam vidjela podršku, iako ona čuva moju djecu kad je to zamolim, ali me nikad nije upitala kako sam i kako živim, bila je isključivo okrenuta sebi i svojoj muci, svojoj samoći.
Glavobolje su, priča nam, bile stalne i nepodnošljive. Nikakvim tabletama ih nije mogla ublažiti, a to je onemogućavalo u normalnom funkcioniranju. Otišla je na magnetsku rezonancu privatno, ali ni tada, kaže, nije nikog bilo briga što se s njom događa, a suprug joj je rekao: Pa neće tebi biti ništa, ti si žena, nema veze da te glava boli, to je normalno.
Nigdje podrške, razumijevanja, empatije. Smatrao je da je ženin posao da bude majka, da brine o djeci, o kući, o njemu, i usput radi i svoj posao izvan kuće, a on može raditi što hoće, pa tako nikad nije propustio ni teretanu, ni kave, ni poslove koje je radio.
-Dolazim iz obitelji koja mi je materijalno omogućila sve što imam. Otac mi je značio puno u životu i pomogao mi je da imam svoj stan i sve ono što je potrebno za ugodan i komforan život, zato sam suprugu često prigovarala da su dodatni poslovi nepotrebni jer djetinjstvo djece i dani provedeni s njima ne mogu se vratiti. Imamo dvoje prekrasne djece i možemo živjeti savršeno s ovim što ja imam, ne treba nam ništa drugo. Često je govorio o budućnosti. Ja sam, za razliku od njega, osoba koja živi danas, jer ovo danas je dan koji se nikad više neće ponoviti, danas sam se probudila živa i zdrava, a što će biti sutra to ne možemo znati ni ja, ni on, ni nitko od nas.
Vjera i ispovijed
Napravila je magnetsku rezonancu glave radi nepodnošljivih glavobolja koje je trpjela, nitko za to nije ni znao, niti je koga zanimalo. Nalaz je bio uredan, međutim, mjesecima glavobolje nisu prolazile. Dolazi iz kršćanske, katoličke obitelji, odrasla je uz strica svećenika i odlučila je potražiti spas u vjeri.
-Vjera je stvar izbora i svatko sebi bira put kojim će ići. Na nikome nije da komentira nečiji izbor u životu. Svatko ima svoju priliku da odabere svoj put- govori, aludirajući na stalne prigovore koje je trpjela zbog okretanja vjeri.
Nakon dugo vremena odlučila je ispovjediti svoj dotadašnji život iako je kao osoba prilično introvertirana i sve drži u sebi, međutim, kad se skupi puno toga, onda, kaže, negdje mora kulminirati. Do tada je bila vjernica koja nije redovito odlazila u Crkvu, ali nije više vidjela što još može učiniti za sebe da se spasi glavobolja, pa se odlučila za ispovijed.
Kao da je time skinula neki teret s duše.
– Nakon te ispovijedi sve se promijenilo u mome životu. Isus me dotaknuo i osjetila sam da više nisam sama. Pomoglo mi je i klanjanje pred Presvetim Oltarskim sakramentom, odlasci na misu, duhovni razgovori. Zapravo, sama sam sebi pronašla spas. No, mome mužu to nije odgovaralo, kao da je htio da ne budem bolje- reći će i nastaviti:
-U vjeri sam našla svoj mir, utjehu, vratila me u život. To je bio moj put obraćenja. Osjećala sam se puno bolje, počela sam osjećati i snagu koju prije nisam imala. Zabranjivao mi je ići na mise, tvrdio je da sam se zbog toga zatvorila u sebe, ne shvaćajući da je problem u njegovom nerazumijevanju života kojim živimo. Govorio je da je to previše. Kako može biti previše moliti se za svoju djecu, za sebe, moliti za njega da se promijeni? Što je u vremenu u kojem živimo riječ previše? Možda biti na mobitelu cijeli dan, drogirati se, biti u kafiću cijeli dan? Je’l to previše???
Čim sam se počela osjećati bolje htjela sam da i on ide sa mnom, da zajedno pokušamo spasiti brak ako možemo, najviše zbog djece zbog koje sam sve i trpjela. Nikad nikoga nisam zapostavila odlazeći na mise, i dalje sam bila u prvom redu majka, žena i sve što sam bila i do tada, ali sam imala više snage i radosti, što njemu nije odgovaralo- priča nam tronuto.
