Nezavisna saborska zastupnica Marija Selak Raspudić ovog je tjedna svoj slobodni govor u Saboru posvetila značajnom porastu obiteljskog nasilja prema osobama starije životne dobi. U 11 mjeseci prošle, 2023. godine, navela je, bile su 974 žrtve, a u 2021. godni-760. No, sustav se nije organizirao ni za preveniranje ni za pomoć u rješavanju problema s kojima se sve češće susreću osobe starije dobi, a nema ni posebnih jedinica unutar pravobraniteljstva koje bi se posvetile njihovim problemima, često i tragedijama. Starost postaje preteška, ljudi starije dobi suvišan teret svojim obiteljima kojega se neki pokušavaju riješiti ne birajući sredstva, laka meta. Sve je manje empatije i solidarnosti, poštovanja i ljudskosti, a sve više mučnih priča i bešćutnosti prema starijim osobama.
Jednu od takvih priča ćemo i mi ispričati.
Kako je L.L. silom dospjela na psihijatriju?
Gospođa L.L. je udovica, ima 77 godina, i nakon smrti supruga doživjela je nešto od čega mnogi u zrelim godinama s razlogom strahuju. Vlastitom sinu postala je teret, pa je se odlučio „riješiti” i osloboditi stan u obiteljskoj kući koju je upravo majka izgradila radeći godinama u inozemstvu kao njegovateljica starijih i nemoćnih osoba. Jer, unuk se ženi, treba mu krov nad glavom, a majka je svoje – odslužila. Priča je toliko brutalna i bešćutna da ćemo je ispričati kao anonimnu, jer ne samo da vrijeđa žrtvu nego je na sramotu i cijeloj obitelji, napose sinu koji je majku, percipirajući je kao „smetnju”, smjestio u psihijatrijsku bolnicu. Nakon „promatranja” njezina je izgledna sljedeća adresa- starački dom. L.L. nije jedina kojoj se to dogodilo, ali je među rijetkima koji su spremni svoju tužnu sudbinu podijeliti s javnošću ne bi li na taj način upozorila i druge potencijalne žrtve što im se može dogoditi ako se na vrijeme od toga ne zaštite.
Da ćete se, kad dođete „ u godine” morati od vlastite djece štititi odvjetnicima, teško je i zamisliti, kamoli tu situaciju unaprijed spriječiti. To je život, nema tu fikcije ni pretjerivanja. Događa se svuda oko nas. Najčešće u tišini i daleko od očiju javnosti. Sustav je u takvim situacijama nepripremljen za učinkovito i ekspeditivno djelovanje. Postupa suviše birokratski, gotovo neosjetljiv na osobne drame najranjivije društvene skupine.
L.L. je donedavno živjela u obiteljskoj kući koju je izgradila novcem zarađenim u inozemstvu, čuvajući stare i nemoćne. Gradila je, kaže, zajedno sa šogorom i ostalim članovima obitelji. Gradila i istovremeno radila. U Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, gdje god je bilo starijih i nemoćnih koji su njezinu pomoć trebali. Izgradili su kuću s katom i potkrovljem. L.L. je živjela u prizemlju, njezin sin s obitelji na katu.
U toj je kući proživjela sa svojim suprugom i dva sina i sretne dane, u njoj su njezine uspomene, njezina životna muka u „pečalbi”, njezin život. Otkad je suprug prije tri godine preminuo, brinula se sama o sebi jer je još, kako tvrde njezina nećakinja i prijateljica, prilično vitalna. Kuha, sprema i održava kuću, radi sve što je nužno u jednom domaćinstvu. U istoj kući, ali u odvojenom stanu, živi i njezin sin koji je „zaključio” da majci treba liječnička pomoć ( ?! ), pa je hitno, bez razgovora i bilo kakve pripreme, jedne subote ( sic! ), tek što je ispekla kolače očekujući drage goste, pozvao hitnu pomoć i policiju te majku transportirao u bolnicu, na odjel psihijatrije. Kao da je neuračunjljiva, opasna po okolinu, destruktivna ili makar – duboko depresivna. No L.L. se takvom ni blizu ne doima…
Suvisla, bistra, sasvim racionalna, ali beskrajno tužna i nesretna, L.L. nam je ispričala svoju priču.
