Plastika je svuda oko nas, zagađuje okoliš i raspiruje klimatsku krizu. Nažalost, predviđa se da će se uporaba plastike u zemljama G20 gotovo udvostručiti do 2050. godine, iako Europska komisija ima strategiju kojom bi se smanjila uporaba jednokratne plastike do 2050. Takvo nešto zove se Klimatska neutralnost, zvuči dobro, za ne povjerovati.
Organizacija Greenpeace zahtijeva sporazum kojim će biti zaustavljeni veliki onečišćivači u mahnitoj proizvodnji plastike. O aktualnim „plastičnim“ temama kao što su Globalni sporazum o plastici, politikama Europske komisije i odnosu RH prema problemu jednokratne plastične ambalaže, razgovarali smo s Petrom Andrić, članicom Greenpeace Hrvatska.
Pregovori za Globalni sporazum o plastici su započeli, a trebali bi biti zaključeni do kraja 2024. kako je istaknuto na vašoj stranici Greenpeace Hrvatska. No, smanjenje proizvodnje i time uporabe jednokratne plastike značilo bi da industrije ambalažnog sektora koje proizvode plastičnu ambalažu, i time onečišćuju okoliš, moraju svoju djelatnost uskladiti s ciljevima Europske komisije o klimatskoj neutralnosti do 2050 godine. Znače li upravo politike Europske komisije o klimatskoj neutralnosti uporabu plastike koja je biološka, biorazgradiva i koja se može kompostirati, ustvari uporabu nove vrste plastike i pogodovanje ambalažnom sektoru ili je cilj komisije opravdan?
– U našoj kampanji kontinuirano ističemo da zamjena jednokratne plastike drugim materijalima za jednokratnu upotrebu, primjerice papirom ili biorazgradivom plastikom, nije ono čemu treba težiti jer ćemo riješiti jedan problem, a potencijalno uzrokovati drugi. Pravo rješenje je zamjena materijalima za višekratnu upotrebu i sustavima za ponovno punjenje. Na tome temeljimo naše preporuke donositeljima zakona i pravilnika koji reguliraju ovo područje.
I politike Europske unije upućuju u smjeru ponovne uporabe, primjerice Europska strategija za plastiku u kružnom gospodarstvu te Direktiva o jednokratnoj plastici. No, kako krovne politike ostavljaju dosta prostora državama članicama u oblikovanju nacionalnih zakona i pravilnika, kad i dođe do zabrane ili uvođenja mjera smanjenja jednokratne plastike, često se u praksi ti predmeti zamijene drugim jednokratnim predmetima. Ili, u primjeru koji navodite, jednokratna plastična ambalaža se često zamjenjuje papirnatom, „biorazgradivom“ plastikom i slično. Vlade moraju dati jasan signal kroz relevantne propise o plastici i gospodarenju otpadom da je pravi put okretanje ka višekratnom.
Foto: M. Maričić – šibenska riva
Koliko su učinkoviti propisi o jednokratnoj plastičnoj ambalaži u RH?
– Pravilnik o ambalaži i jednokratnoj plastici trebao bi donijeti neka poboljšanja, poput naplate vrlo laganih plastičnih vrećica (debljine do 15 mikrona), za što smatramo da može biti prijelazno rješenje do potpune zabrane. Također je najavljeno proširenje postojećeg sustava povratne naknade. No, puno više se može poduzeti – na primjer, sustav povratne naknade trebalo bi dalje proširivati, kao i sustave ponovnog punjenja; mjere povećanja udjela ponovno uporabljive ambalaže trebaju biti obvezujuće, odnosno s propisanim ciljevima i rokovima provedbe; ugostiteljskim objektima propisati obvezu da osiguraju vodu za piće iz slavine te da imaju obavezu korištenja višekratnog posuđa i pribora za jelo ako hranu poslužuju na lokaciji. To su samo neki od prijedloga koje ponavljamo donosiocima zakona i pravilnika. Javno savjetovanje o Pravilniku o ambalaži i jednokratnoj plastici bilo je održano u prosincu 2022., a pravilnik još uvijek nije usvojen! Greenpeace i druge organizacije koje se bave problemom plastike dale su brojne komentare i prijedloge za poboljšanje Pravilnika.
Koja je alternativa konzumerizmu i plastičnoj ambalaži i kako bi jedno kućanstvo trebalo funkcionirati, a da svojim djelovanjem ne onečišćuje okoliš?
– Treba se uhvatiti u koštac s takozvanom kulturom bacanja (eng. throwaway culture), odnosno preorijentirati na stvarno kružno gospodarstvo. To znači da naglasak treba biti na smanjenju proizvedenog otpada i što boljem iskorištavanju resursa. Tu je riječ prvenstveno o dugotrajnom dizajnu, održavanju, popravljanju, ponovnom korištenju, preradi, prenamjeni i, tek naposljetku, recikliranju. Najveća odgovornost treba biti na vladama i na kompanijama. Oni su ti koji imaju najveću moć da provedu sustavne promjene. Svatko od nas može promijeniti navike te smanjiti količinu otpada koji proizvodimo – primjerice, ponijeti platnene vrećice kad idemo u kupovinu, kupovati u rinfuzi kad je to moguće, tijekom ljetnih vrućina koristiti vlastitu bocu za vodu. Ali ne može se očekivati savršenstvo od pojedinaca u svijetu zagušenom jednokratnom plastikom. Ono što svi zajedno možemo učiniti je tražiti promjene od donositelja odluka (putem javnih savjetovanja ili peticija kao što je Greenpeaceova peticija za ambiciozni Globalni sporazum o plastici), i tražiti od kompanija da promijene načine na koje plasiraju svoje proizvode na tržište.
Plastični otpad