Nisam mogla ni vlastitog oca oplakati…
Kad joj je otac umro bila je u poodmakloj trudnoći i nije mu mogla otići na sprovod, morala je paziti da se djetetu nešto ne dogodi. Gledala je oca kako umire i istodobno pazila da s djetetom bude sve dobro. Jedan život je gubila, a drugi morala sačuvati da ga donese na svijet. To je bilo užasno, govori.
-Nisam mogla ni vlastitog oca oplakati kad je to trebalo. Ja nisam imala ljubavi od svoje obitelji, pa je možda nisam znala ni njemu prenijeti na način na koji je on to očekivao, možda, ne znam- preispituje se. – Ipak je prvi rekao da smo dva svijeta različita i da je najbolje da se raziđemo. Slomilo me, a pogotovo što mi je dao do znanja da ženu mora imati, što je potvrdilo moja naslućivanja da mu nisam jedina žena u životu. Nakon toga je uredno otišao u teretanu i na posao…
Kako je došlo do prijave za nasilje u obitelji, zanima nas, kako se na to odlučila?
-Znao je udariti šakom o frižider, mijenjali smo i policu u kuhinji koju je razbio i ne sjećam se razloga. Najteže mi je bilo kada sam za Svi svete izrazila želju ići na misu pomoliti se za pokojnog oca, a on je na to razbio veliku staklenu stijenu nogom, stakla je bilo po cijelom stanu i to mi je bio strašan šok. Jednom dok je moj stariji sin morao na trening, a mlađi imao virozu i povraćao, rekla sam mu da ne mogu voziti starijeg na trening jer mlađe dijete povraća. Odgovorio je bešćutno:”Što ima veze da povraća, šta si tako nesposobna”. Poslušala sam ga jer sam se bojala njegove reakcije kad se vrati, i učinila sam što je tražio. Vozila sam jednom rukom na volanu, drugom držala kantu mlađem djetetu od Šibenika do Vodica. Ipak kad se suprug vratio kući i dalje je bio agresivan, ponovno me vrijeđao i razbio kuhinjsku policu. Mogu za sebe reći da nisam u svemu bila savršena, nitko nije, ali sam bila poslušna žena koja bi za dobrobit svoga muža i djece bila spremna učiniti sve.
Nikad se nije dogodilo da mu nisam servirala jelo na stol, sve oprala, ispeglala. Radila sam, brinula se o djeci, kuhala, prala i stalno bila pod pritiskom da sve mora biti savršeno i da sve mora funkcionirati. Imao je i problem s ljubomorom, znao me zvati po deset puta dnevno da bi me pitao gdje sam, s kim sam, i što radim. Ponekad sam imala osjećaj da živim u okovima jer je u svakom trenutku morao znati gdje sam. Kad me pitaju zašto nikome nisam govorila o onome što proživljavam, što im mogu reći nego da nisam htjela, jer, kao da bi me ljudi razumjeli. Glumila sam kao da je sve savršeno, kao i toliki ljudi koji glume, ali ispod šminke krije se nutrina koju ne možeš dugo skrivati, i tako se dogodilo i meni.
Majčina izdaja i svećenikova utjeha
Zadnje tri godine, otkako radi dodatni posao do kasnih noćnih sati, suprug se, veli, potpuno otuđio od njih. Dolazio je kući čudnog ponašanja, činilo mi se da ”nije bio svoj”, posumnjala sam da se ne radi samo o alkoholu, nego i nekim drugim sredstvima koje konzumira, vjerojatno u kafiću gdje je radio sezonski, a gdje su dolazili tinejdžeri. Kako imam kontakt s djecom u toj dobi, znala bi mi pričati gdje izlaze i što se sve tu konzumira. Spominjali su mi snus- nikotinske vrećice koje se stavljaju na nepce da se otapaju ili skenk, vrstu marihuane, ili droge u tabletama koje se mogu sakriti bilo gdje i nitko za to ne mora znati, ako dijete samo ne prizna- priča naša sugovornica, ogorčena zbog tolike dostupnosti kojekakvih droga malodobnoj djeci. Što će veli, biti s njima za pet godina, što oni mogu postati? Droga među djecom je masovno prisutna, a o svemu se šuti, i nikoga nije briga. Ako se ovakav trend nastavi imat ćemo djecu koja će oboljevati od raznih bolesti, a uzrok će biti nepoznat, jer se sve krije i svi o svemu šute- revoltirano će.