“Pomozi, izbavi me odavde!”
U Hrvatsku su znatno prije rata došli iz BiH. Kupili su parcelu nedaleko Zagreba i izgradili vlastiti dom. Skupo je L.L. platila taj svoj krov nad glavom, stalnim odlascima vani, čuvanjem i njegovanjem starčadi po Europi, štedjela, odricala se koječega, a ponajviše mirnog života sa svojom djecom i suprugom. Trebalo je zaraditi i osigurati pristojan život. Suprug je radio u rudniku u BiH. Nije bilo lako.
Prva upozorenja na slučaj gđe L.L. našoj redakciji je uputila njezina prijateljica, užasnuta onim što se događa.
-Molim vas, učinite nešto, pomozite- apelirala je na nas, vjerujući da smo mi rješenje, a ne institucije kojima je to posao. Mi, nažalost, ne možemo više nego ona kao prijateljica, tek p(r)ozivati sustav da s više ljudskosti i senzibiliteta pristupa ljudskim dramama te da djeluje brzo i nepristrano, na korist žrtve.
– Ni rublje nije uzela kad su je utrpali u kola Hitne pomoći, ni četkicu za zube nije mogla ponijeti, ništa. Sve te osnovne higijenske potrepštine i nešto odjeće donijele su joj naknadno susjede u bolnicu. Očito je da su je se htjeli na brzinu riješiti iz kuće, a nakon bolnice čeka je, vjerojatno, starački dom. Jer njima treba njezin stan, slobodna i od nje i njezinih stvari. Kad su je dovezli u bolnicu oduzeli su joj torbicu, s njom i mobitel, kao da je u zatvoru. S prijateljima i rodbinom može kontaktirati u točno određeno vrijeme- od 16 – 17 sati, sat vremena dnevno, samo tada dobije mobitel u ruke.
-Svaki dan se čujemo- kazuje nam prijateljica gđe L.L.- i zvuči potpuno normalno, ali žalosno. Stalno vapi, pomozi mi da ne ostanem na psihijatriji. izbavi me odavde. Navodno je od medicinskog brata čak i ošamarena. Dijelio je lijekove, ona je nešto pitala. Podviknuo je na nju „m’rš u sobu” i ošamario je. Pitala sam medicinsku sestru što je to bilo. Kaže- ništa. Ona samo izmišlja. Velim, a da ne izmišljate vi? Tada mi je rekla da više ne zovem- ispričat će nam prijateljica koja je za vikend trebala u svojoj kući na moru ugostiti L.L. i djecu njezinog brata.
– Umjesto na moru, završila je u ludnici– kaže ogorčeno.
A onda nam se javila i nećakinja L.L. koja je zgrožena dramom svoje tete i obraća se svim institucijama u lancu odgovornih kako bi joj pomogla. Glas javnosti, vjeruje, u tome može samo pomoći da se institucije probude.
-Žalosno je što je moja teta doživjela pod svoje stare dane, a cijeli život se mučila, čuvala stare ljude po Njemačkoj kako bi izgradili kuću, da bi joj se sada dogodilo da je sin tretira kao „psihijatrijski slučaj”. Strpali su je u kola hitne pomoći, a nije se stigla ni obući. Odveli su je u subotu, sve su pomno isplanirali i organizirali, koristeći i vlastite veze. I on i supruga rade u državnoj službi…Sin im se navodno ženi pa mu treba stan u koji će se skućiti. Užasno!
Teta je, priča nam njezina nećakinja, živjela od svoje mirovine iz Njemačke i suprugove mirovine zarađene u BiH, sama sebi kuhala, prala, čistila, nikakve brige s njom nisu imali. Ako je katkad prigovorila zbog preglasne muzike, to sigurno ne može biti razlog da je proglase ludom, na silu strpaju u Crveni križ i odvezu na psihijatriju.
