*Slijedi završni nastavak intervjua Ante Kuštre s redateljem Lordanom Zafranovićem, a prethodne tekstove možete pronaći klikom na ovu poveznicu:
Piše: Ante Kuštre
…
– Je, znam to jako dobro, rođen sam sedmog dana tj. u nedjelju. I ja sam rano stupio u kontakt s filmom i on sa mnom, još kad sam bio mali dječak. Moj je pokojni otac statirao u „Stepenicama hrabrosti“, a ja i moja sestra u tvome „Muke po Mati“. Prvu sam glavnu ulogu dobio u 4. razredu gimnazije, u igrano-dokumentarnom filmu „Scuola nostra“, u režiji Darovana Tušeka, a premijera mu je bila na našoj maturalnoj večeri. No, dosta o meni! Nakon ovog flash backa ajmo na jedan flash toward, da bacimo pogled u tvoju blisku filmsku budućnost. U pripremnoj si fazi realizacije „Zlatnog reza 42“, a neke scene si i već snimio. O čemu se tu radi?
– To je priča iz II svjetskog rata, o djeci Kozare i svemu onomu što ih je iz njihovih sela i obitelji otjeralo u logor. U njenom fabularnom središtu je jedan dječji par, a oko njih se događa rat i njegove strahote, strah i zločini, sav taj ratni horror. Ne treba o tomu više govoriti, sam film će pokazati što je bilo s njima. Koscenarist mi je Uroška Tatomir, a dramaturg Željko Hubač Ima tu materijala za šest planiranih tv-epizoda. Veliki je to i zahtjevan projekt pa je njegova realizacija, od predprodukcije do postprodukcije, dug put, s uzbrdicama i nizbrdicama, traži osobnu posvećenost bliskih suradnika, a najivše moju vlastitu pa je bolje o tomu manje pričati a više raditi…
-Kad smo već kod djece, ti si već kao dječak doživio taj šok vremenitosti tj. prolazni tj smrtnosti, ono kad si s ocem bio na plaži, vidio to kamenje koje će trajati i kad tebe/nas više ne bude…
-Da, strašno.
…i ta tvoja pre/jaka emocionalna reakcija kao da je bila okidač sve tvoje egzistencijalne putanje i filmskog stvaralaštva. Kojeg je, moram reći, obilježila jaka egzistencijalistička nota. Čini mi se da si otišao dalje od Camusa i ekipe, u tvom svom egzistancijalističkom habitusu.
-Da, bunt bunt, bunt! Meni se tada rodio bunt kao reakcija na tu neumitnost.
-Nekomu grunt, tebi bunt?! Oni gruntovčani, ti buntovčanin.
-Ha-ha! Lipo si to reka. Egzistencijalistički doživljaj svijeta i sve to, nije to lako. Srećom, onaj gore svake noći spusti plašt sna na tebe pa se odmoriš i zaboraviš. Ali ima noći kada nema plašta pa nema ni sna. E, onda zna biti gadno.
-Hm, da, zna i tako biti naročito u centru puste Dioklecijanove palače, izvan sezone.
-Onaj jebeni Oran iz Camusova „Stranca“ je isti ka Split!
-Ne bih se složio. Ima neka sitna ali bitna razlika među njima. Koliko se sjećam štiva, u Oranu nema nijedne vertikale u gradskom prostoru koja bi označavala put prema gore- A u Splitu je tu npr. katedrala sv. Duje. Tako da mi se čini da su minimalne mogućnosti da na nekoj splitskoj plaži, neki naš Mersault ubije, jer je zasljepljen suncem i ima pištolj, nekog stranca, druge boje kože ili drugačijeg seksualne orijentacije.
-Dobro, nisam mislio da su baš isti. I je, to ne bi bilo po splitski, ha-ha! Ali čovjek je, kao takav, sposoban za sve, u određenoj situaciji. I u tako lipim i prekrasnim ambijentima kao što su Dubrovnik i Split. Ma sva ta naša Dalmacija, u stvari! Ma to pokazuju i moji filmovi, kao „Okupacija u 26 slika“ i „Pad Italije“, koji počinju kao sjajne, od sunca, razglednice a završavaju u zločinu i krvi.
-To bi se po splitski reklo: „Svaka smijuša završi u plakuši“. Počne sa smijehom i veseljem, sve je super, sve je za pet, a završi u suzama, depresiji i boli. Po meni je bolje početi sa suzama a završiti sa smijehom ili, još bolje, s osmijehom. Drugim riječima, bolje je da životna i filmska priča počnu odozdo pa se razvija prema gore nego obrnuto, da krene odozgo a okonča šoto tj. dolje.
– Šoto, šoto!! Ta mi se riječ sviđa. Mene antikvari zovu Šoto, jer ja im uvijek kažem „šoto, šoto“ kad oni kažu svoju cijenu za neku stvar.
-Šta bi bilo kad bi producenti tebi rekli „šoto“ kad im kažeš koliki je budžet tvoga filma?
-Ha-ha! Svaki film košta koliko košta. Neki 10 milijuna dolara, neki 20 milijuna eura a neki 5,5 milijuna nečega. Manji budžet za neki film kategorije 5,5 je manje tog filma i to je manji film tj. manje vrijedan. Pa se s njim onda može jedino i manje zaraditi kasnije. Producenti ne gledaju tako, ne sagledavaju film iznutra pa ni i izvanka, u njegovom krajnjem opsegu i dosegu. Iz te dvije različite perspektive tj. ugla gledanja mogu nastati, i nastaju, neki problemi koji mogu usporavati realizaciju filma ili ga u nečemu okrnjiti. To jest: smanjiti mu visinu i duljinu leta.
…
I tu smo stavili točku/zarez na naš razgovor. S Lordanom se može pričati o filmu i životu do zore i da nijednog trenutna priča neće buti dosadna. Ali valja se držati mjere, zasvirati pa za pojas zadjenuti; tako je važno kada film ( ili razgovor ) završiti i staviti “THE END” na kraju odjavne špice. Ako je film zaista dobar, kao npr „Kum“ bit će i „Kuma 2“ i „Kuma 3“. Pa i „Kuma 4“, splitskog!