Osim što je razbijao po kući, priča skrhana žena, suprug je često je vrijeđao, govorio joj pogrdne riječi, tražio joj mane i ismijavao njene odlaske na misu.
-Ono što mi najviše nedostaje je MIR kojeg nisam imala nikad, a nemam ga ni sada- priča u grču, isprekidano, s prigušenom nelagodom, odlučna sve izbaciti iz sebe.
Podnijela je prijavu za nasilje u obitelji, razbijanje, vrijeđanje, seksualno i psihičko zlostavljanje. Ipak, u prijavi je napisala da je dobar otac, ali da je često izbivao iz kuće, ne želeći odvojiti od oca djecu koja se često prisjećaju lijepih izleta i vremena provedenog zajedno. Kakav god otac bio, jedini je tata kojeg imaju, kaže, i potreban im je. Imali su kao obitelj i lijepih trenutaka i uspomena, ali ma koliko je htjela spasiti brak, s njegove strane nije bilo suradnje.
-Ne razumijem zašto mi svi govore, pa nije te nikad udario, zašto si ga prijavila?- čudi se mlada žena. Uvjerena je da bi i fizički udarac došao, možda za godinu ili dvije, kao završni čin torture kojoj je bila izložena. Svaka žena koja trpi nasilje, ističe, trpi ga na različite načine. Obitelj, prijatelji, svi su stali na stranu supruga, a majci je bilo najvažnije što će ljudi reći.
Kad je odlučila supruga prijaviti za nasilje, majci je sve rekla, ispričala joj za svoje probleme u braku i pitala je da li joj je spremna pomoći s djecom, da ostanu kod nje par dana dok najgore ne prođe. U tom trenutku majka joj je obećala da će pomoći, no, poslije se sve okrenulo. Očito je, smatra, tada lagala.
-Nakon prijave nasilja počinje moja kalvarija. Za prijavu nisam nikome rekla. Svi su bili u šoku kad sam ga prijavila, počeli su me napadati i osuđivati. Ponovno sam ostala sama. U tom trenutku pronašla sam zaštitu u jednoj župnoj kući jer sam se bojala. Djeca su mi bila na sigurnom, kod majke, jer smo se prethodno dogovorili da ostanu tamo, iako me majka nakon što je saznala za prijavu počela vrijeđati i obasipati pogrdnim riječima. Zamolila sam ljude u župnoj kući da me prime na jednu noć kako bi se smirila i ujutro mirnija vratila svojoj djeci. Primili su me jer su vidjeli da se bojim. Predbacuju mi što sam tamo prespavala. Bojala sam se jer sam shvatila da me svi osuđuju i vrijeđaju, nisam se nigdje osjećala sigurno. S majkom i sestrom bila sam u kontaktu cijelo vrijeme preko WhatsAppa i ništa mi nije dalo naslutiti što me čeka dan poslije. Sestra me prijavila policiji kao nestalu. Nije prošlo ni 24 sata a policija me locirala. Ubrzo je inspektor došao po mene u župni ured. Pitali su me hoću li povući prijavu, što mi je u planu? -Pa što sam ja to krivo napravila?- pitala sam ga- ja sam samo kao državljanka RH prijavila nasilje. Što je tu pogrešno, zašto bi povukla prijavu?
-A što vam je sad u planu?
Pa, rastavit se, sve kako ide. Govorio mi je da su se svi uplašili za mene. Ali zašto, ako sam s njima stalno bila u kontaktu? Pomislila sam: Nešto gadno tu ne štima. Tu se svašta krije?? Otišla sam po djecu kod majke. Tamo su me dočekali, majka, sestra, njezin muž, ujak i susjeda, bivša visoka dužnosnica. I odmah je počelo: Zašto si ga prijavila, jesi li ti normalna, ostat ćeš bez svega. Glavna pitanja su bila “zašto si ga prijavila” i “zašto nas sramotiš?” Pokušala sam objasniti da me zlostavljao, vrijeđao, ponižavao, razbijao ali oni su odbijali to razumjeti kao nešto nepodnošljivo.
– Svi to rade- čak mi je rekla susjeda – kad sam objasnila čemu sam sve bila izložena u braku. Da ne povjerujete! Ljudi su mi pomogli, rekla sam, a vidite što mi vi radite, a samo sam prijavila nasilje u obitelji. Što sam krivo napravila?