-Pa ta žena ne uzima nikakve lijekove, možda katkad normabel od 2 miligrama, ako ne može zaspati. Centar za socijalnu skrb je upoznat s ovim slučajem, sve znaju a ipak su je zadržali pod nadzorom u bolnici. Kad sam ih zvala da se informiram što se događa s mojom tetom, odbili su razgovarati o tome, i to na vrlo neljubazan, nekorektan način. A moja teta čak kaže, „pa ne moram ja biti u toj kući ako im smetam, neka mi plaćaju stan”. Znači, i na to je spremna, iako je njezina muka i trud u toj kući- govori nam ogorčena nećakinja. Tvrdi da čak ni njezin obiteljski liječnik nije upoznat sa situacijom u kojoj se našla L.L. Živjela je, kaže, potpuno izolirano od svih, i prijatelja i susjeda. Nitko joj nije smio doći, ali otkako je u bolnici posjetile su je i susjede i prijatelji, pa i neki članovi rodbine.
–Zdravu ženu strpati u ludnicu, pa to je strašno!– zgroženo će nećakinja.
Centar poduzeo mjere za “prevladavanje nepovoljne situacije u obitelji” ( ? )
Ključni problem je u tome što je otac prije smrti oporučno kuću ostavio sinu ( koji je majku sada smjestio na psihijatriju ! ) , ali pod uvjetom da se dosmrtno brine za majku koja ima pravo ostati u svom stanu.
Pokušali smo kontaktirati liječnike u bolnici u kojoj je smještena, ali zbog profesionalne etike i zaštite privatnosti to nije moguće, o dijagnozama pacijenata javno se ne govori.
No, uspjeli smo dobiti nadležni Centar za socijalnu skrb od kojeg smo zatražili očitovanje o slučaju L.L. i njezinom navodno prisilnom odvođenju iz vlastite kuće u psihijatrijsku bolnicu, iako je posve funkcionalna, prisebna i sposobna sama o sebi se brinuti, kako tvrde njezina nećakinja i prijateljica koje su s njom u kontaktu. Zanimalo nas je je li Centar upoznat sa slučajem, što su poduzeli i kakva su prava starijih osoba koje su izložene ovakvim postupcima od članova vlastite obitelji.
Pitali smo i kakva je procedura za smještaj starije osobe u zdravstvenu ustanovu mimo njene volje, je li gđa L.L., prema njihovim saznanjima, doista mentalno bolesna i stoga nesposobna živjeti u vlastitom kućanstvu? Naveli smo i da smo osobno kontaktirali gđu L.L. koja nesmetano komunicira, zvuči suvislo, iako je, razumljivo, deprimirana zbog situacije u kojoj se našla i odnosa sina prema njoj. Ukratko, naše je ključno pitanje bilo što Centar može učiniti, i što čini u ovakvim slučajevima?
Iz Središnje službe Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Službe za odnose s javnošću, ubrzo smo dobili odgovor u kojem se navodi:
–Načelno stručni djelatnici Područnih ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad nemaju ovlasti uputiti nekoga na liječenje, već mogu samo zatražiti mišljenje nadležnog obiteljskog liječnika o zdravstvenom statusu korisnika.
Nadležni Područni ured Hrvatskog zavoda za socijalni rad upoznat je s navedenim slučajem te je poduzeo, u okviru svojih zakonski propisanih ovlasti, sve potrebno u svrhu pomaganja i prevladavanja nepovoljne situacije u obitelji.
Detalje u konkretnom slučaju nismo u mogućnosti iznositi radi tajnosti i zaštite osobnih podataka korisnika, prava na privatnost kao i radi dužnosti čuvanja profesionalne tajne– priopćili su nam iz nadležne institucije socijalne skrbi.
Dakle, ono što je iz odgovora razvidno jest da je Područni ured Hrvatskog zavoda za socijalni rad upoznat sa slučajem gđe L.L., te da su poduzeli određene zakonom propisane mjere „u svrhu pomaganja i prevladavanja nepovoljne situacije u obitelji”. Problem je, sudeći po njihovom očitovanju, „nepovoljna situacija u obitelji”, a ne mentalno stanje gđe L.L.!