Prevarom odvedena psihijatru…
Rekli su da idemo svi kod ljudi koji su me primili na noćenje, da ih oni upoznaju, a umjesto u župnu kuću odveli su me na prevaru kod psihijatra. Naravno, to je bio prijedlog moga muža jer su s njim cijelo vrijeme bili u kontaktu. Prvo što sam pomislila je bilo da će me sada leći na krevet i vezati, proglasiti me neuračunljivom. Bojala sam se da svoju djecu više nikad neću vidjeti, pitala sam se što će uopće biti sa mnom.
Svojoj djeci sam sve na svijetu kao i oni meni. Ako majka nije dobro, ni djeca nisu, jer majka i dijete imaju posebnu povezanost od rođenja, majka se za svoju djecu bori i to ću raditi do kraja svoga života. Za njih bi svoj život dala- emotivno će mlada žena.
Psihijatar joj je postavljao pitanja, pričali su neočekivano lijepo, nekako ugodno, i vjeruje da je vrlo brzo shvatio što oni žele od nje. Preplavilo je neko olakšanje.
– Ti si prva liga! – rekao mi je sasvim iskreno. Pozvao je moju obitelj koja je čekala vani i rekao majci: Vaša kćer nije duševni bolesnik, s njom je sve u redu, njoj samo fali vaše ljubavi, ona je samo uplašena jer je prijavila nasilnika. Imam i pisani nalaz koji potvrđuje njegove riječi- govori nam.
Doživjela je, kaže, strašnu traumu, odveli su je protiv njene volje i znanja psihijatru, a zašto se nije opirala??
-Pa njih je bilo više kakve sam šanse imala protiv svih njih? Oduzeli su mi moje dostojanstvo, moju slobodu, bila sam u strahu za svoju djecu, strahu da će me negdje zatvoriti. Samo zbog jedne prijave sve ovo sam morala proći?! To me ponovno uvjerilo da nešto doista u sustavu ne štima…
Nakon zaprimljene prijave, policija je supruga privela, prenoćio je u pritvoru, a sud mu je odredio mjeru zabrane prilaska njoj i jednom njihovom sinu. – Sudska odluka mi nije jasna, jer smo svo troje žrtve nasilja. A sada imam situaicju da dijete koje moj muž viđa loše utječe na dijete koje ne viđa. No, svi oko mene tvrde da sam za ovakvu odluku kriva ja, a ne sud. U međuvremenu je pokrenuta i brakorazvodna parnica.
Prošla je razgovore sa socijalnom radnicom, doživjela čak i njenu osudu, jer je uporno inzistirala na pravima supruga, de facto ga, tvrdi, uzdizala kao da je najbolji čovjek na svijetu. Požalila joj se da je zloupotrebljavao dijete kao potporu nekim sportskim spektaklima, a ona je na to kazala da on ima pravo jer je otac. Zar ona ne zna da se malodobnoj djeci ne smije otkrivati identitet, pogotovo ako su u nekom postupku- čudi se. Za svako objavljivanje fotografija djece potrebna je pisana suglasnost roditelja, napominje, a ona suglasnost za to nije dala, vjeruje da nije ni suprug, pa joj nije jasno kako je slika s njezinim djetetom mogla biti objavljena.
-Nasilje je otrov koji razara sve, uništava obitelji, a ljudi prečesto staju na stranu nasilnika, a ne žrtve, što je tragično. Raspadaju se brakovi, a ne traže se uzorci. Kolike žene šute i trpe jer nemaju izbor. Ja sam ga imala. Ali tko zna što me čeka zbog toga. Nitko od njih ne zna kako sam živjela. A sude mi…To je naš sustav. O svemu postoje zapisnici na Općinskom sudu u Šibeniku, u PU Šibensko-kninskoj. O svemu svi šute, teško je dobiti bilo kakve informacije o tijeku istrage, kao da se sve želi staviti pod tepih- kaže, i zasjenjena tugom za kraj domeće:
-Za tebe nikoga nije briga. Tu sam rečenicu čula bezbroj puta od meni bliskih ljudi. Živimo u vremenu u kojem nikoga nije briga za nikoga, svatko misli na sebe. Vlada egoizam, sebeljublje, materijalizam i laž. Potpuno iskrivljene životne vrijednosti. Ali mene je briga za sve one žene koje šute i trpe nasilje, i ispričala sam svoju priču zato da ih ohrabrim da i one progovore, jer su zaslužile bolje. Ono što želim je istina, jer sigurno se skriva, a znam da istina uvijek pronađe svoj put-zaključila je svoju priču jedna od hrabrih žena koje su shvatile da šutnjom ništa ne rješavaju i nikome ne čine dobro.