“Baka želi samo mir, ne i kuću”
Nažalost, u međuvremenu L.L. dane provodi na Psihijatriji, kako nam sama kaže, s ljudima od kojih su neki potpuno neuračunljivi. Za razliku od nje s kojom smo u više navrata kontaktirali i koja ni u tragovima ne pokazuje znake neubrojivosti. Naprotiv, reklo bi se da je riječ o vrlo lucidnoj, komunikativnoj osobi koju izjeda nepravda i bešćutnost koju trpi od svojih najbližih.
Gđu L.L. smo pitali ima li kakvih informacija kad će biti puštena kući, ali ona na to pitanje nema odgovora.
– To bi i ja htjela znati, stalno to pitam liječnike i sestre, ali oni se samo nasmiju i kažu: „Neće vas još sv. Petar.” A ovdje ima i potpuno ludih, od njih ću uskoro i ja poludjeti. Ubija me ovo okruženje. A zašto sam ovdje to mi nitko ne zna ili neće reći. Pitala sam i sina, kad je neki dan, po nalogu Centra, došao u posjet, zašto me ovdje doveo. Kaže, sve sam ti u stanu sredio, popravio sam gdje je teklo u kupaoni, kupio novi bojler. Zamislite! A kad sam ga kod kuće molila da mi popravi to što curi, izderao se na mene.- Neću!- odbrusio mi je, a mene sramota od susjeda, imam u zemlju propasti. Selo je to, svi sve znaju. Htjela sam im ugoditi, samo da djeca žive u miru. Kad bi sin na mene vikao, moj unuk bi znao reći: „Ovo je moja kuća i baka ima pravo biti u mojoj kući.” Rekla sam mu na to: „Baka želi samo mir, ne i kuću.”
– Sve je bilo dobro– nastavlja gđa L.L.- dok mi suprug nije umro. Znam da me, nakon bolnice, žele smjestiti u dom, a ja to ne želim ni pod koju cijenu. Otac moje nećakinje s kojom ste razgovarali, suprug je moje sestre, a bio mi je sve, jer, rano sam ostala bez majke, pa mi je bio i otac i brat. Teško mi pada da moga sina Centar za socijalni rad mora prisiljavati da me posjeti. Imam još jednog, starijeg sina, on je bio na ratištu, rekao je da se neće s bratom tući oko kuće i prenio je svoj dio na njega. Ovaj mu obećao isplatiti 50 tisuća maraka i dao mu napismeno da će uzdržavati majku. Mene ne treba nitko uzdržavati, godinama sam radila vani, sebe sam financijski osigurala. I evo što sam dočekala. Nisam to zaslužila- tronuto govori gđa L.L.
“Imate stručne institucije, obratite se njima”
Htjeli smo čuti i sina, pitati ga zašto je majku, mimo njezine volje, iako se čini sasvim prisebna, odveo u bolnicu i smjestio na psihijatriju. Očekivano, nije bio za to raspoložen.
-Imam posla, nemam vremena, radim…Imate stručne institucije, obratite se njima. Zašto vi uopće mene zovete? Tko ste vi?- ljutito pita.
Kažem da sam se već pristojno predstavila, napominjem da je upravo on zvao hitnu da majku odvezu na psihijatriju pa najbolje zna i zašto je to učinio.
-Tko vas je zvao? -propitkuje.
Članovi obitelji, majčine prijateljice- odgovaram.
-Aha, otud to ide- veli i naprasno prekida vezu.
Tužna i ružna je ovo priča. Ali, nažalost, ne čujemo je prvi put. Kad ljudi dođu u godine svima su teški. Postaju teret. Nema više ni poštovanja ni emocija, ljudskost nestaje pred interesima. Čak i od onih najbližih, vlastite djece. Tko zna, možda će jednog dana ovaj čovjek na svojoj koži, od vlastite djece, doživjeti istu sudbinu. Pokazao im je svojim primjerom kako se to radi, umjesto da ih uči poštovanju i ljubavi prema starijima, pogotovo najbližim članovima obitelji.
Znate ono, povijest se ponavlja…Ali se ne bi smjele ponavljati greške i propusti institucija koje se skrivaju iza alibija profesionalne tajne i zaštite privatnosti, a u suštini štite tek svoje nedjelovanje, inertnost i nebrigu.
Dom za stare i nemoćne u Kninu