Dr. Boris Zmijanović : Nema znakova psihijatrijske bolesti!
Dr. Boris Zmijanović, psihijatar izuzetno dugog iskustva, za gospođu koja je prijavila nasilje u obitelji te mimo njezine volje dovedena k njemu na psihijatrijski pregled kaže :” Ona je uredna u komunikaciji, samo sniženog raspoloženja, a u njezinom sadržaju i sjećanju dominiraju stresovi. No, nema nikakvih znakova psihijatrijske bolesti koji bi ukazivali na potrebu bilo kakve psihijatrijske terapije”- kratko i jasno će dr. Zmijanović.
PU Šibensko-kninska:Svaku prijavu shvaćamo ozbiljno
O prijavi nasilja u obitelji koje nam je potvrđeno u PU Šibensko-kninskoj od glasnogovornika Šime Pavića, dobili smo informaciju da je policija u kolovozu postupala temeljem prijave supruge da je žrtva nasilja u obitelji.
Provedeno je kriminalističko istraživanje te je 35-godišnjak predan pritvorskom nadzorniku PU šibensko-kninske, a kaznena prijava je dostavljena Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku koje je preuzelo daljnje postupanje prema privedenoj osobi- priopćeno je.
Glasnogovornik Pavić kaže da policija svaku dojavu ili prijavu, bilo kojim putem, shvaća ozbiljno i provodi mjere i radnje iz svoje nadležnosti te surađuje s drugim specijaliziranim ustanovama.
-Također, ovisno o događaju policija podnosi adekvatna pismena, a tu se radi ili o prekršaju gdje podnosimo Optužni prijedlog i tada možemo izreći privremenu mjeru opreza prema osumnjičeniku ili o kaznenom djelu gdje podnosimo kaznenu prijavu jer smatramo da ima osnove da se osumnjičeniku odredi istražni zatvor (u ovom drugom slučaju nadležno državno odvjetništvo ili kasnije sud odlučuju o istražnom zatvoru ili određivanju mjera opreza).
I nakon događaja i provedenog kriminalističkog istraživanja ostvaruje se kontakt sa žrtvom te kontrolira osumnjičenika u smislu pridržavanja izrečenih mjera opreza-pojasnio nam je glasnogovornik PU.
Hrvatski zavod za socijalni rad: Zaštita žrtve i dobrobit djece na prvom su mjestu
Obratili smo se i Hrvatskom zavodu za socijalni rad radi njihovog postupanja, gdje nam je potvrđeno da je nadležni Područni ured Šibenik po zaprimljenoj prijavi poduzimao radnje u skladu sa Protokolom o postupanju u slučaju nasilja u obitelji što podrazumijeva: uspostavljanje što žurnijeg kontakta sa žrtvom nasilja te upoznavanje žrtve nasilja, odnosno njezina zakonskog zastupnika ili skrbnika o njezinim zakonskim pravima, poglavito o pravima djeteta na zaštitu od svakog oblika nasilja i zanemarivanja.
Također se žrtvu upoznaje s mjerama i radnjama koje će u daljnjem postupanju područni ured poduzeti, a koje su osobito važne za zaštitu sigurnosti žrtve odnosno sigurnosti djeteta, posebno vezano za smještaj žrtve i djeteta u sklonište ili dom za žrtve obiteljskog nasilja u suradnji s odgovarajućim nevladinim organizacijama, te zajedno sa žrtvom nasilja izraditi plan njene sigurnosti, isti joj uručiti a po potrebi posredovati i pomoći žrtvi nasilja kod ostvarivanja prava na besplatnu pravnu pomoć i zastupanje kod Hrvatske odvjetničke komore, pomoći i posredovati kod ostvarivanja prava na besplatnu zdravstvenu pomoć ili je uputiti u odgovarajuće savjetovalište.
Pri postupanju će se osobito voditi računa o zaštiti žrtve nasilja pred upravnim tijelom, poglavito njene sigurnosti i odvojeno saslušati žrtvu nasilja i počinitelja- odgovorili su nam iz HZSR-a, ograđujući se kako više od toga ne mogu reći radi zaštite prava na privatnost, dobrobiti i interesa maloljetne djece.
Ilustracija/Izvor:pixabay.com
